Današnje brojke daju razmjere tragedije: prema podacima UN-ove komisije ESCWA, više od 360.000 objekata u Gazi oštećeno je ili potpuno uništeno. Razmjere razaranja toliko su velike da mnogi govore o potrebi „novog Marshallovog plana”. No, malo je nade da će nova administracija Donalda Trumpa, koja je već ukinula razvojnu agenciju USAID, učestvovati u obnovi, naročito nakon njegove skandalozne izjave o pretvaranju Gaze u „američku rivijeru”

U lisabonskoj Fundaciji Calouste Gulbenkian, jednom od ključnih kulturnih i muzejskih prostora portugalske prijestolnice, krajem oktobra održane su Talk, Talk, Talk, trodnevne debate u okviru Trijenala arhitekture 2025., čiji je centralni motiv pitanje: Koliko teži jedan grad? Tema koja se proteže kroz tri glavne izložbe, Spectres, Fluxes i Lighter, poslužila je kao polazište za razgovor o tome kako arhitektura nosi, odražava i prenosi terete historije, politike, ekologije i društvenih trauma.

Učesnici iz oblasti arhitekture, nauke, geografije, umjetnosti i aktivizma istraživali su na koji način gradovi postaju arhivi nasilja, mjesta otpora ili laboratoriji za budućnost. Diskusije su se kretale od apstraktnih pitanja, poput „fantoma” kolonijalizma i ruševina koje ostavljaju imperije, do vrlo konkretnih izazova: kako obnoviti zajednice razorene ratom i kako arhitektura može pomoći da se sačuva sjećanje. U središtu ovog potonjeg pitanja našla se priča o Gazi.

Među najočekivanijim izlaganjima bila je prezentacija londonskog studija kojeg vode arhitekti porijeklom iz Gaze, Yara Sharif i Nasser Golzari. Njihovo predavanje, „Kako kontekstualizirati ruševine grada poput Gaze?”, otvorilo je ključnu raspravu: može li se grad obnoviti tako da se vrati ne samo infrastruktura, nego i dostojanstvo, identitet i sjećanje njegovih stanovnika?

Današnje brojke daju razmjere tragedije: prema podacima UN-ove komisije ESCWA, više od 360.000 objekata u Gazi oštećeno je ili potpuno uništeno. Razmjere razaranja toliko su velike da mnogi govore o potrebi „novog Marshallovog plana”. No, malo je nade da će nova administracija Donalda Trumpa, koja je već ukinula razvojnu agenciju USAID, učestvovati u obnovi, naročito nakon njegove skandalozne izjave o pretvaranju Gaze u „američku rivijeru”.

U takvom kontekstu, Sharif i Golzari podsjećaju na svoj dugogodišnji rad u okviru inicijative Architects for Gaza, nastale još nakon razaranja 2008–2009. godine. Tada je u ratu uništeno više od 5.000 domova, a oko 60.000 je oštećeno, dok je izraelska blokada onemogućavala ulazak građevinskog materijala. „Rekonstruirati grad i vratiti mu sjećanje”, kazao je Golzari, „isto je kao početi slikati ulje na potpuno praznom platnu. Moramo početi od svakodnevnih detalja: gdje je bila naša omiljena slastičarna, gdje se kupovao najbolji kebab.”

U nemogućnosti da se oslone na klasične građevinske resurse, tim Architects for Gaza razvio je model autogradnje zasnovan na lokalnim materijalima: blokovi od ruševina, fragmenti betona, nabijena zemlja, solarna energija, prirodna ventilacija. U saradnji sa porodicama, inženjerima i lokalnim majstorima, nastali su prototipi kuća koje su pružale minimalnu, ali dostojanstvenu obnovu života.

Projekt je privukao pažnju UN-Habitata, Palestinskog vijeća za stanovanje i brojnih nevladinih organizacija. No njegova snaga nije bila samo tehnička, bila je duboko simbolička i društvena. Svaka kuća bila je akt otpora, način da se pokaže da Gaza postoji uprkos pokušajima da se izbriše. Arhitekti su insistirali da se u obnovu ugradi i memorijski sloj, tragovi porodičnih rituala, oblik ulica, položaj dvorišta, ljestvice susjedstva. Kuća nije samo zid nego matrica života. Slike Gaze koje su Sharif i Golzari prikazivali podsjećaju na fotografije evropskih gradova nakon Drugog svjetskog rata. Primjeri Le Havrea i Saint-Nazairea, gotovo sravnih sa zemljom 1944. godine, pokazali su da arhitektura može vratiti dostojanstvo.

Le Havre je arhitekta Auguste Perret obnovio kao humanistički modernistički grad, u kojem se svjetlost, beton i more skladno prepliću. Danas je uvršten na UNESCO-ovu listu.
Saint-Nazaire je otišao drugim putem: uključivanjem ratnih ožiljaka, poput njemačkog bunkera, u tkivo grada, stvarajući urbanu memoriju umjesto brisanja prošlosti. Poruka je jasna: rekonstrukcija nije samo izgradnja, nego i sjećanje.

Rasprave u Lisabonu pokazale su da je „težina grada“ više od tona betona. To je težina historije, ruševina, kolonijalnih trauma, socijalnih nepravdi ali i težina nade, brige, solidarnosti i ljudske imaginacije. U Gaza, Le Havreu, Covas do Barrozu ili Madridu, poruka ostaje ista: arhitektura nije samo oblikovanje prostora, nego artikulacija pravde i sjećanja. Njena je misija da smanji teret nejednakosti i otvori nove puteve zajedničkog života.

IZVOR: La Vanguardia