Ta je inicijativa od samog početka toliko složena da nadilazi klasične mirovne misije s obzirom na to da bi se na terenu trebale naći vojske država čiji su interesi, povijesni odnosi i ideološke pozicije često suprotstavljeni. Posebno se izdvajaju Turska pod vodstvom Recepa Tayyipa Erdoğana i Katar, koji otvoreno simpatiziraju Hamas i političku doktrinu Muslimanskog bratstva, te Egipat, koji je svoju vlast izgradio upravo na suzbijanju te ideologije. U takvom kontekstu teško je zamisliti zajednički lanac zapovijedanja i neutralno djelovanje.

Dok američki predsjednik Donald Trump šalje svoje izaslanike u Izrael kako bi napravili pritisak na izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da započne provedbu drugog dijela svog plana za Bliski istok, analitičari ističu kako je najveća prepreka tome formiranje međunarodnih snaga za nadzor prekida vatre u Pojasu Gaze. Ta je inicijativa od samog početka toliko složena da nadilazi klasične mirovne misije s obzirom na to da bi se na terenu trebale naći vojske država čiji su interesi, povijesni odnosi i ideološke pozicije često suprotstavljeni. Posebno se izdvajaju Turska pod vodstvom Recepa Tayyipa Erdoğana i Katar, koji otvoreno simpatiziraju Hamas i političku doktrinu Muslimanskog bratstva, te Egipat, koji je svoju vlast izgradio upravo na suzbijanju te ideologije. U takvom kontekstu teško je zamisliti zajednički lanac zapovijedanja i neutralno djelovanje.

Američki vojnici na terenu

Egipat pod vodstvom Abdela Fattaha al-Sisija Hamas smatra sigurnosnom prijetnjom zbog povezanosti s Muslimanskim bratstvom, zabranjenim u zemlji. Al-Sisi je srušio predsjednika Muhameda Morsija iz stranke Muslimansko bratstvo, kojeg je podržavala Turska, čime je otvorio dugotrajan sukob s Ankarom i trajno nepovjerenje u pitanjima sigurnosti. S druge strane, izraelski premijer Netanyahu odlučno odbija ideju uključivanja turskih snaga u nadzor prekida vatre smatrajući to ozbiljnom prijetnjom izraelskoj sigurnosti i utjecaju. Prema njegovu mišljenju, prisutnost Turske, koja održava bliske veze s Hamasom i ne smatra ga terorističkom organizacijom, mogla bi otvoriti prostor za povratak “islamističkog” utjecaja u Gazu te ograničiti izraelsku kontrolu nad granicama i sigurnosnim mehanizmima. Netanyahu strahuje da bi Ankara, pod krinkom mirovne misije, prisutnost na terenu koristila za širenje vlastitoga političkog i obavještajnog utjecaja, što bi dugoročno potkopalo izraelsku sigurnost. Usto, Turska je u izraelskoj javnosti percipirana kao neprijateljski nastrojena država, a predsjednik Erdoğan jedan je od najglasnijih kritičara izraelske politike prema Palestincima.

Erdoğan s druge strane ima jasan cilj, želi da Turska bude ključni igrač u poslijeratnom uređenju Gaze i glavni nadzornik međunarodnih snaga. Time želi pokazati da je Turska neizostavan čimbenik mira i stabilnosti u regiji, sposoban djelovati neovisno o Zapadu. U Turskoj podrška Palestincima jača Erdoğanovu popularnost i učvršćuje njegovu ulogu kao zaštitnika muslimanskih interesa. Netanyahu to jasno prepoznaje i nastoji spriječiti turski politički prodor koji bi oslabio izraelske odnose s Egiptom, Jordanom i Saudijskom Arabijom.

SAD je već poslao oko 200 vojnika i savjetnika u Izrael, zaduženih za koordinaciju i tehnički nadzor prekida vatre, ali bez namjere ulaska u sam Pojas Gaze. Egipat, koji kontrolira granični prijelaz Rafah, imat će ključnu ulogu u logistici i komunikaciji s izraelskom stranom. Turska i Katar, koji već godinama pružaju političku, finansijsku i logističku potporu Hamasu, sada su izrazili spremnost sudjelovati u međunarodnoj misiji i preuzeti ulogu jamaca sigurnosti humanitarnih koridora u Pojasu Gaze. No upravo ta inicijativa izaziva duboku zabrinutost izraelskih sigurnosnih službi, koje u njihovu angažmanu vide ozbiljan rizik od prikrivene političke infiltracije Hamasa, ali i mogućnost njegova ponovnog naoružavanja pod humanitarnim ili administrativnim okriljem. Prema izraelskim procjenama, Turska i Katar bi mogli iskoristiti logističke kanale i humanitarne konvoje za transfer tehnologije, sredstava i obavještajnih resursa koji bi omogućili obnovu vojnog krila Hamasa i njegov povratak kao prijetnje izraelskoj sigurnosti. Upravo zbog toga Netanyahu kategorički odbacuje njihov izravan angažman.

Pozicija drugih zemalja

Istovremeno bi Ujedinjeni Arapski Emirati, koji njeguju dobre odnose s Izraelom, mogli postati ključni faktor ravnoteže između prozapadnih i “proislamističkih” snaga. Velika Britanija i Njemačka najavile su slanje vojnih promatrača, čime misija dobiva evropsku težinu. Među državama koje žele sudjelovati su Azerbajdžan, Indonezija i Pakistan: Azerbajdžan, s odličnim odnosima s Izraelom i muslimanskim zemljama, želi jačati status neutralnog posrednika; Indonezija se fokusira na humanitarnu pomoć, dok Pakistan nudi trupe pod mandatom UN-a.

Sve u svemu, projekt međunarodnih snaga za Gazu otkriva koliko je teško uspostaviti ravnotežu između sigurnosnih potreba, političkih ambicija i ideoloških suprotnosti država koje bi trebale surađivati. Ipak, iza formalnih dogovora kriju se duboke razlike – Washington traži stabilnost bez jačanja Hamasa, Erdoğan želi povratak na bliskoistočnu scenu te učvrstiti položaj Turske kao vodeće sile muslimanskog svijeta, dok Egipat čuva arapski primat, a Izrael ne skriva nepovjerenje prema državama koje simpatiziraju Hamas.

Izvor: Večernji list