Osnova Francove retorike nije bila teološka bliskost, već egzistencijalni strah od ateizma i materijalizma koji je dolazio sa ljevice. U intervjuu za francuski list L’Écho, Franco je jasno postavio koordinate svog pokreta: „Naš rat nije građanski rat, već krstaški pohod ljudi koji vjeruju u Boga… Mi, kršćani i muslimani, vojnici smo Božiji.“ Ovim manevrom, neprijatelj više nije bio „Mavar“,historijski neprijatelj iz doba Rekonkviste, već „crvena neman“ koja prijeti uništenjem svih duhovnih vrijednosti, bilo da se one nalaze u Bibliji ili Kur'anu

Kada je u oktobru 1936. godine Francisco Franco zvanično imenovan za generalisimusa pobunjeničkih snaga i šefa države, pred njim se nalazio paradoks koji je zahtijevao hitno ideološko rješenje. Čovjek koji je pokrenuo vojni puč s ciljem odbrane „vječnih kršćanskih vrijednosti“ Španije i obnove njene imperijalne slave, u svojim je redovima imao desetine hiljada vojnika koji nisu ispovijedali katoličanstvo, već islam.

Kako bi opravdao učešće marokanskih trupa u ratu koji je Crkva proglasila svetim, Franco je morao redefinisati pojam „krstaškog pohoda“. Umjesto borbe kršćanstva protiv islama, on je konstruirao narativ o zajedničkoj borbi svih vjernika protiv „bezbožnog komunizma“. Rezultat je bio jedan od najfascinantnijih i najkontradiktornijih perioda u modernoj španskoj historiji: nametnuto bratstvo krsta i polumjeseca pod sjenkom fašizma.

Osnova Francove retorike nije bila teološka bliskost, već egzistencijalni strah od ateizma i materijalizma koji je dolazio sa ljevice. U intervjuu za francuski list L’Écho, Franco je jasno postavio koordinate svog pokreta: „Naš rat nije građanski rat, već krstaški pohod ljudi koji vjeruju u Boga… Mi, kršćani i muslimani, vojnici smo Božiji.“ Ovim manevrom, neprijatelj više nije bio „Mavar“,historijski neprijatelj iz doba Rekonkviste, već „crvena neman“ koja prijeti uništenjem svih duhovnih vrijednosti, bilo da se one nalaze u Bibliji ili Kur'anu.

Za marokanske trupe iz Protektorata, poznate kao Regulares, ovaj narativ je bio ključan. Do kraja građanskog rata, oko 80.000 marokanskih vojnika borilo se na strani nacionalista. Njihova prisutnost bila je vojni imperativ, ali ideološka noćna mora za tradicionaliste koji su Španiju vidjeli isključivo kao katoličku utvrdu. Da bi ih integrirao, Franco je posegnuo za historijskim revizionizmom.

Umjesto sjećanja na osam stoljeća sukoba, on je počeo naglašavati Al-Andalus kao period „zajedničke veličine“. U svojim govorima, posebno onom upućenom hodočasnicima u Sevilji 1937. godine, Franco je tvrdio da španska i marokanska krv čine jednu neraskidivu cjelinu, spajajući se u zajedničkoj kulturi i nauci.

Francova podrška islamu nije ostala samo na riječima; ona je bila praćena vrlo konkretnim i do tada neviđenim gestama. Usred najkrvavijih borbi Građanskog rata, režim je finansirao i organizirao hadž u Meku za muslimanske vojnike i njihove vođe. Bio je to potez bez presedana koji je imao za cilj učvrstiti lojalnost marokanskog stanovništva i velikog vezira Ahmeda Ganmije.

Simbolika se protezala i na same španske gradove. U Kordobi, srcu nekadašnjeg hilafeta, Franco je dozvolio korištenje dijela prostora džamije-katedrale za muslimanske molitve, brižljivo odvajajući katolički kult od onog koji su praktikovali njegovi marokanski saveznici. Falangistička štampa, poput lista Labor, počela je pisati o Marokancima kao o „starim ratnicima islama“ i „bratskoj rasi“. Ovakav diskurs bio je suprotan propagandi Republike, koja je Marokance prikazivala kao „divlje plaćenike“ i „silovatelje“, koristeći često rasističke trope kako bi diskreditovala Francovu vojsku.

Možda najvidljiviji simbol ovog „bratstva“ bila je Francova lična straža, Guardia Mora (Mavarska garda). Ovi elitni konjanici, obučeni u raskošne orijentalne uniforme, pratili su generalisimusa na svim ceremonijama, postajući živopisna scenografija njegove moći. Za Franca, njihova lojalnost je bila apsolutna jer su mu dugovali sve; za razliku od španskih oficira koji su mogli imati političke ambicije, Marokanci su bili odani direktno njemu kao vođi.

U Tetuanu je osnovan Institut General Franco za hispanko-arapske studije, s ciljem „povratka nauke“ koju su Arapi nekada donijeli na Iberijsko poluostrvo. Franco je obećao osnivanje katedri za arapske studije u Kordobi, tvrdeći da će Španija postati mjesto gdje će se muslimani svijeta „obrazovati i usavršavati kao dobri muslimani“. Bila je to vješta igra kojom se pokušala izbrisati historijska trauma Rekonkviste i zamijeniti je mitom o simbiozi pod autoritarnom vlašću.

Međutim, ovo bratstvo imalo je svoje stroge granice i bilo je duboko selektivno. Dok je Franco grlio islam kao saveznika protiv ateizma, jevrejska zajednica (Sefardi), koja je jednako bila dio tog „slavnog Al-Andalusa“, ostala je potpuno isključena i demonizirana. U frankističkoj ideologiji, Jevreji su bili neraskidivo vezani za masone i komuniste u fantomskoj „judeo-masonskoj zavjeri“. Tako je mit o bratstvu bio rezerviran isključivo za one koji su nosili pušku u ime Caudilla.

Čak i unutar samog pobunjeničkog tabora, napetosti su bile očigledne. Karlistički pokret, čija je omladina zvana „pelajosi“ po Vizigotu Pelagiju (pokretaču kršćanskog otpora u osmom stoljeću), morao je gutati ponos dok su se na njihovim proslavama vihorile zastave uz prisustvo muslimanskih vođa. Franco je koristio karlistički žar za borbu, ali je njihovu isključivost privremeno suzbio radi višeg cilja, pobjede u ratu.

Kada je oružje utišalo 1939. godine, a Drugi svjetski rat ostavio Španiju u međunarodnoj izolaciji zbog veza sa Silama Osovine, frankističko „prijateljstvo s arapskim narodima“ postalo je ključno diplomatsko oružje. Upravo su arapske države odigrale značajnu ulogu u UN-u prilikom kasnijeg priznavanja Francove Španije, videći u njemu lidera koji, bar retorički, uvažava njihov svijet.

Ipak, čim je potreba za marokanskom vojnom snagom prestala, a međunarodne okolnosti se promijenile, intenzitet ovog „bratstva“ je počeo blijediti. Kada je Maroko 1956. godine proglasio nezavisnost, Franco je bio primoran raspustiti svoje mavarske jedinice. Njegovo obećanje o „najljepšem cvijeću mira“ pokazalo se onim što je od početka i bilo: vrhunski instrumentalizovana politička strategija.

Historija Francove „islamske krstaške vojne“ ostaje podsjetnik na to koliko ideologija može biti rastezljiva kada je u službi moći. Čovjek koji je sebe vidio kao nasljednika katoličkih kraljeva koji su protjerali islam iz Španije, postao je isti onaj koji je islam vratio u srce španskog državnog aparata, dokazujući da u ratu prvi ne strada samo istina, već i historijska dosljednost. Frankizam je uspio nametnuti bratstvo koje nikada nije bilo iskreno, već je služilo kao krvava dekoracija jedne od najmračnijih diktatura 20. vijeka.

IZVOR: Historia Y Vida