Godišnjica pogubljenja Halima Malkoča, strijeljanog osmog februara 1947. godine u Bihaću, prilika je za podsjećanje na jednu od najkontroverznijih osoba bošnjačke vojne historije 20. stoljeća. Njegov životni put nije samo biografija jednog oficira; to je mikrokosmos bošnjačke sudbine u kojem se sudaraju čast, zabluda, vjerski identitet i nemilosrdni pragmatizam rata

Navršava se tačno 79 godina otkako je u Bihaću, pred streljačkim strojem nove vlasti, okončan život čovjeka koji je u sebi sažeo sav paradoks bošnjačkog opstanka u Drugom svjetskom ratu. Halim Malkoč nije bio tek puki oficir ili vjerski službenik; on je bio oličenje tragičnog pokušaja da se kroz tuđu, imperijalnu vojnu silu osigura fizički opstanak naroda koji se našao na brisanom prostoru historije.

Njegova biografija nudi sliku “bošnjačkog mikrokosmosa”, onog u kojem se sudaraju surova vojnička disciplina, duboki vjerski fatalizam i nemogući politički izbori. Odlikovan njemačkim Željeznim križem prvog reda zbog gušenja pobune sopstvenih sunarodnjaka u francuskom Villefranche-de-Rouergueu, Malkoč je postao heroj za Treći rajh, a izdajnik za komunističku revoluciju. Ipak, iza hladne fasade SS oficira i imama krila se drama čovjeka koji je vjerovao da se redom može pobijediti haos, ne sluteći da će ga upravo taj red, kojem je bespogovorno služio, na kraju odvesti u historijsku tminu.

Njegova životna putanja najjasnije se prelama u sukobu sa Feridom Džanićem, vođom pobune u Francuskoj, to je bila najava tragedije koja će Malkoča pratiti sve do bihaćkih zidina. On ostaje figura koja izaziva nelagodu upravo zato što nas prisiljava da se zapitamo: gdje prestaje vojnička dužnost, a počinje saučesništvo u zlu, i kolika je cijena pokušaja da se u vihoru svjetskog rata ostane ‘svoj’ pod tuđim, mračnim znamenjem?”

Halim Malkoč rođen je u Bihaću, u porodici koja je njegovala tradiciju krajiškog ponosa. Kao školovani oficir Kraljevine Jugoslavije, on je u sebi nosio strogu vojnu disciplinu i lojalnost hijerarhiji, osobinu koja će ga kasnije učiniti ključnim, ali i tragičnim akterom u okviru 13. SS divizije “Handžar”.

Njegov ulazak u njemačke vojne formacije nije bio vođen nacionalsocijalističkom ideologijom u njenom izvornom obliku. Za Malkoča, kao i za dobar dio bošnjačke elite tog vremena, Treći rajh se činio kao jedini garant autonomije Bosne i jedina sila sposobna da zaustavi četničko uništenje naroda u Podrinju i istočnoj Hercegovini. Taj “pakt sa đavolom” Malkoč je vidio kao vojničku nužnost.

Ključna tačka njegovog profila, koja ga i danas definiše u historijskoj nauci, jeste septembar 1943. godine. Dok je divizija bila na obuci u Francuskoj, izbila je pobuna bošnjačkih regruta predvođenih Feridom Džanićem. To je bio trenutak u kojem se Malkočeva sudbina trajno zapečatila.

Boravak 13. SS divizije u južnoj Francuskoj, s centrom u gradiću Villefranche-de-Rouergue, bio je strateški plan Berlina da se bošnjački regruti izoluju od direktnog utjecaja ratnog haosa u domovini i pretvore u disciplinovanu udarnu iglu Reicha. Umjesto obećane odbrane kućnog praga od četničkih pokolja, Malkoč i njegovi vojnici našli su se hiljadama kilometara daleko, podvrgnuti surovoj pruskoj dresuri i često arogantnom odnosu njemačkih oficira.

Dok je za njemačku komandu to bila tek faza obuke i “ideološkog klesanja” jedinice, za bošnjački sastav to je bio period rastuće frustracije. Upravo u tom procjepu između vojničkog drila i spoznaje da su postali puki instrument tuđe imperijalne politike, počele su nicati klice pobune. Malkoč je tu igrao ulogu strogog čuvara poretka, vjerujući da je opstanak jedinice u milosti Nijemaca jedini put povratka u Bosnu, dok su mlađi oficiri poput Ferida Džanića u francuskom pejzažu vidjeli priliku za radikalan raskid s okupatorom.

U noći sa 16. na 17. septembar 1943. godine, tinjajuće nezadovoljstvo preraslo je u otvorenu pobunu, jedinstvenu u historiji jedinica ovog tipa. Grupa zavjerenika predvođena Feridom Džanićem, uz pomoć Nikole Vukelića i Bože Jelineka, uspjela je neutralisati većinu njemačkih oficira, preuzeti kontrolu nad ključnim tačkama u gradu i proglasiti otpor. U tom haosu, Halim Malkoč se našao pred sudbinskim izborom: pridružiti se pobunjenicima koji su obećavali slobodu u savezu s francuskim Pokretom otpora ili ostati lojalan hijerarhiji koja je garantovala opstanak divizije.

Malkočeva uloga u gušenju pobune bila je odlučujuća. Koristeći svoj autoritet imama i oficira, on je uspio uvjeriti kolebljivi dio vojnika da je pobuna osuđena na propast i da će njemačka odmazda zbrisati ne samo njih, već i nade o zaštiti Bosne. Njegova intervencija nije bila samo vojna, već i psihološka; nastupio je kao zaštitnik zajednice od kolektivnog samoubistva. Iako je Džanićeva vizija bila moralno ispravna u širem kontekstu borbe protiv fašizma, Malkoč je pobunu vidio kao anarhiju koja ugrožava samu supstancu jedinice. Uz pomoć odanih vojnika, on je vratio kontrolu nad kasarnom, prisilivši pobunjenike na povlačenje ili predaju. Taj čin mu je donio njemačko odlikovanje, ali ga je u očima kasnijih historijskih pobjednika trajno definisao kao egzekutora slobodarske misli unutar sopstvenog naroda.

Njegova odluka da uguši pobunu bila je vođena hladnim vojničkim rezonovanjem: spasiti jedinicu po cijenu života vođa pobune. Zbog te lojalnosti postao je jedini Bošnjak odlikovan Željeznim križem prvog reda (Eisernes Kreuz I. Klasse). Taj orden, koji mu je lično uručio Heinrich Himmler, u očima historije postao je simbol njegovog najvećeg uspona i njegovog konačnog pada.

Nakon što je ugušio pobunu, Malkoč je hitno poslan na dodatnu obuku i ideološko uzdizanje. Njemačka komanda, šokirana činjenicom da su se “vjerni Bošnjaci” pobunili, morala je javno nagraditi one koji su ostali lojalni kako bi spriječila raspad morala.

Divizija je prebačena u Neuhammer (današnja Poljska/Šlezija) na završnu obuku. Tokom ovog perioda, Malkoč je igrao ključnu ulogu u ponovnom uspostavljanju discipline. Nijemci su proveli rigoroznu čistku, “nepouzdani” elementi su poslani u koncentracione logore ili radne jedinice, a Malkoč je kao oficir i imam morao garantovati za moralnu čvrstinu onih koji su ostali. Njegova pozicija je bila nezahvalna: morao je uvjeriti vojnike da je put kojim idu ispravan, dok je istovremeno bio pod stalnim nadzorom njemačkih oficira koji više nikome nisu u potpunosti vjerovali.

U ovom periodu Malkoč se dodatno profilira kao vojni imam. On nije bio samo komandant na terenu, već i duhovni lider koji je pokušavao pomiriti islamsku tradiciju sa službom u SS-u. Držao je govore u kojima je naglašavao da je disciplina vjerska obaveza i da je jedini put do oslobođenja Bosne kroz čvrst savez sa silom koja im je to obećala. Bio je to period u kojem je on, više nego ikad, vjerovao da drži sudbinu svog naroda u rukama, ne sluteći da se geopolitička situacija na Balkanu i u Evropi ubrzano mijenja protiv njih.

Za razliku od Malkoča koji je preživio rat, Ferid Džanić je ubijen tokom same akcije u noći sa 16. na 17. septembar 1943. godine. Prema historijskim zapisima, Džanić je bio mozak operacije. On je sa svojim najbližim saradnicima uspio likvidirati nekoliko njemačkih oficira, ali je situacija izmakla kontroli kada su Malkoč i ljekar dr. Willfried Schweiger uspjeli mobilisati dio vojnika protiv pobunjenika. Džanić je ubijen u direktnom oružanom sukobu dok je pokušavao zadržati kontrolu nad situacijom.

Nakon Džanićeve smrti i gušenja pobune, Nijemci su proveli brutalnu odmazdu. Svi vojnici za koje se sumnjalo da su bili direktno uključeni u zavjeru su odmah strijeljani. Ukupno je pogubljeno oko 150 vojnika, od kojih su mnogi sahranjeni u zajedničku grobnicu na polju koje lokalno stanovništvo i danas zove “Polje mučenika”.

Nakon Šlezije Malkoč je sa svojom jedinicom (kao komandant jednog od bataljona 27. puka) bio stacioniran u zoni između rijeka Save, Bosne i Drine. Njegov zadatak je bio “pacifikacija” terena, što je podrazumijevalo direktne sukobe s partizanskim jedinicama. Za razliku od njemačkih oficira koji su na ovaj teren gledali isključivo strateški, Malkoč je borbe u Semberiji i Majevici doživljavao kao misiju zaštite bošnjačkih naselja. Ipak, taj period je bio obilježen i represalijama nad stanovništvom koje je podržavalo narodnooslobodilački pokret, što će kasnije činiti okosnicu optužnice protiv njega.

Kako se front urušavao, a njemačka moć kopnila, Malkoč se suočio s masovnim dezerterstvom svojih vojnika. Mnogi su prelazili u partizane, shvativši da je njemačka pobjeda nemoguća. Malkoč, kao nosilac Željeznog krsta i čovjek koji je lično bio vezan za vrh SS-a, nije imao taj luksuz. Ostao je lojalan svojoj zakletvi do samog kraja. U općem rasulu maja 1945. godine, povlači se prema Austriji, nadajući se predaji zapadnim saveznicima.

Malkoč je bio među onim hiljadama vojnika koji su zarobljeni na Bleiburgu i vraćeni u Jugoslaviju. Za razliku od običnih vojnika, Malkoč je kao visokorangirani oficir i “simbol kolaboracije” tretiran kao kapitalni ulov. Vraćen je u rodni Bihać, grad iz kojeg je krenuo u vojničku karijeru, ali ovaj put kao optuženik.

Suđenje mu je održano u zimu 1947. godine u Bihaću. Grad je još uvijek nosio rane rata, a nova komunistička vlast je koristila ovakve procese da narodu pokaže lice “narodnih neprijatelja”. Malkoč nije bio običan optuženik, on je bio nosilac najviših njemačkih odlikovanja, što ga je u očima tužilaštva činilo “najočitijim primjerom izdaje”. Sudnica je bila ispunjena ideološkim nabojem, a presudu se, prema mnogim historičarima, znalo i prije nego što je prvo ročište počelo.

Optužnica je bila fokusirana na tri ključna elementa. Prva je bila gušenje pobune u Villefrancheu. To je bila “najteža” tačka. Tužilac je Malkoča predstavio kao dželata koji je ugušio prvi organizovani antifašistički otpor unutar SS-a. Činjenica da je tom prilikom ubijeno više njegovih sunarodnjaka (uključujući Džanića) korištena je kao dokaz da je Malkoč stavio lojalnost Himmleru iznad lojalnosti sopstvenom narodu.

Druga tačka bila je služba u neprijateljskoj vojsci. Sam čin nošenja SS uniforme i komandovanja bataljonom u 13. diviziji bio je dovoljan za smrtnu kaznu po tadašnjim zakonima.

Malkoč je bio optužen I za represije tokom operacija u Semberiji i istočnoj Bosni 1944. godine. Iako on lično nije bio direktno optužen za konkretne masovne zločine nad civilima (poput nekih drugih oficira te divizije), komandna odgovornost i borba protiv “narodnooslobodilačke vojske” bili su neoprostiv grijeh.

Ono što je fascinantno u zapisima sa suđenja jeste Malkočevo držanje. Za razliku od mnogih koji su pokušavali svaliti krivicu na nadređene ili tvrditi da su bili prisiljeni, Malkoč je ostao pri svom oficirskom identitetu. Tvrdio je da je u Francuskoj djelovao kao oficir koji sprečava rasulo jedinice. Vjerovao je da bi neuspjeh pobune doveo do uništenja svih 20.000 Bošnjaka u diviziji.

Kao imam, on je pred sudom pokušao objasniti da je njegov cilj bio očuvanje biološke supstance naroda i vjere, a ne podrška nacističkoj ideologiji. Međutim, u sudnici prožetoj ateističkim komunizmom, takvi argumenti su odjekivali kao dodatni dokaz “reakcionarstva”. Presuda je donesena brzo: smrtna kazna strijeljanjem, trajan gubitak svih građanskih prava i konfiskacija imovine.

Osmog februara 1947. godine, Halim Malkoč je izveden pred streljački stroj. Prema neprovjerenim, ali u narodu prisutnim svjedočenjima, do samog kraja je ostao miran, odbijajući povez preko očiju. Njegovo strijeljanje je trebalo biti tačka na i jedne ere, ali je zapravo postalo početak dugogodišnje šutnje o složenosti bošnjačkih izbora u Drugom svjetskom ratu.