Davanje imena proizvodima po mjestu proizvodnje i danas je prisutno u jeziku i jezicima, a u starijem jeziku zabilježena je tako npr. šamija, kao mahrama iz Šama; jemenija, kao mahrama iz Jemena; venedik, kao puška iz Venecije; alamanka, kao sablja iz Alamanije tj. Njemačke i sl.
Manje je znano da je fes u Bosnu došao u 19. st. i da nema veću starost, te da je u ovom leksičkom obliku zabilježen kod Vuka Karadžića, koji ga je bilesi i nosio, iako je prihvaćeno mišljenje kako je jedan od bitnih simbola muslimana Bošnjaka.
Sigurno je da je nošenje kape u starijem i patrijarhalnom društvu podrazumijevalo i svojevrsno kulturalno obilježje, pa ne treba čuditi činjenica da je prije fesa u Bosni među muslimanima, kao narodna kapa, bila u upotrebi bijela kapa, zvana bjelica (a postoji i prezime), odnosno keča, koja se danas primarno odnosi na dio albanske nacionalne nošnje, a u izvorima se spominje i tzv. ćiverica, kako je npr. zabilježeno u pjesmi Umihane Čuvidine.
Postojale su i druge specijalizirane kape, npr. poša, koja je bila dio janjičarske opreme, ili npr. uskuf, koju su nosili janjičari na grčkim otocima u vrijeme Osmanskog carstva, pa je i naš čuveni pjesnik-leksikograf Muhamed Hevai poznat i po nadimku Uskufi, upravo po toj vrsti kape.
Inače, fes kao kapa bez oboda, modrocrvene odnosno bordo boje s kićankom, u bosanski je, ali i druge jezike, došao iz sjeverne Afrike, preko osmanskoturskog jezika, tačnije iz marokanskoga grada Fesa, u kojem se ova kapa počela proizvoditi i dalje širiti, naročito u vrijeme Osmanskog carstva, kada je proglašena narodnom kapom početkom 19. st. u vrijeme sultana Mahmuda II.
Davanje imena proizvodima po mjestu proizvodnje i danas je prisutno u jeziku i jezicima, a u starijem jeziku zabilježena je tako npr. šamija, kao mahrama iz Šama; jemenija, kao mahrama iz Jemena; venedik, kao puška iz Venecije; alamanka, kao sablja iz Alamanije tj. Njemačke i sl.
Kada se oko fesa počelo omotavati tanko bijelo platno, to je označilo početak definiranja određene društvene pozicije, tako da fes s omotanim žućkastim platnom označava hadžiju, dok je bijelo platno oko fesa oznaka hodžinskog, ulemanskog islamskog vjerskog staleža, kao što je to i danas službena kapa vjerskih dostojanstvenika Islamske zajednice, pa se takva kapa naziva ahmedija.
Način motanja ahmedije, naročito u starija vremena, podrazumijevalo je oznaku stepena obrazovanja nosioca te kape. Prije ahmedije vjersko obilježje označavano je i sarukom, odnosno čalmom. Inače, bijelo platno simbolizira čistoću i ćefine u koje se omotavaju mejiti, kao podsjetnik smrti koji se nosi na glavi. Pored bordo boje, upotrebljava se i fes zelene boje, naročito među dervišima.
Izraz ahmedija došao je preko osmanskoturskog iz arapskog jezika, čije se primarno značenje odnosi na hvalu, zahvalu, zahvalnost, a što bi najvjerovatnije moglo imati veze s vlastitim imenom Ahmed, kao jednim od imena posljednjega Božijeg poslanika Muhammeda, a. s., a što znači “najhvaljeniji”. Moglo bi biti da ahmedija označava uzoritost Ahmeda odnosno Muhammeda, a. s., u životnim načelima.
Od fesa do ahmedije nije jednostavan put.
“Crven fesić, nano, nanice, crven fesić u dragana moga, joj nano, nanice…”
“Ah, što će ti, lolo, ahmedija, kad je sinoć pod hastalom bila…”
Alen Kalajdžija diplomirao je 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je magistrirao 2007, a doktorirao 2012. godine. Predavao je kratko u osnovnoj i srednjoj školi, a imao je više angažmana u nastavi bosanskog jezika na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Objavio je četiri naučne monografije iz oblasti lingvističke bosnistike te zbirku kratkih priča. Uz više od 80 naučnih i stručnih radova te petnaestak kulturalnih kolumni objavio je približno 300 naučnopopularnih pojedinačno koncipiranih jezičkih savjeta o bosanskom jeziku. Na mjestu direktora Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu proveo je dva mandata (2013–2021). Trenutno u Institutu ima izbor u zvanje naučnog savjetnika.
