Norveška danas važi za jednu od najbogatijih i najuređenijih država svijeta, ali malo ko zna da temelje tog uspjeha nije postavio neki domaći političar, već irački imigrant. Farouk al-Kasim, geolog rođen u Basri, osmislio je model upravljanja naftom koji je Norvešku zaštitio od korupcije, socijalnih lomova i „prokletstva resursa“

Norveška je danas sinonim za bogatstvo, socijalnu sigurnost i institucionalnu stabilnost. Njeni građani oslanjaju se na najveći državni investicioni fond na svijetu, fond koji se često navodi kao dokaz da prirodna bogatstva ne moraju nužno voditi u korupciju, autoritarizam i društveni raspad. Ipak, iza tog uspjeha ne stoji samo nafta iz Sjevernog mora, već i jedan gotovo nepoznat čovjek: Farouk al-Kasim, irački geolog i inženjer koji je osmislio model upravljanja norveškim energetskim bogatstvom.

„Nafta je otrovni dar. Ako se njome ne upravlja dobro, ona uništi zemlju koja je proizvodi. Venecuela je samo posljednji primjer“, kaže al-Kasim, danas devedesetjednogodišnjak, mirno i bez patetike, iz svog diskretnog stana u Stavangeru, norveškoj naftnoj prijestonici. Njegove riječi imaju težinu iskustva: čovjek koji je Norvežane učinio izuzetno bogatima cijeli život upozorava na opasnosti bogatstva.

Život Farouka al-Kasima zaista liči na filmski scenario. Rođen je 1934. godine u Basri, na jugu Iraka, na mjestu gdje se Tigris i Eufrat spajaju prije nego što se uliju u Perzijski zaljev. Njegov otac prevozio je ljude i robu malim čamcem preko rijeke, a dječak je odrastao u okruženju u kojem su voda, trgovina i kretanje ljudi bili dio svakodnevice.

Talent i upornost donijeli su mu stipendiju za studij u inozemstvu, uz obavezu da se po povratku u domovinu deset godina služi u vojsci. Tako se 1950-ih našao u Londonu, na Imperial Collegeu, jednoj od najuglednijih tehničkih institucija u Evropi. Tamo se 1957. godine oženio Norvežankom Solfrid, koja je u Londonu radila kao au pair. Već tada, ne sluteći, ispisivala se veza koja će presudno obilježiti norvešku ekonomsku historiju.

Kada se 1958. vratio u Bagdad, Irak je bio u previranju. Državni udar srušio je monarhiju, vojna obaveza je izbjegnuta, ali zemlja je klizila u autoritarizam. Al-Kasim se zaposlio u Iračkoj naftnoj kompaniji, državnom konzorciju pod kontrolom velikih američkih, britanskih i francuskih naftnih kompanija. „Profit se izvlačio vani, dok je lokalna elita uzimala provizije. Izbliza sam gledao kako sistem pljačke funkcioniše“, prisjeća se.

Još kao dječak u Basri, Farouk al-Kasim gledao je kako se plin spaljuje na naftnim poljima. „Kada vadite naftu, izlazi i plin. U Iraku su ga spaljivali jer je tako bilo jeftinije. Umjesto da ga prodajemo, mi smo uvozili plin iz Irana, dok su ljudi umirali od zagađenja i siromaštva“, kaže. Te slike i iskustva duboko su se urezala u njegov pogled na energiju i odgovornost države.

Deset godina kasnije, zbog bolesti najmlađeg sina koji je imao cerebralnu paralizu, porodica donosi tešku odluku: napuštaju Irak i sele se u Norvešku. „Imao sam dobar posao, status, sve. Ali kada vam je dijete bolesno, ništa drugo nije važno“, govori.

U Norvešku stiže 1968. godine, u 32. godini života, očajan, ali odlučan. Pokucao je na vrata Ministarstva industrije. „Dali su mi gomilu izvještaja da ih proučim“, kaže, gotovo usputno, kao da je riječ o nevažnom detalju, a ne o početku jedne epohe.

Norveška tog vremena bila je daleko od današnje slike. Zemlja ribara, šuma i skromnih prihoda, ponosna na otpor nacistima tokom Drugog svjetskog rata. Nacionalni ponos bio je duboko povezan sa socijaldemokratskom idejom solidarnosti. „Bili su ‘siromašni’ Skandinavci, ali su dijelili ono što su imali“, objašnjava al-Kasim.

Godine 1962. norveška vlada dobila je pismo američke kompanije koja je pitala smije li istraživati naftu u Sjevernom moru. Vlada nije znala šta da odgovori i obratila se Geološkom zavodu. Odgovor je bio kratak i samouvjeren: nema šanse. Nula. „Norveška obala je stjenovita, sa vrlo starim, tvrdim stijenama. Niko nije bušio dovoljno duboko ispod morskog dna da vidi postoje li mlađe, sedimentne formacije u kojima se nafta akumulira“, objašnjava.

Ipak, dozvola je data. Razlog je bio pragmatičan: neka kompanije dođu, potroše novac, dovedu inženjere, napune hotele. „Neće ništa pronaći. Savršeno“, ironično opisuje tadašnje razmišljanje.

Stanovništvo je, međutim, bilo skeptično. Bojali su se zagađenja, kraja ribarstva, dolaska „kauboja“ koji će zavoditi njihove kćerke. Uprkos svemu, trka za koncesijama je počela, a u prvoj rundi Norveška je praktično poklonila 78 blokova za istraživanje 25 kompanija.

Tu na scenu stupa Farouk al-Kasim. Smješten je u mali ured u ministarstvu, gotovo skriven. „Plašili su se da će novinari pitati šta jedan Arap radi u ministarstvu“, prisjeća se. Njegov zadatak bio je da analizira izvještaje kompanija koje su bušile bez uspjeha i već se spremale da napuste zemlju.

Proučavajući karte, seizmičke podatke i uzorke stijena, al-Kasim dolazi do zaključka koji će promijeniti historiju: kompanije su bušile preplitko. „Seizmički podaci su pokazivali sedimente na većim dubinama. Rekao sam zvaničnicima: Norveška pluta na nafti. Samo je pitanje vremena kada će postati jedan od najvećih izvoznika na svijetu. Morate se pripremiti.“

Nisu mu vjerovali. No, petnaest mjeseci kasnije, 23. decembra 1969, američka kompanija Phillips Petroleum odlučuje na posljednji pokušaj. Buše dublje i otkrivaju Ekofisk, najveće naftno polje u zapadnoj Evropi. „Pogodite ko je bio najsretniji čovjek na svijetu“, kaže al-Kasim uz osmijeh.

Otkrivanje Ekofiska bilo je tek početak. Vlada ga angažuje da pomogne u izgradnji sistema. On insistira na obrazovanju domaćih stručnjaka, zapošljavanju ljudi s univerziteta i stvaranju institucionalne kontrole. Učestvuje u formulisanju čuvenih „Deset naftnih zapovijedi“, koje norveški parlament jednoglasno usvaja.

Ključ njegove filozofije bio je jednostavan, ali rijedak: nafta mora služiti svim građanima, a ne uskoj eliti. „Ne smijete dati svu moć državnoj naftnoj kompaniji. To rade zemlje koje tonu. Stvore reket i napune ga korumpiranim političarima. Ljudi su slabi“, upozorava.

Norveška je, po njegovom nacrtu, uradila tri presudne stvari. Prvo, državna kompanija Statoil (danas Equinor) nije dobila monopol, već se takmičila s privatnim i stranim firmama. Drugo, podnosila je godišnje izvještaje parlamentu. Treće, osnovana je nezavisna Direkcija za naftu koja nadzire sektor i izdaje licence. Transparentnost je postala temelj povjerenja.

Kao direktor za upravljanje resursima u Direkciji za naftu, al-Kasim je imao dva cilja: spriječiti ekološku štetu i maksimizirati korist za građane. Rezultat tog razmišljanja bio je osnivanje Norwegian Sovereign Wealth Fund 1990. godine, fonda koji danas vrijedi više od bilion dolara i predstavlja sigurnosnu mrežu za buduće generacije Norvežana.

„Cjenkanje je dio kulture“, kaže kroz smijeh. „Ja sam Arap, naučio sam ih umjetnosti pregovaranja.“ Ali odmah dodaje da pregovaranje ne znači varanje, već traženje rješenja u kojem obje strane dobijaju. Norvežani su, kaže, oduvijek znali slušati, od vremena Vikinga i njihovih skupština, pa do savremene socijalne države.

Danas, nakon cijelog života provedenog u energetici, Farouk al-Kasim bez zadrške kaže: „Nafta nema budućnost. Ne zato što će je nestati, nego zato što planeta to ne može izdržati.“ Kritičan je prema globalnom gubitku povjerenja u institucije, prema poricanju klimatskih promjena i politici kratkoročnih interesa.

„Bogatstvo me nije učinilo sretnijim“, priznaje. „Najveće bogatstvo je povjerenje, povjerenje u državu, u institucije, u druge ljude. To je veće blago od sveg novca u fondu.“

Kralj Harald ga je odlikovao, direktor fonda Nicolai Tangen ga naziva nacionalnim herojem, ali u egalitarnoj Norveškoj njegovi susjedi često i ne znaju ko živi pored njih. Možda je to i najnorveškiji epilog jedne izuzetne biografije: čovjek koji je pomogao da se izgradi najbogatija država na svijetu ostao je skroman, gotovo nevidljiv, ali njegovo naslijeđe živi u svakom norveškom domu.

IZVOR: XL Semanal