Roden je u Bileći 1922. godine. Kako su mu roditelji bili poštanski službenici, obitelj se često selila pa je odrastao u Lašvi, Bosanskom Brodu i Sarajevu. U Bosanskom Brodu pohađao je Kraljevsku državnu realnu gimnaziju, a 1943. godine došao je u Zagreb, gdje je upisao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti.

“Kod pisanja nema recepata niti vam je uvijek zajamčeno da ćete napisati dobro djelo. Od tih 60 komedija što sam ih ja napisao, osobno preferiram nekih 30 do 40 za koje mislim da će možda čak ostati za neka buduća vre-mena. Ne postoji nijedan autor komedija na svijetu koji je napisao samo vrlo dobra djela. Kad se upustite u pisanje, ponese vas ideja i mislite da je odlična, ali tek kad dođete pred publiku, vidite je li djelo dobro ili nije. U umjetnosti nema recepata, jer kad bi ih bilo, onda to ne bi bila umjetnost, nego zanat. U umjetnosti je sve varljivo i nepredvidljivo”, rekao je Fadil Hadžić u svom posljednjem intervjuu koji je taj najizvođeniji suvremeni hrvatski komediograf dao u prosincu 2010., nedugo nakon što mu je u kazalištu Kerempuh izvedena 60. komedija koju je napisao.

Za komediju je, govorio je, potrebna dobra priča s komičnim zapletom i raspletom jer treba zainteresirati gledatelja da prati to što se zbiva dva sata na sceni.

“Treba imati pet do šest prepoznatljivih karaktera koji vežu gledatelja za sebe. Još od Aristofana do danas, u komediji imate najviše deset karaktera koji se pojavljuju i to se nije promijenilo do danas. To su likovi od bahatog do odveć skromnog, koji vladaju svijetom, a mi sami često nismo svje-sni svog karaktera dok se ne prepoznamo u nekom od tih karaktera. Satira ne smije biti britka sablja koja siječe glave, jer onda se ona pretvara u politikantstvo i zbog toga sam uspijevao da se moje komedije izvode i nakon 40 godina s jednakim zanimanjem kod gledatelja kao i prvog dana”, dodao je svestrani umjetnik koji se, osim pisanjem i režiranjem, bavio i slikanjem, s nekoliko desetaka samostalnih izložbi.

Roden je u Bileći 1922. godine. Kako su mu roditelji bili poštanski službenici, obitelj se često selila pa je odrastao u Lašvi, Bosanskom Brodu i Sarajevu. U Bosanskom Brodu pohađao je Kraljevsku državnu realnu gimnaziju, a 1943. godine došao je u Zagreb, gdje je upisao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti.

Studij završio s 45

”U Zagreb sam stigao na studij i živio poput onih pariških slikara s početka 20. stoljeća koji su bolovali od tuberkuloze, dugovali stanodavcima, grickali što su imali i uživali u slikanju. Dakle, u veliki grad stigao sam sasvim ogoljen, praznih džepova i bez utjecajnih rođaka koji bi me u startu pogurali pa sam studentski šljakao što sam stigao da se socijalno uravnotežim. Zagreb sam zavolio polako, natenane i prvo mi se svidio Zrinjevac, u kojem još i danas znam rasterećivati dušu ispod onih visokih platana glatke srebrene kore. Predlažem psihijatrima da svoje depresivne pacijente vode tamo, neka prošeću i uživaju u arhitekturi austrougarskih fasada s anđelčićima, u igri svjetlosti ispod širokih krošnji i više će im to pomoći od tableta koje inače gutaju. Zagrepčanin se postaje postupno, dan za danom. Kad sa Zagrebom stupite u brak, nemojte uživati u tome da budete njegov dežurni opozicionar ili prgavo gunđalo kojem sve smeta. Ako imate neprilika, egzistencijalnih ili poslovnih, nije kriv grad, možda ste vi sami napravili neke krive korake pa ne tražite krivce okolo, nego preslušajte prvo kritički sebe”, zapisat će kasnije Hadžić.

Nakon treće godine prekinuo je studij i dovršio ga kasnije, s 45 godina. Osnovao je 1950. Kerempuhovo vedro kazalište koje će se godinu kasnije nazvati Komedija, a 1964. Satiričko kazalište Jazavac, od 1994. godine poznato kao Kerempuh, u kojemu je bio umjetnički direktor od 1964. do 1984. godine. Kratko je radio i kao intendant zagrebačkoga Hrvatskoga narodnog kazališta.

Kao glavni urednik humorističkog časopisa Kerempuh potaknuo je izradu prvog crtanog filma “Veliki miting” 1951. i postao direktor prvog hrvatskog poduzeća za proizvodnju crtanih filmova Duga film, osnovanog odlukom saveznog Komiteta za kinematografiju i Vlade Narodne Republike Hrvatske. U samo godinu dana proizvedeno je pet crtanih filmova u ukupnom trajanju od 44 minute, što je tada, kako je pisao povjesničar filma Ivo Škrabalo, impozantan rezultat i u svjetskim razmjerima.

Za vrijeme NDH u sarajevskim je novinama objavljivao političke karikature koje je potpisivao s Haf. Crtački mu je uzor bio Andrija Maurović.

“Slikam zato što moram. Slikam, slikam, slikam. Kolega Molière umro je na pozornici, a ja bih, ako može, najradije za štafelajem”, rekao je jednom.

Režirao je više igranih i dokumentarnih filmova te napisao šezdesetak dramskih tekstova. Bio je glavni urednik Vjesnika u srijedu od 1953. do 1956., pokrenuo je 1960. godine tjednik za kulturu Telegram, a 1970. i dvotjednik za kulturu Oko. Pisao je u Vjesniku desetak godina i kolumne pod pseudonimom Zoran Zec.

“U Zagrebu sam studirao slikarstvo, došao sam tu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Živio sam bijedno, jedva sam se prehranjivao. Crtao sam neke stvari za kina i onda sam se 1946. godine našao u redakciji lista Kerempuh. Spavao sam u jednoj sobici u koju se jedva moglo ući i zato sam cijeli dan visio u redakciji te se pokazao kao vrijedan, čak maštovit član redakcije. Za šest mjeseci proglasili su me urednikom, iako u to vrijeme nisam imao ništa od legitimacija potrebnih za bilo kakvu funkciju, kao što su partijska knjižica i slično. Za dvije godine digao sam tiražu na 170.000 primjeraka, što je bio veliki uspjeh. Nakon toga i dalje bez partijskih epoleta postao sam glavni urednik Vjesnika u srijedu, koji je tada izlazio oko godinu dana. Njega su pokrenuli Frane Barbijeri i Ive Mihovilović, vrlo poznat i dobar novinar. Kad sam došao, VUS se prodavao u 60.000 primjeraka, a kad sam nakon tri godine odlazio iz njega, imao je 300.000 primjeraka. Postao je najtiražniji list na cijelom tlu bivše Jugoslavije. Onda sam ja nakon tri godine smijenjen preko noći zbog, kako su naveli, senzacionalizma. List je vladajućoj partiji počeo previše sličiti zapadnim listovima, iako smo pazili kako smo to radili da nas ne bi pomeli. Ali na kraju sam ipak morao platiti ceh zbog tog velikog tiraža. Pozvao me direktor Vjesnika Đuro Kladarina, simpatičan čovjek, narodni heroj, general koji mi je par puta spasio glavu jer su me neki političari htjeli pomesti preko noći. Rekao mi je: ‘Ovdje više ne možeš biti.’ Postao sam urednik kulture u Vjesniku, ali za godinu dana sam otišao jer mi je već bilo dosta novinarstva, a počeo sam i pisati svoja kazališna djela”, otkrio je u intervjuu 2011. godine.

Sposobnost razotkrivanja laži

Hadžić je, kako je to i bilo uobičajeno u to vrijeme, prvo snimio nekoliko kratkometražnih dokumentarnih filmova, poput “Tamo kraj opasne rijeke” o gradnji hidroelektrane Zvornik na Drini, “Posljednje čerge” o životu Roma nomada, a za potrebe snimanja “Zemlje s pet kontinenata” s kamerom je obišao cijelu Jugoslaviju. Prvi svoj igrani film “Abecedu straha” snimio je 1961. godine. Priča je to o mladoj skojevki koja se kao sluškinja zapošljava u obitelj ustaškog glavešine. Pravila se da je nepismena, a cilj joj je bio domoći se popisa špijuna. Film je inspiriran istinitim događajem i kritičari ga ubrajaju u najuspješnije predstavnike tzv. komornog partizanskog filma.

Ostao je upamćen i kao prvi hrvatski film za koji je filmska ekipa imala pravo na dio prihoda od eventualne zarade. To je bio prvi slučaj da je filmskim radnicima ugovorom nametnuto sudjelovanje u riziku ulaganja u film. Kako je u “Vijencu” naveo filmski kritičar Damir Radić, “Abeceda straha” nedvojbeno je dojmljiv film koji imponira stilsko-narativnom lakoćom, uspješnim skidanjem hičkokovskog ugođaja u građenju trilerske napetosti, ali i nekim posve sadržajnim, a itekako intrigantnim sastojcima.

Film “Protest” iz 1967. po nekim je kritičarima najbolje Hadžićevo ostvarenje. Šikanirani radnik Ivo Bajsić, kojeg je glumio beogradski glumac albanskih korijena Bekim Fehmiu, počinio je samoubojstvo skočivši s nebodera na zagrebačkom Trgu Republike pa policijski istražitelj nastoji doznati što ga je na to nagnalo. Taj film, potpisan na špici kao “film Autorske grupe Most, Zagreb”, bio je prekretnica u Hadžićevoj karijeri jer je prešao u tzv. autorsko razdoblje. Dotadašnji Hadžićevi filmovi mogu se podijeliti u dva tabora: s jedne su strane partizanske produkcije, a s druge vrhunski primjerci kasnog, zrelog klasičnog narativnog stila studijske provenijencije, istaknuo je povjesničar filma Tomislav Šakić i dodao da se s “Protestom” Hadžić približio aktualnim socijalnokritičkim, pa i crnovalnim temama, otvorivši svoje “novovalno” razdoblje kojem pripadaju filmovi “Tri sata za ljubav”, “Divlji anđeli” i “Idu dani”, a zaključuje ga “Lov na jelene”.

”Hadžićeva sposobnost da bespoštedno razotkrije laž tzv. socijalističkog samoupravljanja, a da je pritom ipak ne detektira kao suštinski uzrok pojedinčeva sloma, mudro pokazujući da suštinski slom uvijek leži u najintimnijim predjelima bića, ta Hadžićeva sposobnost upravo je fascinantna”, smatra kritičar Radić, koji Hadžićeva “Novinara” iz 1979. vidi kao sadržajno uvjerljiv, ali kreativno manje nadahnut prilog kritici socijalizma, sustava u čijem je izgrađivanju Hadžić, napominje, i sam sudjelovao, a kad je došla prilika, i otvoreno kritizirao njegove deformacije.

Rade Šerbedžija glumio je Vladu Kovača, novinara zagrebačkog dnevnog lista koji sve teže podnosi činjenicu da mu urednici ne objavljuju politički provokativne tekstove, uključujući i članak o štrajku u tvornici alata Mikros. Na pulskom festivalu 1979. godine film je osvojio “Zlatnu arenu” za režiju. I on se u to vrijeme smatrao kontroverznim zbog prikaza sprege medija i politike.

U intervjuu je Hadžić rekao da je “Novinar” publici najprepoznatljiviji, a osim toga to je i njegov donekle biografski film.

“U tom filmu prikazan je odnos jednog slobodnog, neovisnog novinara, jedne slobodne svijesti u odnosu na ideologiju koja je tada uređivala sve listove. I uvijek je dolazilo ili do sukoba ili do pokoravanja toj ideologiji. To sam ispričao u tom filmu i publici se svidjelo” objasnio je Hadžić, koji je u razdoblju od 1961. do 1971. snimio čak dvanaest filmova različitih žanrova, ali samo dvije komedije, “Da li je umro dobar čovjek” i “Idu dani”.

Iako je bio poznat kao komediograf, to su mu, prema mišljenju brojnih kritičara, najneuspješniji filmovi.

”Za autorski profil Fadila Hadžića najkarakterističniji su filmovi sa suvremenim temama u kojima osluškuje život što teče gotovo doslovno u istom trenutku, nastojeći ga registrirati vjerodostojno, premda ne i u svoj njegovoj slojevitosti”, naglasio je Škrabalo.

Film “Desant na Drvar”, o njemačkom napadu na Josipa Broza Tita i njegov vrhovni štab 1944. godine, za koji je scenarij napisao u suradnji s književnikom Borom Ćosićem, bio je veliki hit u jugoslavenskim kinima. Samo u Zagrebu pogledalo ga je oko 130.000 gledatelja, a pisalo se i da je distribuiran u 80 država, ne samo nesvrstanih.

Još dok je film bio u montaži, predsjednik Josip Broz Tito želio ga je pogledati pa su na brzinu montirali film i prikazali ga Titu, koji ga je pohvalio. Nakon primjedbi nekih kritičara da je film slab, autor se pravdao da je na raspolaganju imao premalo novca i da se snimalo samo 40 dana. Pisalo se da Veljku Bulajiću navodno baš i nije bilo drago što je Hadžić pokazao da se i s malo novca mogu snimiti partizanski spektakli.

Nakon toga Hadžić je snimio film “Službeni položaj”, koji je u Puli osvojio Zlatnu arenu za najbolje ostvarenje.

U “Lovu na jelene” bavio se rehabilitacijom čovjeka koji se vratio iz Australije, u koju se sklonio na kraju Drugog svjetskog rata, bojeći se odmazde jer je bio državni službenik NDH. U filmu glume Sandi Krošl kao naslovni lik Ivan Šušnjar, Boris Dvornik, pjevačica Silvana Armenulić, Ivo Serdar… Po mnogima je to Hadžićev najhrabriji film jer se usudio dirnuti u osjetljivu temu političke emigracije i njezine povezanosti s ustaštvom. Kako bi izbjegao cenzorske škare, ubacio je lik “poštenog policajca” koji govori o revolucionarnom moralu. Film je producirao nezavisni Filmski amaterski studio (FAS), a sniman je u vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. godine, najvećim dijelom u Varaždinu.

Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR) napao je “Lov na jelene”, koji je ipak uspio izbjeći zabranu zahvaljujući autorovu ugledu.

Njegov pretposljednji igrani film “Lopovi prve klase” iz 2005., u kojem članovi putujuće glumačke družine Kotač stižu u zatvor kako bi izveli predstavu “Državni lopov”, pokopala je i kritika i publika. Nakon njega snimio je 2008. još ratnu dramu “Zapamtite Vukovar”, u kojoj opisuje vrijeme okupacije Vukovara u studenom 1991., kad JNA pokušava pronaći i uhititi novinara Hrvatskog radija Sinišu Glavaševića. Kritičari su mu zamjerali nesuvislo kombiniranje fikcije i činjenica. Reagirala je i obitelj ubijenog Siniše Glavaševića, novinari i braniteljske udruge.

Roman o došljacima

Mnoge njegove kazališne predstave izvedene su više od stotine puta. Među najpoznatijima su “Dobro jutro, lopovi”, “Muholovka”, “Gospoda i drugovi”, “Glavni zgoditak”, “Bračni vatromet”, “Dvije žene i jedan muškarac”, “Prevaranti”… Velik hit bila je i komedija “Državni lopov”. Napisao je mnoštvo romana, satira, priča, eseja, pa i slikovnica za djecu, poput “Carstva smijeha”, “Puta oko svijeta” i “Posvađane abecede”.

Zanimljiv je i njegov odnos prema Zagrebu u kojem je u jeseni života znao nailaziti i na omalovažavanje.

”Ja sam imao stotinu prilika da se naljutim na Zagreb jer me je moja radoznala priroda odvela u razne pustolovine. Pokretao sam listove, kazališta, imao brojne premijere vlastitih komedija i filmova, bilo me je svuda, pa kad vas novine za nešto pohvale, uvijek se nađe i onih dokonih suvremenika koji, onako kavanski brzo iz voleja, pljunu po vama”, napisao je i otkrio da je o Zagrebu htio snimiti “zaljubljeni dokumentarni kritički film”, ali nije uspio doći do novca.

”Tada sam već imao osamdeset godina pa je valjda netko rekao – što taj starac, koji nije ni rođeni Zagrepčanin, može reći o Zagrebu. Rodni list ne daje nikome pravo da svojata svoj grad, mora se nešto i napraviti za njega da biste bili punopravni građani”, napisao je.

Posljednji roman naslovio je “Bilmez”, po blentavoj, prostodušnoj osobi. “Ovo je roman o došljacima i pola Zagreba su došljaci, poput mene. Svatko od njih ima svoj roman, svoju priču”, rekao je na promociji.

U braku s glumicom Elizabetom Kukić dobio je kćer, za koju je rekao da mu je najveći dar koji je mogao dobiti u životu. Umro je u snu u siječnju 2011. godine u 89. godini.

“Čovjek živi dok živi njegovo ime, a Fadil će sigurno živjeti vječno. Mnogi europski gradovi mogli bi se dičiti da imaju tri kazališta poput Kerempuha, Vidre i Komedije koje je osnovao Fadil. Imao je više od 30 samostalnih likovnih izložbi, a njegove predstave barem dva puta u životu vidjeli su svi stanovnici Hrvatske. Nikada nitko na ovim prostorima nije bio tako plodan i bogat. Takav prijatelj praktički se nikad ne rađa i nisam siguran hoćemo li u još kojem stoljeću dobiti novog Fadila” rekao je na komemoraciji tadašnji ravnatelj Kerempuha Duško Ljuština.

Glumica Mia Begović prisjetila se da je jednu od prvih uloga dobila u Hadžićevim “Duhovima na Zrinjevcu” u režiji Koste Spajića.

“Fadil je uvijek bio vrlo blag prema glumcima, dozvoljavao je da i sami interveniramo u njegove tekstove, iako se ja onako mlada to nikad ne bih usudila. Mnogo mi je značilo što sam uopće imala šansu igrati u Fadilovu komadu. I kasnije je, tu u Kerempuhu, bio kao neki dobri duh”, rekla je Mia Begović.

Izvor: Večernji list