Izrael je nametnuo toliku distorziju stvarnosti da se danas čini kako Evropi postaje teško uopće shvatiti o čemu se raspravlja.
Teško je izračunati koliko smo puta u posljednjih 20 mjeseci povjerovali da se nalazimo na prekretnici, trenutku nakon kojeg je nemoguće daljnje urušavanje međunarodnog prava od strane Izraela. Ali iznova i iznova, vlada Benjamina Netanyahua bila je sposobna nadmašiti samu sebe i povući sa sobom Evropsku uniju.
Do te mjere da se privremeno primirje u Gazi poistovjećuje sa završetkom genocida; da se distribucija humanitarne pomoći normalizira kao unosan posao; da su stalni napadi izraelskih doseljenika na Zapadnoj obali vijest tek kada zapale selo „100% kršćansko“; da se invazija na Liban smatra manjim, neizbježnim zlom; ili da se racije izraelske vojske u Siriji povezuju sa zaštitom etničko-konfesionalnih manjina u regiji. Izrael je nametnuo toliku distorziju stvarnosti da se danas čini kako Evropi postaje teško uopće shvatiti o čemu se raspravlja.
I upravo to se dogodilo na posljednjem sastanku ministara vanjskih poslova EU. Španski ministar José Manuel Albares unaprijed je najavio prijedlog maksimalnih sankcija – nešto što bi u nekim drugim vremenima i u nekim drugim geografskim područjima predstavljalo tek minimum, s obzirom na kršenje člana 2. Sporazuma o pridruživanju između EU i Izraela, što je konstatirano i u izvještaju koji je Evropska služba za vanjsko djelovanje objavila u junu.
Španija je zahtijevala suspenziju tog sporazuma, uvođenje embarga na oružje dok traje rat u Gazi, te sankcionisanje odgovornih za blokadu mirovnog procesa. I ne samo da ništa od toga nije usvojeno – već se Izraelu neće postaviti nikakav zahtjev.
Kaja Kallas, visoka predstavnica EU za vanjsku politiku, objavila je prošle sedmice da je postignut dogovor o poboljšanju isporuke humanitarne pomoći u Pojas Gaze, koji se sastoji u povećanju broja kamiona s hranom, zaštiti humanitarnih radnika i otvaranju novih koridora. Netanyahu se upravo vratio iz Bijele kuće, gdje je, na opće zgražanje, javno zatražio da se Donaldu Trumpu dodijeli Nobelova nagrada za mir, dok je njegov ministar odbrane najavljivao plan da se 600.000 stanovnika Gaze zatvori u „humanitarni grad“ – koncentracijski logor podignut na ruševinama Rafaha.
Za taj dogovor Kallas, koji je ocijenjen kao „nadajući korak“, uhvatili su se dužnosnici većine evropskih zemalja (među njima i Francuska) kako bi odgodili pozivanje Izraela na odgovornost – ili da bi, poput Njemačke i Italije, nastavili s njegovim odbijanjem bez roka.
Još jednom se EU kockala sa samim smislom svog postojanja na sastanku u Briselu. Iznad Schengena, eura i Erasmus programa – nesumnjivo velikih dostignuća Unije – Evropa mora pokazati da pravda, demokratija i sloboda nisu prazna retorika, već koncepti koji stoje u temelju njene politike. „Došlo je vrijeme istine“, rezimirala je Amnesty International. I zaista – jeste. A Evropa potvrđuje svoju beznačajnost. Ili još gore: svoje saučesništvo u genocidu.
Luz Gómez je profesorica arapskih i islamskih studija na Autonomnom univerzitetu u Madridu; ovaj je komentar napisala za današnji El Pais
