Izrael vrlo dobro razumije da Eurosong nije samo muzički nastup, već platforma pripadnosti. Pojaviti se na toj pozornici znači biti potvrđen kao član, dobiti privilegiju normalnosti. Učešće tako postaje sredstvo legitimiteta: prilika da se slika države „opere“ pjesmom i spektaklom, dok Gaza ostaje u katastrofi

Krajnja težnja zla nije da sve preobrati na svoju stranu, nego da postane normalno. Njegova prava pobjeda nije u totalnoj dominaciji, već u općem saučesništvu, u distopiji u kojoj svi učestvuju. Na taj način zlo opstaje ne skrivajući se u sjeni, nego izlazeći na dnevno svjetlo.

Ovu jezivu stvarnost precizno je opisala Hannah Arendt u svojoj analizi Adolfa Eichmanna. Ukazala je na to da je čovjek koji je organizirao logistiku masovnog ubijanja istovremeno vikende provodio na porodičnim izletima. Taj uvid ušao je u historiju kao „banalnost zla“, zastrašujuća ideja da se monstruoznost može bez problema uklopiti u svakodnevicu, birokratiju i pristojnost. Zlo ne dolazi uvijek s mrtvačkom glavom na zastavi; ponekad dolazi prerušeno u spektakl koji umjetnošću pere zločine jedne države.

Nakon odluke European Broadcasting Union (EBU) kojom je potvrđeno učešće Izraela na takmičenju 2026. godine, pet evropskih javnih emitera, iz Nizozemske, Španije, Irske, Slovenije i Islanda, formalno se povuklo u znak protesta. Odluku su obrazložili ne kao „političku sankciju“, nego kao moralni imperativ, tvrdeći da bi učešće Izraela legitimiralo, a time i normaliziralo njegovo ponašanje.

Eurovision Song Contest nastao je 1956. godine kao poslijeratni mirovni projekt, zamišljen kao namjerno „lagani“ kulturni ljepak koji će ponovo povezati razrušeni kontinent. Ipak, takmičenje nikada nije bilo istinski apolitično; uvijek je služilo kao ogledalo promjenjivih evropskih savezništava i moralnih granica. „Nepolitični“ Eurosong oduvijek je bio, u najboljem slučaju, pažljivo održavan mit.

Izvještaji su potvrdili da je EBU tokom nedavnih prijenosa protesta protiv Izraela koristio tzv. „anti-zviždačku tehnologiju“. Dok su gledaoci u dvorani negodovali i skandirali, televizijska publika je čula samo sterilnu mješavinu aplauza i navijanja. Cilj je bio da se neslaganje ne registrira, da se moralni poremećaj učini nečujnim i time društveno podnošljivim. Ideal „nepolitičnosti“ nije opstao kao princip; vratio se kao tehnika.

Izrael vrlo dobro razumije da Eurosong nije samo muzički nastup, već platforma pripadnosti. Pojaviti se na toj pozornici znači biti potvrđen kao član, dobiti privilegiju normalnosti. Učešće tako postaje sredstvo legitimiteta: prilika da se slika države „opere“ pjesmom i spektaklom, dok Gaza ostaje u katastrofi.

Za takmičenje 2025. izraelski javni servis KAN odabrao je Yuval Raphael, mladu pjevačicu koja je preživjela napad Hamasa sedmog oktobra, s pjesmom pod naslovom „New Day Will Rise“. Postavljanjem mlade, empatične izvođačice na globalnu pozornicu okruženu šljokicama, inkluzivnošću i brendiranim jezikom jedinstva, država projicira normalnost i zapadne liberalne vrijednosti. Izrael se ponovo predstavlja kao žrtva terorizma, a svoje umjetnike kao glasnike otpornosti.

Iza reflektora, međutim, radi se i drugačije. Otkriveno je da je izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova vodilo agresivne kampanje plaćenog oglašavanja na društvenim mrežama širom Evrope, otvoreno pozivajući korisnike da glasaju za Izrael. Ako jedan državni aparat može kupovati vidljivost kroz reklame i organizirane lobije, Eurosong prestaje biti mjera muzičke popularnosti i postaje pokazatelj budžeta za propagandu.

Suočeno s krizom legitimiteta, rukovodstvo EBU-a izbjeglo je direktno glasanje o isključenju Izraela i okrenulo se tehnokratskom rješenju kroz izmjene pravila. Povezujući „sigurnost“ takmičenja sa statusom quo, članovima je nametnut binarni izbor: prihvatiti nova pravila zajedno s Izraelom ili riskirati kolaps cijelog projekta. To nije principijelna neutralnost. To je institucionalna disciplina koja strah od raspada koristi kao sredstvo poslušnosti.

EBU je 2022. godine brzo i odlučno isključio Rusiju zbog invazije na Ukrajinu, ali je sada pribjegao proceduralnim akrobacijama kako bi zadržao Izrael, uprkos jednako razornim djelovanjima u Gazi. Pitanje je, dakle, čije nasilje diskvalificira, a čije se administrativno „upravlja“.

Fasada se, ipak, počinje urušavati. Javni otpor poprimio je razmjere masovne peticije, s više od 600.000 potpisa koji zahtijevaju isključenje. Simbolični činovi probili su institucionalnu izolaciju: švicarski pobjednik Nemo vratio je trofej iz 2024. godine, a irska legenda Charlie McGettigan najavio je povrat svog trofeja iz 1994., poručivši da su parole o „jedinstvu i dostojanstvu“ prazne kada se država optužena za ratne zločine prihvata raširenih ruku.

Izrael, međutim, i dalje ostaje na pozornici, uz podršku saveznika poput Njemačke i statuta EBU-a, ali njegovo prisustvo izazvalo je najveći bojkot u historiji takmičenja. Rasprava je prerasla u sukob institucionalnih lojalnosti: ko se računa kao „Evropa“ i kome je dozvoljeno da ostane u njenoj kulturnoj porodici bez obzira na vlastite postupke.

Kada se od jednog slavljeničkog spektakla traži da koegzistira s masovnim ubijanjem, izbor više nije između umjetnosti i politike. Izbor je između umjetnosti kao istine i umjetnosti kao anestetika. Insistiranjem na „poslovanju kao i obično“, institucije poput EBU-a ne štite kulturu od politike; one kulturu stavljaju u službu brisanja.

Jezikom Arendt, problem nije samo ono što se dešava na ratištu, nego i ono što se dešava u salonima, šta se događa kada se od svjetskih pozornica, brendova i rituala traži da pruže kontinuitet, utjehu i konsenzus dok masovno ubijanje traje. Kako je Arendt upozoravala, zlo cvjeta onda kada je pozvano na piknik.

IZVOR: Daily Sabah