U Zagrebu je na današnji dan, 18. augusta 1976. godine, u 64. godini života, preminuo poznati književnik i vrsni književni prevoditelj Enver Čolaković
Na današnji dan, 18. augusta 1976. godine, u Zagrebu je preminuo Enver Čolaković, jedan od najposebnijih i najtragičnijih bošnjačkih i hrvatskih pisaca 20. stoljeća. Četiri grada obilježila su njegov život i njegovo djelo – Budimpešta, Sarajevo, Beograd i Zagreb. Iz svakog je ponio i ugradio dio kulture i duše, ali mu nijedan nije u potpunosti uzvratio ono što je dao književnosti i ljudima.
Čolaković je rođen sedmog maja 1913. u Budimpešti, od oca Vejsil-bega, industrijalca i vlasnika ciglane u Sarajevu i majke Ilone Mednyanszky, naturalizirane Mađarice iz slovačke plemićke porodice. Majci, prvoj ženi koja je na Sorboni studirala orijentalistiku i doktorirala o položaju žena u islamskom društvu, posvetio je niz intimnih pisama i pjesama, koje je kasnije sabrao u knjizi Knjiga majci.
Njegov život bio je obilježen tragedijama i nesporazumima. Roditelji su mu poginuli u sarajevskom skloništu 1944. godine, pod savezničkim bombama. Ta rana ga je obilježila i odvela u privremeni egzil – u Budimpeštu, gdje je kratko radio kao prevodilac pri ambasadi NDH. Upravo zbog tog nesporazuma i etikete „kulturnog atašea“, kasnije je postao meta sumnji, iako mu nikada nije dokazano da je sarađivao s ustaškim režimom.
Njegova književna zvijezda zasjala je 1942. kada je napisao roman Legenda o Ali-paši, djelo koje se s pravom ubraja među najbolje romane 20. stoljeća u bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj književnosti. Roman, za koji je nagrađen priznanjem Matice hrvatske, otvorio je Sarajevo i njegovu dušu na način kakav dotad nije viđen – opisao je čaršiju, ljude i njihovu intimu s toplinom i lirizmom, ali i sa smislom za suštinske društvene i etičke dileme.
No, nakon Drugog svjetskog rata uslijedile su decenije šutnje. Na dvadeset godina bio je isključen iz književnog života, jer su mu vlasti zamjerile i pripadnost hrvatskom književnom krugu i potpisivanje Deklaracije o hrvatskom jeziku, a još više njegovo porijeklo i imovinu. Bio je pod prismotrom UDB-e, ali nikada osuđen. Književno je preživljavao objavljujući u časopisima, prevodeći s mađarskog i njemačkog, te podučavajući mlade matematiku.
Njegov opus je raznovrstan i obiman – od poezije, novela, drama, eseja, preko prevoda, do neobjavljenih romana i „Biblijskih priča XX stoljeća“. Pisao je i haiku, oblikujući ga na svoj način, nazivajući ga „evropskim“, nastojeći spojiti istočnu disciplinu i zapadnu refleksiju. U svojim pjesmama i pripovijetkama neprestano se vraćao Bosni, vjeran njezinom jeziku, običajima i humoru. „Isplati se, i te kako se isplati, o mom Sarajevu pisati romane“, zapisao je u svom dnevniku 1953. godine.
Privatno, Enverov život svjedoči o njegovoj kosmopolitskoj i tolerantnoj prirodi. Njegova supruga Stella bila je Jevrejka iz Zagreba, čija je porodica teško stradala u Holokaustu – čak 17 članova ubijeno je u Jasenovcu. Sam Čolaković i njegova porodica riskirali su živote skrivajući jednu sarajevsku jevrejsku porodicu 1944. godine, što je kasnije postalo predmet prijedloga da mu se posthumno dodijeli titula Pravednika među narodima.
Enver je preminuo u Zagrebu u 64. godini života. Bosnu je volio kao izvornu duhovnu domovinu, a Mađarsku kao civilizacijsku. Njegova djela, posebno Legenda o Ali-paši, ostaju kao trajno svjedočanstvo ljubavi prema Bosni i njenim ljudima. Iako je tokom života često bio „živ zakopan u raku šutnje“, kako je sam govorio, danas je jasno da njegov opus pripada samom vrhu bošnjačke i hrvatske književnosti 20. stoljeća.
