„Ovo što radim je svojevrsna misija“, kaže Enes. „Moja misija je širenje ljubavi prema domovini. To sam sebi zadao kao prioritet, ali bez vrijeđanja ikoga, ni lično ni društveno.“ Tu misiju posebno povezuje s Danom državnosti i sa svakim okupljanjem poput ovoga u Zagrebu: „Ljudi ne smiju zaboraviti identitet. Onog trenutka kad zaboravimo ko smo i odakle smo izgubili smo sebe.“

Na 17. Danima bosanskohercegovačke kulture u Zagrebu, povodom obilježavanja Dana državnosti BiH, dvorana hotela Novotel je disala u ritmu sevdaha i narodne pjesme, ali i u ritmu jedne jasne poruke – domovina se voli bez ostatka. Na bini je bio čovjek čije je ime odavno postalo sinonim za bosanski melos: Enes Begović.

„Kada biste mi danas, na Dan državnosti, otvorili srce, unutra biste našli Bosnu i Hercegovinu“, kaže Enes na početku razgovora. „To je ono što će trajno ostati u mom srcu.“

Begović ne govori o domovini samo iz emocije, nego i iz dubokog osjećaja pripadanja prostoru i njegovoj historiji. Rođen 1965. godine u Visokom, odrastao je doslovno na tlu na kojem je pisana historija bosanske države.

„Rođen sam u Visokom, a nedaleko od moje kuće je ustoličen kralj Tvrtko“, podsjeća. „Povelja Kulina bana napisana je upravo u mom kraju. To mi nije ništa strano, vrlo dobro poznajem historiju Bosne i Hercegovine.“

Roditelji, brat i sestra bili su mu najveća podrška u prvim koracima. Otac mu je stalno ponavljao da škola mora biti prioritet, pa je Enes uredno završio gimnaziju u Visokom, iako je već tada imao brojne nastupe. Planirao je upisati Višu pedagošku akademiju i raditi s djecom, ali sudbina ga je usmjerila drugim putem – na audiciju RTV Sarajevo koja će mu promijeniti život.

Njegov prvi susret s pjesmom bio je dječiji, nepretenciozan – školske priredbe, sevdalinke, aplauz razdraganih nastavnika i roditelja. Vrlo rano je postalo jasno da posjeduje nešto posebno.

U trećem razredu gimnazije, zajedno s prijateljem Mensurom Burićem, prijavio se na audiciju za vokalnog solistu na RTV Sarajevo. Među 142 kandidata Enes je bio najmlađi. Žiriju se predstavio pjesmom „Kraj potoka bistre vode“, a na njihov zahtjev otpjevao je i „Ah, meraka u večeri rane“. Prvi radijski snimak bila je pjesma „Otkako je Banja Luka postala“. Upravo ta numera kasnije će postati simbolična poveznica između njega i Banje Luke, grada koji se često spominje i u našem razgovoru.

„Moj prvi radijski snimak moja majka je slušala u 6 i nešto ujutro“, prisjeća se Enes. „Bio sam gimnazijalac, prvi put u životu ušao u studio da snimim pjesmu. Mlad, pun energije… I onda zajedno, majka i ja, slušamo pjesmu – i oboje počnemo plakati. Preosjetljiv sam na takve trenutke.“

Ta preosjetljivost, kaže, nije slabost, nego snaga: „Kad su u pitanju familija, prijatelji i naravno moja Bosna i Hercegovina, to me najviše dotiče u životu.“

Spominjemo mu Banja Luku, grad u koji je obilježio njegov prvi radijski snimak, a danas često simbol podjela i tuge.

„Tuga je to da je Bosna rascijepkana, nažalost“, kaže. „Ali ja u Banja Luci imam jako puno prijatelja. Uvijek sam bio odlično dočekan, možda vi imate pogrešnu informaciju“, dodaje uz blag osmijeh. Njegova poruka je jasna: ne pristaje na crno-bijele slike. „Nadam se da će svemu doći kraj – osim Bosni i Hercegovini“, kaže. „Ludilu će sigurno doći kraj, proći će kao i sve drugo.“

Nakon audicije i prvih snimaka, karijera je krenula silaznom putanjom? Naprotiv, meteorski uzlaznom. U sarajevskom hotelu „Kristal“ čuo ga je tadašnji direktor Diskotona, Nenad Bilić, i ponudio mu ugovor na pet godina. Uslijedio je prvi album „Decembarsko veče“, a zatim i legendarni „Noćima nema kraja“, prodan u više od pola miliona primjeraka.

Na tom albumu nalazi se njegov najveći hit – pjesma „Bosanac“, po kojoj ga mnogi prepoznaju i danas. Uz nju su stasale generacije dijaspore, uz nju se slavilo, plakalo i nostalgično nazdravljalo zavičaju.

„Na tu pjesmu ljudi svuda reagiraju jako dobro, jako pozitivno“, kaže Enes. „Znači da postoji identifikacija sa zemljom, a to je vrlo bitno.“ Duet „Kaznio me život“ s Gocom Božinovskom, pjesme „Lijepa je“, „Oči boje badema“, „Samo jednom se živi“, „Oprosti joj Bože“ – samo su dio repertoara koji je učvrstio njegov status jednog od najprepoznatljivijih glasova narodne muzike u regionu.

Ali iza svih tih hitova, tvrdi, stoji nešto što za njega nadilazi diskografiju: misija.

„Ovo što radim je svojevrsna misija“, kaže Enes. „Moja misija je širenje ljubavi prema domovini. To sam sebi zadao kao prioritet, ali bez vrijeđanja ikoga, ni lično ni društveno.“ Tu misiju posebno povezuje s Danom državnosti i sa svakim okupljanjem poput ovoga u Zagrebu: „Ljudi ne smiju zaboraviti identitet. Onog trenutka kad zaboravimo ko smo i odakle smo izgubili smo sebe.“

„Domovina je samo jedna. Mjesto rođenja je samo jedno. I to mjesto ne može niko promijeniti. Ljudi se uporno trude da pomiješaju i izmijene teze, ali ne postoji mašina koja može pomjeriti tvoje rodno mjesto negdje drugo. Ono je tu gdje jeste i tu će biti dok je svijeta i vijeka“, naglašava Enes.

U razgovoru često ponavlja da je umjetnik, a ne političar. I upravo zato sebi daje pravo da govori o ljubavi umjesto o mržnji.

„Meni je nametnuto, kao i svima nama, da živimo u atmosferi u kojoj se radi sve da se ljudi nikad ne pomire“, kaže. „Kao da neko kaže – nećemo dozvoliti da se djevojka vrati momku, supruga mužu, djeca roditeljima… To je metafora za ono što nam se dešava.“

Rješenje vidi u onome što nastoji prenositi i kroz pjesme: „Moramo svi istrajati na jednoj stvari, da se ostavimo politizacije i politikanstva i da se vratimo iskrenoj ljubavi. Ovo što ja govorim nije ni Enesova Bosna i Hercegovina, nije ni Murselova Bosna i Hercegovina… Ovo je i Jovina, i Ivanova, i Stipina Bosna i Hercegovina. Svačija.“

Zastaje, pa dodaje pitanje koje zvuči više kao vapaj nego kao retorička figura: „Ne znam zašto bi me neko mrzio zato što pjevam o ljudima Bosne, najboljim ljudima na svijetu. Mi imamo prefiks najšarmantnijih, najsnalazljivijih ljudi. Mi smo ljudi za poželjeti u okruženju.“

Prije Zagreba, Enes je nastupao u Holandiji na koncertu za pomoć Majkama Srebrenice.

„To mi je već ko zna koji koncert za Majke Srebrenice“, kaže. „Sala je bila ispunjena, ali ne našim ljudima nego Holanđanima.“

Tu scenu tumači kao znak da se istina ipak ne može zauvijek gurati pod tepih: „Uvijek to spominjem jer ljudi vjerovatno osjećaju grižnju savjesti i to je dobro. Kao kad se ti i ja posvađamo, pa neko shvati da je pogriješio i dođe i kaže: ‘Oprosti, pogriješio sam.’ To su odlike velikih ljudi, velikih nacija.“

Zagrebačko gostovanje Enes vidi kao još jedan važan dio slagalice u kojoj se Bošnjaci i Hrvati, pokušavaju razumjeti i prepoznati jedni druge.

„Jako je bitno da se u Zagrebu razvija pozitivna atmosfera oko Bosne i Hercegovine, oko Bošnjaka i oko Hrvata“, kaže. „S obzirom da Bošnjaci i Hrvati žive zajedno u Federaciji BiH, to je pitanje suživota, ali i obaveza.“ Dodaje da mu to, naravno, nije prvo iskustvo u glavnom gradu Hrvatske: „Nije mi prvi put, pjevao sam i u Lisinskom. Pjevao sam pjesme koje su prepoznate kao dio bosanskohercegovačke kulturne sredine. Naša sevdalinka, ta naša baština, jača je od svega onoga lošega što žele da nam rade.“

Daleko od bine, Begović je porodični čovjek. U slobodno vrijeme igra nogomet ili tenis, pokušavajući nadoknaditi godine provedene na turnejama. Iza više od tri decenije karijere stoje i brojne nagrade: još 1989. proglašen je najvećim talentom narodne muzike na prostorima bivše Jugoslavije, osvojio je „Zlatnu ružu mira“ čak četiri puta, pobijedio na festivalu Ilidža 2008. s pjesmom „Duša Sarajeva“, održao velike solističke koncerte u Tuzli, Sarajevu, Visokom, Chicagu, New Yorku, Melbourneu…

Godine 2011. u dvorani „Mirza Delibašić“ obilježio je 25 godina karijere, a novije generacije pamte ga po albumu „19“ i pjesmama poput „Rođendan“, u čijem se spotu pojavljuje reprezentativac Ermin Bičakčić.

Ali kad sjedi s publikom u Zagrebu, Holandiji ili Banja Luci, sve se te nagrade povlače u drugi plan, a ostaje samo ono s početka priče – srce puno Bosne i Hercegovine.

Na izlasku iz dvorane, nakon što su se posljednji stihovi sevdalinki utišali, ostala je u zraku jedna misao koju je Enes tihim glasom ponovio: „Domovina je samo jedna. Ne može je niko pomjeriti, niti izbrisati. Na nama je samo da je ne zaboravimo.“