Zbog razvoja električne rasvjete, ukinuto je i pravilo iz 1878. godine prema kojem se niko nije smio kretati gradom nakon osam sati navečer bez fenjera – u suprotnom bi završio u zatvoru.
Tek devet godina nakon što je izgrađena prva električna centrala u New Yorku, a nešto manje nakon što je Edisonova sijalica zasjala u New Jerseyu, Sarajevo je dobilo svoje prvo električno osvjetljenje.
Dana 11. novembra 1891. godine upaljena je prva sijalica u Sarajevu – kao poštanska električna rasvjeta na željezničkoj stanici. Već dvije godine kasnije započela je gradnja prve električne centrale na Hisetima, prema projektu češkog arhitekta Karla Paržika. Izgradila ju je njemačka firma Siemens und Halske.
Do 1894. godine završeni su građevinski radovi, nakon čega su montirane mašine i položeni kablovi duž gradskih ulica. Centrala se sastojala od glavne stanice (kotlarnice i strojarnice) sa zgradom direkcije, akumulatorske postaje te kolnice za tramvaje na željezničkoj stanici.
Kapacitet centrale bio je 4.000 sijalica jačine 16 kandela (cd), s mogućnošću proširenja na 6.500 sijalica. Prvo probno paljenje električnog svjetla obavljeno je 3. aprila 1895. godine, kada su zasjali električni fenjeri u Koševskoj ulici, Ćemaluši, Ferhadiji i Čekrekčinici. Pravo električno osvjetljenje uvedeno je na današnji dan, 1. maja 1895. godine na Apelovoj obali (Obala Kulina bana) istovremeno s puštanjem u rad prvog električnog tramvaja u Sarajevu.
Prvi električni tramvaj imao je dvoje vrata, a mogao je ukupno primiti 24 putnika. Ovaj tramvaj imao je odvojene vagone za pušače i nepušače, a čak je, u početku, bilo i posebnih vagona za muškarce i žene. Vozači i kondukteri su imali pravila u oblačenju i održavanju higijene.
Pruga je produžena do Vijećnice 1. decembra 1897. godine, a nepunu godinu dana poslije u saobraćaj je puštena još jedna linija koja je išla današnjom Titovom ulicom do Katedrale. Preko Baščaršije 1923. godine šinama su povezane Obala i Titova ulica, a iza Tvornice duhana izgrađena je nova remiza.
Radovi na uvođenju električne rasvjete brzo su napredovali, pa su već sredinom maja bile osvijetljene Kolodvorska ulica i Ćemaluša, a struja je uvedena i u neke privatne kuće.
Električna centrala bila je obavezna da isporučuje struju vlasnicima kuća i stanarima u ulicama gdje su postavljeni vodovi, pod uslovom da to dopušta kapacitet stanice. Centrala je također osiguravala obične sijalice do 35 cd, ugljene šipke za oblučne lampe i elektromotore. Već 1896. godine električnoj mreži bilo je priključeno 780 sijalica različite jačine i 28 oblučnih svjetiljki za javnu rasvjetu, dok je u privatnim objektima bilo oko 4.000 sijalica.
Sa sve većom potražnjom rasla je i potreba za proširenjem kapaciteta, što je dovelo do postavljanja velikih oblučnih električnih lampi na glavnim gradskim ulicama. Ove lampe, postavljene na razapetim žicama, davale su snažno svjetlo do 22:00 sata.
Zbog razvoja električne rasvjete, ukinuto je i pravilo iz 1878. godine prema kojem se niko nije smio kretati gradom nakon osam sati navečer bez fenjera – u suprotnom bi završio u zatvoru.
