Ovaj trend ima višestruke posljedice. Za zemlje domaćine, Rumuniju, Bugarsku, Hrvatsku, pa i Španiju, riječ je o značajnom izvoru prihoda. Strani studenti plaćaju visoke školarine i doprinose lokalnoj ekonomiji. Za zapadne zemlje, poput Francuske i Njemačke, riječ je o gubitku ljudskog kapitala i simptomu neefikasnog sistema

Kada je Clarisse, dvadesetjednogodišnja studentica medicine iz Lyona, završila prvu godinu studija u Francuskoj, pred njom se našla nepremostiva prepreka: nastavak studija bio je gotovo nemoguć. Strogi sistem selekcije u Francuskoj već decenijama eliminiše ogroman broj mladih ljudi koji sanjaju da nose bijeli mantil. Umjesto da odustane, Clarisse se okrenula drugom pravcu, više od 1.500 kilometara istočno, ka Rumuniji.

U julu je otputovala u Cluj-Napocu, univerzitetski grad u Transilvaniji, položila prijemni ispit i započela svoj put ka zvanju ljekara. „Shvatila sam da su u Francuskoj šanse za mene gotovo nepostojeće, pa sam tražila drugu opciju“, priča. „Prvi utisak o gradu je predivan, ljepši je nego što sam očekivala i osjećam se sigurnije nego u Lyonu.“

Clarisse je samo jedna od približno 5.000 francuskih studenata medicine koji su se posljednjih godina preselili van granica svoje zemlje. Polovina njih upravo je u Rumuniji.

Prema podacima rumunskog Ministarstva obrazovanja, u periodu od 2020. do 2024. najviše stranih studenata u toj zemlji dolazilo je iz Moldavije, dok su iza njih slijedili Izraelci (4.345) i Francuzi (3.226). Među prvih deset nalaze se i studenti iz Njemačke, Italije, Srbije, Tunisa, Maroka, Mađarske, Grčke i Ukrajine.

Ako je Rumunija „obećana zemlja“ za Francuze, onda je Bugarska sličan fenomen za Britance i Grke. Financial Times je zabilježio da čak 2.500 britanskih studenata pohađa medicinske i stomatološke fakultete u Plovdivu, Varni i Sofiji. Najviše stranih studenata u Bugarskoj dolazi iz Grčke (3.277), Velike Britanije (2.235) i Ukrajine (2.151).

Statistika Eurostata dodatno oslikava razmjere: Bugarska je zemlja EU s najviše diplomiranih ljekara na 100.000 stanovnika (29,5), dok je Rumunija vodeća u broju diplomiranih stomatologa.

Zašto baš Balkan?

Razlozi su različiti: niže školarine, jednostavniji prijemni postupci i dostupnost programa na engleskom i francuskom jeziku. U Rumuniji školarina za medicinu iznosi između 8.500 i 10.000 eura godišnje, a u Bugarskoj 9.000 za medicinu i 10.000 za stomatologiju.

„Bilo je dovoljno da pripremim obiman dosije, CV, motivacijsko pismo, svjedočanstva i diplome“, objašnjava Selma, švicarska studentica medicine u Cluj-Napoci. Nakon dva neuspjela pokušaja u Švicarskoj, odlučila je pokušati u Rumuniji.

Glavni razlog odlaska studenata jeste čuveni „numerus clausus“, ograničeni broj mjesta na medicinskim fakultetima širom Evrope. U Francuskoj je ovaj sistem decenijama funkcionisao kao stroga brana. Iako je 2020. formalno ukinut i zamijenjen tzv. „apertus“ modelom, broj mjesta je ostao limitiran.

Francuski ministar zdravstva Yannick Neuder nedavno je upozorio da „87% teritorije zemlje živi u zdravstvenim pustinjama“ dok mladi odlaze u inostranstvo. „Ovo je rezultat brutalne selekcije koja vodi do egzodusa“, rekao je, predlažući zakon kojim bi se ovi kadrovi vratili u domovinu.

Slični problemi postoje i u Njemačkoj, Švicarskoj, Italiji i Španiji. Antonio Compañ, predsjednik Konferencije dekana španskih medicinskih fakulteta, ističe: „Obrazovanje jednog ljekara je skupo i zahtijeva specijaliziranu infrastrukturu. Ne možete proizvesti više doktora nego što imate mjesta za specijalizaciju, jer bi to bilo bacanje novca.“

Diploma medicine sama po sebi nije dovoljna za praksu, obavezna je specijalizacija, poput MIR-a u Španiji ili rezidenture u drugim zemljama. I tu nastaje novi problem: broj mjesta za specijalizaciju je još strože ograničen. Rezultat je paradoks: Evropa proizvodi veliki broj diplomaca, ali dio njih ostaje bez mogućnosti da završi stručnu obuku. „Pravi problem nije samo broj mjesta na fakultetima, već kapacitet sistema da apsorbuje mlade doktore i omogući im praksu“, objašnjava profesor Jordi Olivella iz Barcelone.

Ovaj trend ne zaobilazi ni Španiju. Privatni univerziteti, posebno oni s programima na engleskom jeziku, postali su destinacija za francuske studente fizioterapije i stomatologije. Školarine su vrtoglave, do 22.200 eura godišnje za stomatologiju ili 19.700 za medicinu ali procedura prijema je znatno lakša.

Ipak, malo ko od ovih studenata planira ostati na Balkanu. Većina njih, poput Grka Haralambosa Giltsisa, koji je diplomirao u Plovdivu, vraća se kući čim dobije diplomu. OECD stručnjaci ovu pojavu nazivaju „irskim paradoksom“: zemlja može imati mnogo diplomiranih ljekara, ali i dalje patiti od hroničnog nedostatka kadra jer većina mladih odlazi u inostranstvo.

Slično važi i za Rumuniju. Iako svake godine proizvede hiljade diplomaca, zemlja se suočava s velikim odlivom kadrova u zapadnu Evropu, gdje su plate i uslovi rada znatno bolji. Potražnja je stvorila i cijelu mrežu posredničkih agencija. Jedna od njih, „Future Doctor“ iz Frankfurta, oglašava se sloganom: „Jeste li razmišljali o studiju medicine u Rumuniji? Mi smo alternativa numerus claususu.“

Na društvenim mrežama, poput Facebook grupe „Medicinske studije u Rumuniji, frankofoni studenti“, francuski roditelji razmjenjuju savjete o prijemnim procedurama, troškovima i smještaju. Na YouTubeu i TikToku studenti dijele iskustva o životu u Cluju, Bukureštu ili Plovdivu, prikazujući balkanske gradove kao nove akademske centre.

Ovaj trend ima višestruke posljedice. Za zemlje domaćine, Rumuniju, Bugarsku, Hrvatsku, pa i Španiju, riječ je o značajnom izvoru prihoda. Strani studenti plaćaju visoke školarine i doprinose lokalnoj ekonomiji. Za zapadne zemlje, poput Francuske i Njemačke, riječ je o gubitku ljudskog kapitala i simptomu neefikasnog sistema.

Istovremeno, Balkan se profilira kao neočekivani „Eldorado bijelih mantila“, mjesto gdje hiljade mladih Evropljana pronalaze put do profesije koja je kod kuće zatvorena za mnoge. Fenomen masovnog odlaska studenata medicine na Balkan svjedoči o dubokoj krizi evropskog zdravstvenog obrazovanja. Mladi ljudi poput Clarisse ili Selme nisu izuzeci, već pravilo. Njihove priče pokazuju da je san o bijelom mantilu moguć ali ne nužno u domovini.

Balkan, nekada periferija, danas postaje centar privlačenja. No, pravi izazov tek slijedi: kako osigurati da ovi mladi doktori ne ostanu samo brojke u statistici, već da se vrate i popune prazna mjesta u zdravstvenim sistemima svojih zemalja. U protivnom, Evropa će nastaviti proizvoditi doktore, ali ne i rješenja za vlastite „zdravstvene pustinje“.

IZVOR: Hot News, Mediapol, El Confidencial