Žrtve najvećeg masakra civila u Evropi nakon Drugog svjetskog rata prisjećaju se pasivnosti međunarodne zajednice i izražavaju žaljenje što, sada kada se rat ponovo vratio na kontinent, svijet nije naučio lekciju iz te tragedije

Almasa Salihović bila je na mjestu događaja u Srebrenici, gdje je počinjen najveći masakr u Evropi nakon Drugog svjetskog rata — 8.372 žrtve u samo pet dana. Imala je osam godina i bila u pratnji svoje majke i petnaestogodišnjeg brata. Bosna i Hercegovina proglasila je nezavisnost od Jugoslavije 1992. godine i bila je usred trogodišnjeg rata protiv srpske vojske. Vojska je već bila ušla u Srebrenicu, gradić udaljen oko tri sata vožnje od Sarajeva, bosanske prijestolnice, i svega 13 kilometara od granice sa Srbijom. Nijedna strana sila, nijedna međunarodna organizacija, nije uspjela spriječiti ono što se dogodilo oko 11. jula 1995. godine. Ove sedmice, Bosna i Hercegovina obilježava 30. godišnjicu genocida.

Te sedmice, svaka porodica je uzela osnovne stvari iz svojih domova i potrčala prema bazi mirovnih snaga UN-a, tražeći zaštitu, u naselju Potočari. Na istom tom mjestu danas se nalazi Memorijalni centar i mezarje Srebrenica, i upravo tu Salihović, glasnogovornica centra, iznosi svoju ličnu priču.

U bazi je bilo svega 400 vrlo mladih nizozemskih vojnika UN-a, koji su bili potpuno nadjačani prisustvom 4.000 vojnika pod komandom srpskog generala Ratka Mladića. „Osjećali smo se bespomoćno; UN nas je predala Srbima“, kaže Salihović. „Ovdje unutra“, prisjeća se, „bilo je oko 4.000 ili 5.000 Bošnjaka koji su uspjeli ući. A vani nas je bilo oko 20.000, također pokušavajući ući. Plavi šljemovi su bili preopterećeni i nisu nikoga više puštali unutra. Nismo imali hljeba, ni soli, jedva nešto vode, šećera nimalo. Moja sestra, koja je imala 19 godina, nekako je uspjela ući, ali mi to tada nismo znali. Nismo znali ni gdje je moj brat od 18 godina. Otac nam je umro prije rata.“

Salihović se sjeća kako su Srbi nudili ženama prevoz autobusima. „Znali smo da će muškarci biti ubijeni.“ Njena majka sakrila je petnaestogodišnjeg sina ispod sjedišta ispred sebe.

Nikada neće zaboraviti trenutak kada je jedan srpski vojnik ušao u autobus, skinuo majicu, izvadio bodež i povikao da svi predaju svoje dragocjenosti: prstenje, satove, nakit… „Ustala sam i rekla mu da imam samo svoju lutku, ali da ću mu je dati.“

Svi nose rane tog rata na svoj način. Neki radije ne govore. Mnogi su emigrirali. A neki su se, uprkos tome što su njihove kuće bile preuzete od strane Srba, nakon nekoliko godina ipak odlučili vratiti u Srebrenicu.

Obilježavanje 30. godišnjice dolazi u trenutku kada Evropa ponovo proživljava svoje najgore noćne more. Rat se vratio kao sredstvo teritorijalnog osvajanja, u svoj svojoj brutalnosti. Sead Turčalo, 47, dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, vjeruje da bi, da je međunarodna zajednica na vrijeme reagovala u Bosni, možda bilo moguće izbjeći ono što se danas dešava u Ukrajini. Također smatra da je jedan od ključeva za sprječavanje ovakvih tragedija — pravilno i iskreno poučavanje historije, bez straha od imenovanja zločinaca.

Masakr u Srebrenici, međutim, nema direktno poređenje s onim što se dešava u Ukrajini. U Bosni je više od 8.000 ljudi ubijeno u tri dana. U Ukrajini, tokom više od tri godine invazije, poginulo je gotovo 13.500 civila. Najgori civilni masakri koje je počinila ruska vojska, poput onog u Buči, odnijeli su živote više od 400 ljudi, prema navodima ukrajinske vlade.

Ikonična slika koja je proizašla iz masakra u Srebrenici — koji je Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju proglasio genocidom — jeste slika starice zatvorenih očiju u boli. Naslikao ju je Safet Zec, jedan od najpoznatijih bosanskih umjetnika, nakon što je vidio fotografiju koju je snimio poznati bosanski fotograf Almin Zrno, prikazujući staricu Šuhru Malić tokom ukopa jednog od njena dva mrtva sina.

Malić, koja sada ima 90 godina, danas živi u domu za starije u Srebrenici, otvorenom 2023. godine za smještaj starijih žrtava genocida, uz podršku Međunarodnog fonda solidarnosti. Ponosno kaže da je prva Bošnjakinja koja se vratila kući nakon genocida. Mnoge kuće su bile zauzete od strane Srba, uključujući i njenu. Vratila se 2001. godine, šest godina nakon rata.

„Moj muž i ja smo stigli i zatekli neke Srbe koji su tvrdili da su se borili za tu zemlju i tu kuću. Četiri dana smo spavali pod vedrim nebom, na kapiji onoga što je nekad bio moj dom. Neko iz međunarodne organizacije nas je vidio, i na kraju, uz njihovu pomoć, uspjeli smo da je vratimo.“

Ova sedmica u Srebrenici je sedmica ponovnih susreta. Suada Selimović, 56, kćerka Šuhre Malić, danas živi u Švedskoj. „Imala sam bebu od 40 dana kada sam bježala kroz šumu“, kaže. „Vodila sam dnevnik tokom rata. I nikada ga nisam pročitala.“

— Zašto?

— Da ne bih sve ponovo proživjela.

Selimović priznaje da je otišla u Švedsku jer nije željela da joj djeca odrastaju u zemlji u kojoj je toliko patila. Kaže da će dnevnik ostaviti unucima.

Ljudi dolaze s kolačima u sobu Šuhre Malić, grle se, smiju, plaču. Tahira Osmanović, 67, koja od 2001. živi u Koloradu u SAD-u, dolazi sa svojom 32-godišnjom kćerkom Šahzom. I čim spomene sina od 16 godina kojeg je izgubila tog jula prije 30 godina, oči joj se pune suzama. „Izgubila sam i brata. Još uvijek nismo pronašli njegove ostatke.“ Kaže da svijet ništa nije naučio iz tog masakra.

U srijedu, dva dana prije godišnjice, padala je kiša na mezarje u Srebrenici. Silueta Mirzete Karić, 50, jedva da se vidjela dok je sama klanjala među nišanima. „Ovdje je ukopano oko 50 članova moje porodice“, kaže. „Ali najviše mi fali otac. Ja sam otišla humanitarnim autobusom, a i on je trebao. Imao je 48 godina. Ali Srbi su ga skinuli. Moj otac nikada nije uzeo pušku u ruke, nikoga nije mrzio, nikada se nije s kim posvađao u selu. A sada, nakon 30 godina, ukopaćemo ga sa samo jednom kosti.“

Karić također živi u Švedskoj, gdje je odgojila dva sina, danas stara 27 i 28 godina. Objašnjava da je tijelo njenog brata, koji je imao 22 godine, pronađeno odmah nakon rata. No od njenog oca pronađena je tek donja vilica, i to 2022. godine. „Čekala sam da vidim hoće li se još šta pronaći. Ali majka mi je već jako stara, i sada ćemo ga ukopati.“ Karić pokazuje na srce i kaže da bi voljela plakati, ali ne može. Tvrdi da su svi njeni srpski susjedi bili dobri… i onda to prestali biti. „Ako bi rat počeo sada, ja bih se prva prijavila.“

Na mezarju je i David de Galli, 43-godišnji profesor muzike koji živi u Milanu, a iznajmio je vodiča da ga dovede iz Sarajeva. „Nismo ništa naučili iz ove tragedije“, kaže. „U Italiji ima mnogo krajnje desničarskog nacionalizma i ponašamo se kao da se ovakve stvari nikada ne mogu desiti. Ali ovo se desilo u Evropi. Sarajevo je samo 55 minuta leta od Milana“, upozorava.

Almasa Salihović, glasnogovornica Memorijalnog centra Srebrenica, uspjela je pobjeći sa svojom majkom, a vojnik s nožem ih nije zaustavio. „Vozač autobusa, i sam Srbin, uspio ga je uvjeriti da nas ostavi na miru.“ No njen 18-godišnji brat je ubijen. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su tek 2008. godine. Danas, djeca Srba i Bošnjaka u Srebrenici idu u istu školu.

„Živimo zajedno, to je tačno, radimo zajedno u institucijama. Ali daleko smo od prave pomirenosti. Djecu u školama ne uče historiji. Ali mi smo ti koji je moramo podučavati kod kuće“, zaključuje Salihović.

IZVOR: El Pais