Dok u manjem bh. entitetu škole kao javne ustanove obilježavaju krsnu slavu, ili dok u Hercegovini katolički svećenik vrši vjerski obred prilikom otvaranja javne zgrade koja je u vlasništvu Federacije BiH, u većinski bošnjačkim sredinama muslimani vjernici ni gotovo četiri decenije nakon pada komunizma ne mogu punim plućima živjeti svoj vjerski identitet.

Svi koji vjeruju da je stvarna demokratija civilizacijska blagodat i da je najsretnije ono društvo u kojem su ljudska prava i slobode institucionalno garantirani sanjaju o Bosni i Hercegovini kao zemlji jednakih ljudskih prava na cijeloj njenoj teritoriji. Nažalost, u postojećem ustavno-pravnom i političkom okviru na određenom dijelu BiH prava suštinski ostvaruju samo pripadnici onog naroda koji je u većini, dok su drugima prava i slobode obećane, ali samo “na papiru”. Ta vrsta nejednakosti ogleda se na više načina, od broja zaposlenih u općinama, policiji, domovima zdravlja, javnim preduzećima pa sve do imenovanja ulica, obilježavanja blagdana i državnih praznika. 

Uz sve manje otpora takav smo sistem prihvatili, valjda svjesni da je teritorijalno-etnički princip sve teže promijeniti bez unutrašnjeg dogovora, koji zbog snažnog utjecaja susjeda nije na vidiku, ili bez odlučne akcije važnih međunarodnih faktora, kojima to uopće nije problematično i očigledno nemaju namjeru podržati one koji se zalažu za građanski princip vlasti i raspodjele funkcija.

Međutim, i unutar tih etnički omeđenih teritorija stvari ne stoje isto. Dok u manjem bh. entitetu škole kao javne ustanove obilježavaju krsnu slavu, ili dok u Hercegovini katolički svećenik vrši vjerski obred prilikom otvaranja javne zgrade koja je u vlasništvu Federacije BiH, u većinski bošnjačkim sredinama muslimani vjernici ni gotovo četiri decenije nakon pada komunizma ne mogu punim plućima živjeti svoj vjerski identitet.

U mnogim državnim institucijama, školama i preduzećima ne postoji razumijevanje niti prilagođavanje radnog vremena vjerskim obavezama. Džuma-namaz, koji se obavlja petkom između 12:00 i 14:00 sati (u tom period traje ukupno pola sata u zavisnosti od toga da li je riječ o ljetnom ili zimskom računanju vremena) koincidira s uobičajenim radnim i nastavnim vremenom. Mnogi radnici, studenti i učenici koji bi željeli klanjati džumu jednostavno to ne mogu jer poslodavci i obrazovne ustanove rijetko omogućavaju fleksibilnost, iako im zakon ne brani da to učine. Pri tome treba znati da se džuma-namaz ne može obavljati naknadno, niti se može organizirati mimo individualno i privatno.

Odsustvo s posla ili nastave zbog vjerskih obreda često se tumači kao neosnovano izostajanje, što stavlja vjernike u dilemu između profesionalne i vjerske dužnosti. Time se, faktički, ograničava pravo na slobodu vjere, koje je u Bosni i Hercegovini zaštićeno najvišim pravnim aktima: Ustavom BiH, Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i Zakonom o slobodi vjere. Ovi dokumenti jasno potvrđuju da svako ima pravo na ispovijedanje vjere, obrede i manifestaciju vjerskih uvjerenja – pojedinačno ili u zajednici, javno ili privatno.

U teoriji, dakle, musliman ima puno pravo prisustvovati džuma-namazu, sedmičnom zajedničkom molitvenom obredu koji je u islamu stroga obaveza (farz) za sve punoljetne muškarce, ali to pravo u praksi često ostaje neostvareno.

U većini škola učenicima nije dozvoljeno odsustvo s nastave u vrijeme džume, čak i kada roditelji za to podnesu zahtjev, a kao razlog uglavnom se navodi “mogućnost zloupotrebe”, odnosno rizik da će izostanak biti iskorišten za nešto drugo. Međutim, pravi je razlog istinsko nerazumijevanje pojmova kao što su osnovno ljudsko pravo i vjerska sloboda, a pojedini donosioci odluka odlazak  u džamiju vide kao “prijetnju sekularnom društvu”, “radikalizaciju i džamahirizaciju obrazovanja”.

A zapravo, u vremenu u kojem su mladi ljudi izloženi brojnim pošastima savremenog društva, kao što su različiti oblici ovisnosti, oni među njima koji žele ići na džumu trebali bi biti svesrdno podržani i ohrabreni, pogotovo od prosvjetnih radnika. Da u drugim religijskim praksama postoji vjerska obaveza tokom radne sedmice, isti bi princip važio i za njih.

U pojedinim evropskim zemljama, poput Njemačke ili Ujedinjenog Kraljevstva, postoje modeli u kojima su poslodavci i obrazovne ustanove dužni razmotriti zahtjeve zaposlenih i učenika za prisustvovanje vjerskim obredima, ukoliko to ne ugrožava proces rada. Takvi modeli ne narušavaju sekularni karakter države, već afirmiraju individualna prava.

Bosna i Hercegovina, kao zemlja s duboko ukorijenjenim vjerskim identitetima, mogla bi iz takvih primjera naučiti kako uskladiti profesionalne i duhovne obaveze.

Rješenje ne leži samo u zakonima, već u kulturi međusobnog poštovanja i razumijevanja. Uspostava kratkih pauza za džumu, fleksibilnih rasporeda ili naknadnog nadoknađivanja radnih sati predstavljali bi male administrativne promjene, ali bi imali ogromno značenje za osjećaj dostojanstva i slobode vjernika.

Vjera jeste privatna stvar u smislu odnosa čovjeka prema Bogu, ali je ona i neodvojivi dio  identiteta svakog vjernika i društvo bi je, pogotovo ono sekularno, trebalo uvažavati u punom smislu te riječi.

Prava muslimana vjernika u Bosni i Hercegovini, dakle, formalno postoje, ali bez volje da se ona primijene u svakodnevnom životu, često ostaju samo na papiru. Džuma-namaz postaje simbol tog raskoraka između onoga što društvo tvrdi da jeste i onoga što stvarno dozvoljava.