Džafer-beg Kulenović bio je političar koji je, u prvom dijelu svoje karijere, branio autonomiju Bosne i Hercegovine i pokušavao osigurati njenu posebnost unutar Kraljevine Jugoslavije. No, njegov pristanak na kolaboraciju s ustaškim režimom potpuno je zasjenio njegov raniji politički rad i odveo ga u moralni sunovrat. Njegov doprinos autonomističkoj ideji Bosne i Hercegovine se uglavnom ne osporava, ali njegova uloga u NDH ostaje mrlja u historiji bošnjačke politike, kao primjer kako se politički oportunizam može pretvoriti u otvorenu podršku režimu koji je provodio masovne zločine.
Džafer-beg Kulenović bio je dopredsjednik vlade takozvane Nezavisne Države Hrvatske, političar koji je u jednom dijelu svog života zagovarao autonomiju Bosne i Hercegovine, ali je završio kao istaknuti član kvislinškog režima koji je provodio zločinačku politiku.
Rođen je u Rajnovcima kraj Kulen Vakufa na današnji dan, 17. februara 1891. godine, a preminuo u Damasku 3. maja 1956. godine. Njegov životni i politički put odražava sudbinu bošnjačke elite u turbulentnom 20. stoljeću, ali i tragičnu moralnu dilemu s kojom se suočavao dio tadašnjih bošnjačkih političara.
Obrazovanje je stekao u Sarajevu i Tuzli, no zbog sukoba sa srpskim nacionalistima bio je izbačen iz gimnazije, te maturirao u Mostaru. Studij je započeo u Beču, gdje se uključio u pravaške krugove, ali zbog zdravstvenih problema prelazi u Zagreb, gdje doktorira pravo. Njegova rana politička aktivnost bila je povezana s hrvatskim nacionalnim pokretom, ali se nakon Prvog svjetskog rata priključuje Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji (JMO), koja je zastupala interese Bošnjaka u Kraljevini SHS.
Autonomistički period – borba za Bosnu i Hercegovinu
Od 1919. godine bio je jedan od istaknutih članova JMO-a i više puta biran za narodnog zastupnika u kotaru Brčko. Izdvajao se kao jedan od rijetkih koji su glasali protiv Vidovdanskog ustava 1921. godine, suprotstavljajući se centralističkoj politici koja je negirala posebnost Bosne i Hercegovine. Također je javno protestirao u Narodnoj skupštini zbog četničkog masakra nad 200 muslimana u Sandžaku 1921. godine.
Njegova politička orijentacija bila je jasna – protiv velikosrpske hegemonije i za autonomiju Bosne i Hercegovine, ali iz pozicije ostraćenog Hrvata muslimana. Bio je jedan od začetnika Sarajevskih punktacija iz 1933., dokumenta u kojem se osuđivala diktatura i velikosrpske pretenzije prema BiH, dok se tražila veća samouprava za ovu zemlju. Nakon smrti Mehmeda Spahe 1939. godine preuzima vođenje JMO-a i pokušava reafirmirati autonomistički pokret u Kraljevini Jugoslaviji, ali u tome ne uspijeva zbog otpora velikih nacionalnih blokova.
Upravo u tom periodu izjavljuje nešto u čemu ga je vrlo skora budućnost u potpunosti demantirala:
“Gospodo, ja sam i Hrvat i hrvatski nacionalist… I ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalist nego su i bosanski muslimani kao cjelina Hrvati i dio hrvatskog naroda.”
No, neki tvrde da je ova izjava bila manevar i odražava njegov pokušaj približavanja hrvatskoj političkoj opciji u situaciji kada se Bosna i Hercegovina nalazila između srpskog i hrvatskog teritorijalnog apetita. S obzirom na to da je nakon toga završio kao Pavelićev potpredsjednik Vlade i ministar (nikada nije formalno pristupio ustaškom pokretu), teško da je bilo riječ o manevru, već jednom uvjerenju koje je tipično za bošnjačke zablude i lutanja toga vremena. Kulenovićeva politika bila je nesumnjivo usko povezana s hrvatskim političkim faktorom, ali historičari ističu da je Kulenović i u tom periodu bio vješt politički oportunist, koji je u određenim trenucima djelovao više pragmatično nego principijelno.
No, ističe se da je kao ministar u Cvetkovićevoj i kasnije Simovićevoj vladi, bio je protiv podjele Bosne i Hercegovine iz sporazuma Cvetković-Maček, odbijajući prijedloge da se dijelovi BiH priključe Banovini Hrvatskoj ili tzv. “srpskim zemljama”.
Pad u ideološku i moralnu kompromitaciju
Nakon sloma Jugoslavije u aprilu 1941., dok su mnogi članovi vlade pobjegli u inostranstvo, Kulenović se povlači iz Beograda prema Užicu, a potom se vraća u Sarajevo i Brčko. Nedugo nakon proglašenja NDH, pristaje na saradnju s Pavelićem i ustaškim režimom, čime se njegov politički put radikalno mijenja. Dana 7. novembra 1941. godine imenovan je potpredsjednikom Vlade NDH, zamijenivši svog brata Osmana Kulenovića. Na toj funkciji ostaje sve do kraja rata.
Ovo razdoblje njegove karijere predstavlja najveću moralnu kompromitaciju. Iako je nominalno predstavljao bosanske muslimane u vrhu NDH, istovremeno je služio režimu koji je provodio genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima te političkim protivnicima. Njegov boravak na vrhu Pavelićeve države ne može se opravdati političkim pragmatizmom, jer nije samo bio dio te vlasti, već je aktivno podržavao njene odluke.
Nema dokaza da je poduzeo ozbiljne korake kako bi zaštitio bošnjačko stanovništvo od represije ustaša, koja je često pogađala i same muslimane u Bosni.
Od avgusta 1943. do kraja rata privremeno je obavljao i funkciju ministra pravosuđa i bogoštovlja NDH. U aprilu 1945., kada je Pavelićev režim već bio u raspadu, bježi iz Zagreba zajedno s ostalim ustaškim dužnosnicima.
Bijeg i emigrantski život
Dana 6. maja 1945. godine, napustio je Zagreb i povukao se prema Austriji. Britanci su ga uhapsili 17. maja 1945. godine i smjestili u logor Spittal na Dravi. Samo dan nakon što su mnogi članovi Vlade NDH iz tog logora predani jugoslavenskim vlastima, Kulenović je ostao u britanskom pritvoru, što mu je doslovno spasilo život. Nakon oslobađanja, emigrirao je u Siriju, gdje je nastavio djelovati u krugovima hrvatske emigracije.
Nastavio je pisati i surađivati s emigrantskim publikacijama poput Hrvatske revije, Godišnjaka hrvatskog domobrana, Drine, Hrvatske i Danice, gdje se zalagao za jedinstvo Hrvata katolika i muslimana. Time je nastojao zadržati ideološki kontinuitet politike koju je zastupao u NDH, što pokazuje da se do smrti nije distancirao od te ideologije.
Preminuo je u Damasku 3. maja 1956. godine, gdje mu se nalazi i mezar.
