Američka intervencija predstavlja flagrantno kršenje međunarodnog prava. Izvedena je bez odobrenja Kongresa SAD-a, bez neposredne prijetnje i bez mandata Ujedinjenih nacija. Time je dodatno potvrđeno da Trumpova vanjska politika počiva na logici sile, a ne na pravu. To je posebno opasno u globalnom kontekstu: druge sile će ovaj presedan pažljivo posmatrati kada budu razmatrale vlastite poteze u kriznim područjima poput Tajvana ili Ukrajine

Američki predsjednik Donald Trump, u svom prvom obraćanju javnosti nakon otmice i hapšenja Nicolása Madura, zaprijetio je novim talasom vojnih napada ukoliko se chavistički režim pokuša oduprijeti američkoj intervenciji. „Mi ćemo upravljati Venecuelom dok ne dođe do sigurne tranzicije“, poručio je Trump, istovremeno dovodeći u pitanje legitimitet i političku snagu opozicione liderice María Corina Machado, dobitnice Nobelove nagrade za mir, za koju je ustvrdio da nema „potrebnu podršku i poštovanje“ da bi predvodila političku tranziciju zemlje.

Ove izjave uslijedile su nakon masivne američke vojne operacije izvedene u ranim jutarnjim satima protiv ciljeva u Caracasu, u kojoj je, prema dostupnim informacijama, učestvovalo oko 150 letjelica. Operacija je kulminirala hapšenjem Madura i njegove supruge Cilie Flores, koji su brodom prebačeni u New York, gdje bi trebali odgovarati pred američkim sudovima zbog optužbi za trgovinu drogom i posjedovanje oružja.

U međuvremenu je potpredsjednica Venecuele, Delcy Rodríguez, zatražila hitno oslobađanje „jedinog predsjednika Venezuele“, poručivši da ta zemlja „neće biti ničija kolonija“, iako je Trump tvrdio da mu je Rodríguez ponudila saradnju s Washingtonom.

Malo je političkih figura u savremenoj Latinskoj Americi koje su izazvale toliko razaranja kao Nicolás Maduro. Njegova vladavina obilježena je sistematskim uništavanjem ekonomije, kolapsom javnih službi, masovnim siromaštvom, represijom nad opozicijom i krađom izbora. Milioni Venecuelanaca napustili su zemlju, a institucionalni poredak praktično je prestao postojati. Sa stanovišta demokratskih vrijednosti, Maduro već godinama nema nikakav legitimitet.

Ipak, činjenica da je Maduro diktator ne znači automatski da je američka vojna intervencija opravdana. Naprotiv. Upravo suprotno. Način na koji je Washington odlučio djelovati, jednostrano, bez međunarodnog mandata i bez ikakvog pokušaja multilateralnog legitimiranja, stvara opasan presedan. Čak i ako bi ishod po Venecuelu dugoročno mogao biti pozitivan, što je u ovom trenutku krajnje neizvjesno, motivi i metode Trumpove administracije ostaju duboko problematični.

Trump nikada nije skrivao selektivan odnos prema autoritarnim režimima. Dok je Madura pretvorio u glavnog neprijatelja, prema drugim autokratama širom svijeta pokazivao je otvorene simpatije. Režimska represija sama po sebi očito nije bila odlučujući faktor. Štaviše, Venecuelanci koji su bježali od Madurove vlasti često su deportirani iz Sjedinjenih Američkih Država, što dodatno potkopava narativ o humanitarnoj intervenciji.

Jedan od ključnih argumenata Washingtona jeste tvrdnja da je Venezuela centralno čvorište za trgovinu fentanilom. Međutim, ta tvrdnja ne može izdržati ozbiljnu provjeru i u najboljem slučaju djeluje kao izgovor. Venecuela nije ugrozila strateške interese SAD-a, niti je predstavljala neposrednu sigurnosnu prijetnju.

Mnogo uvjerljivijom, ali i mnogo problematičnijom, djeluje Trumpova otvorena izjava da će američke kompanije preuzeti kontrolu nad venezuelanskom naftnom industrijom kako bi „zarađivale novac“. Time se intervencija dodatno kompromitira. Ako je cilj vojne operacije kontrola nad prirodnim resursima, onda se ne radi o oslobađanju, nego o nasilnom preuzimanju ekonomskog suvereniteta jedne države. Čak i kada se govori o obnovi infrastrukture, teško je izbjeći utisak da se pomoć, investicije i ekonomska dominacija svjesno miješaju u jedan projekat spoljne kontrole.

Američka intervencija predstavlja flagrantno kršenje međunarodnog prava. Izvedena je bez odobrenja Kongresa SAD-a, bez neposredne prijetnje i bez mandata Ujedinjenih nacija. Time je dodatno potvrđeno da Trumpova vanjska politika počiva na logici sile, a ne na pravu. To je posebno opasno u globalnom kontekstu: druge sile će ovaj presedan pažljivo posmatrati kada budu razmatrale vlastite poteze u kriznim područjima poput Tajvana ili Ukrajine.

Posebnu dimenziju licemjerja cijeloj situaciji daje činjenica da je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski pozdravio američku akciju hapšenja Madura. Time Zelenski de facto legitimira upravo ono protiv čega se Ukrajina već gotovo dvije godine brani, nasilno uklanjanje legitimne vlasti strane države vojnom silom. Rusija je u prvim danima rata pokušala isto: brzim udarom na Kijev, s ciljem hapšenja ili likvidacije ukrajinskog rukovodstva i nametanja političkog poretka izvana.

Kada takvu logiku primjenjuje Moskva, ona se s pravom označava kao agresija i zločin protiv međunarodnog prava; kada je, međutim, primjenjuje Washington, ona se dočekuje aplauzom. To dvostruko mjerilo ne slabi samo argumente protiv ruske agresije, nego podriva samu ideju međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima.

Posebno je problematično to što je američka vojna operacija protiv Venecuele provedena bez ikakvog prethodnog odobrenja Kongresa Sjedinjenih Američkih Država. Prema američkom ustavnom poretku, predsjednik nema neograničeno pravo pokretati vojne akcije protiv drugih država, naročito kada ne postoji neposredna prijetnja po sigurnost SAD-a. Ovakav potez predstavlja zaobilaženje zakonodavne vlasti i potkopavanje sistema kontrole i ravnoteže, koji bi trebao spriječiti da odluke o ratu i miru budu prepuštene volji jednog čovjeka. Time je Trump, svjesno ili ne, prešao granicu između izvršne nadležnosti i ustavne uzurpacije, dodatno učvršćujući obrazac vladanja u kojem se sila stavlja iznad zakona, a politički interes iznad institucionalne odgovornosti.

Naglašavanje ove činjenice nije odbrana Madurovog režima. Naprotiv, riječ je o upozorenju da se demokratija ne može „izvoziti“ raketama niti nametati iz zraka. Historija pokazuje da nasilje, bez obzira na to ko ga primjenjuje, ne gradi institucije i ne vraća prava.

Posebno zabrinjava Trumpova izjava da će Sjedinjene Američke Države „voditi“ Venecuelu do „sigurne tranzicije“. Time je faktički najavljeno preuzimanje zemlje pod strano tutorstvo, bez ikakvog spominjanja demokratske opozicije ili domaćih političkih procesa. Takav koncept tranzicije je neprihvatljiv. Ne postoji legitimna demokratija pod stranom upravom, niti se sloboda može ostvariti ako se budućnost jedne zemlje odlučuje izvan nje.

U tom kontekstu, važno je istaći da je María Corina Machado, uprkos Trumpovim tvrdnjama, pokazala političku odgovornost odbijajući da pozove građane na masovne proteste u trenutku vojne eskalacije. Njena odluka da sačeka smirivanje situacije nije znak slabosti, već svjesno izbjegavanje scenarija koji bi mogao dovesti do haosa i krvoprolića. Machado je, zajedno s kandidatom Edmundom Gonzálezom, kako se tvrdi, pobijedila na izborima 2024. godine, i upravo tu leži jedini održivi izvor demokratskog legitimiteta.

Najgori mogući ishod bio bi scenario sličan onom nakon rušenja Saddama Husseina 2003. godine: raspad države, građanski rat, radikalizacija i dugotrajna nestabilnost. Takav razvoj događaja mogao bi destabilizirati cijelu regiju i izazvati novi talas izbjeglica prema sjeveru, upravo ono što Trump deklarativno želi izbjeći.

Ni latinskoamerička historija ne nudi mnogo razloga za optimizam kada su u pitanju rješenja nametnuta silom. Primjer Manuela Norijege, svrgnutog 1989. godine, često se navodi kao presedan, ali okolnosti su bitno drugačije, a posljedice dugoročno problematične. Kod Madura, osim toga, veze s međunarodnom trgovinom drogom daleko su manje jasno dokazane.

Prioritet mora biti hitna deeskalacija i odbacivanje bilo kakvih novih vojnih operacija. Međunarodna zajednica, posebno Evropa i zemlje regije, mora zauzeti dosljedan stav: osuditi kršenje međunarodnog prava, ali istovremeno jasno priznati gdje danas leži demokratski legitimitet u Venecueli.

Za chavistički pokret ovo je historijski trenutak. Najodgovorniji potez njegovih preostalih struktura bio bi da prihvate kraj jednog iscrpljenog i kompromitiranog političkog ciklusa. Dopustiti demokratsku tranziciju ne znači pokoriti se stranoj sili, već priznati volju vlastitog naroda.

U moru propagande i kontrapropagande ne smije se izgubiti iz vida osnovna činjenica: nema demokratije bez pravila, niti pravila bez ograničenja upotrebe sile. Prvi korak mora biti smirivanje situacije. Drugi, otvaranje stvarnog, domaćeg i mirnog procesa tranzicije koji će poštovati izborne rezultate iz jula 2024. godine i Venecuelancima vratiti ono što im je godinama uskraćivano: pravo da bez straha i bez spoljnog tutorstva odlučuju o sudbini svoje zemlje.