Dokumenti iz nedavno otvorenog arhiva ponovo pokreću debatu o ulozi Ordea Wingatea u arapskom ustanku. Čovjek kojeg su zvali „Ludi kapetan“ postavio je temelje cionističke vojne doktrine, ali svjedočanstva ukazuju na brutalnost, neselektivna ubistva i torturu civila

Okrutnost, bezrazložno nasilje i ratni zločini nisu prve asocijacije većine Izraelaca na ime Ordea Wingatea. Britanski oficir koji je krajem 1930-ih formirao jevrejske protivpobunjeničke jedinice za borbu protiv arapskih ustanika decenijama uživa status legende. Međutim, prema svjedočenjima njegovih savremenika, Wingateovo djelovanje tokom britanskog mandata u Palestini bilo je obilježeno zločinima poput „neselektivnih ubistava“, „pucanja na civile koji bježe iz sela“ i „izvođenja nedužnih stanovnika pred streljački vod“.

Historičar Israel Gal prikupio je ove dokaze koji bacaju mračno svjetlo na figuru koju je cionistički pokret kanonizovao kao „Prijatelja“. „Uništavanje imovine i ponižavanje ljudi tokom ispitivanja bili su sastavni dio njegove metode“, piše Gal. Prošlog četvrtka navršile su se 123 godine od rođenja Wingatea (1903–1944), koji je poginuo u avionskoj nesreći u Indiji tokom borbi protiv Japanaca u Drugom svjetskom ratu.

Prošlog petka, na godišnjoj konferenciji u kibucu Ein Harod na sjeveru Izraela, javnosti je predstavljen njegov lični arhiv, nedavno doniran Nacionalnoj biblioteci u Jerusalemu. Ovi dokumenti osvjetljavaju jednu od najkontroverznijih ličnosti bliskoistočne historije, čovjeka koji je istovremeno bio briljantan taktičar i, prema kritičarima, ratni zločinac.

Među dokumentima se nalazi pismo iz 1937. godine u kojem Wingate izražava divljenje jevrejskoj energiji i vjeri, tvrdeći da bi oni bili bolji vojnici od Britanaca, samo ih treba obučiti. U dokumentu iz 1938. izložio je plan za gušenje Velikog arapskog ustanka. Njegova vizija bile su „Specijalne noćne jedinice“ (SNS), sastavljene od britanskih i jevrejskih boraca.

Wingateova doktrina bila je jasna: pobunjenici moraju znati da će, bez obzira na izolovanost jevrejskih naselja, njegove snage odgovoriti iznenadnim i silovitim napadom. Njegova strategija nije predviđala razmjenu vatre s distance, već bespoštednu borbu „bajonetom i bombom“.

Iako inovativne, ove metode bile su brutalne prema civilima. Israel Gal, pukovnik u rezervi i autor doktorata o Yitzhaku Sadehu (jednom od osnivača IDF-a), navodi da su Wingateove pobjede plaćene nevinim životima. Gal citira Ziona Cohena, jednog od Wingateovih vojnika: „Bio je to jedan od najstrašnijih prizora koje sam vidio… Wingate je okupio sve muškarce, izdvojio 19 Arapa, naredio im da iskorače… i pucao.“

Još jedno potresno svjedočanstvo ostavio je umjetnik Nissan Rilov, pripadnik Hagane i Specijalnih noćnih jedinica. On opisuje ulazak u selo nakon što su ustanici sabotirali naftovod: „Wingate je kundakom puške udarao poljoprivrednika u glavu dok ga nije usmrtio. Potom je naredio vojnicima da krpe natopljene naftom guraju u usta ostalim mještanima.“

Zir Luz (98), jedan od posljednjih živih svjedoka Wingateovog vremena, opisuje oficira kao „ludog genija“. Prisjetio se događaja iz 1938. kada je Wingate u kibuc Ein Harod doveo dvojicu pretučenih i krvavih Arapa. „Sjeo ih je pored dječije trpezarije i nastavio ih bjesomučno udarati kako bi izvukao obavještajne podatke. Dadilje su pokušale pomoći ranjenicima, ali Wingate im nije dozvolio prilaz.“

Nasilje nije bilo rezervisano samo za Arape. Wingate je bio nemilosrdan i prema jevrejskim potčinjenima. „Čim bi se razbjesnio, dijelio bi udarce, od pesnica u lice do udaraca cijevi pištolja u glavu“, navodi Gal. „Njegovi vojnici su ga se istinski plašili.“

Slične izvještaje bilježi i istoričar Tom Segev u knjizi „Sedma dominacija“. Segev piše o dualizmu Wingateove ličnosti, mješavini obožavanja i užasa koju je izazivao kod svojih ljudi. Iza leđa su ga zvali ludim, optužujući ga da koristi teror kako bi se borio protiv terora.

Uprkos mračnim otkrićima, Wingateov kult u Izraelu ostaje snažan. Shlomi Shitrit, glavni istoričar Izraelske policije, smatra da su njegove zasluge revolucionarne. „On je shvatio da moramo djelovati noću, s malim jedinicama i preciznim podacima. Njegovi borci eliminisali su šestinu pobunjenika u cijeloj zemlji“, ističe Shitrit.

Shitrit ne spori Wingateovu ekscentričnost niti nasilje, ali ga ne osuđuje oštro: „Njegova naređenja da se ljudi tuku bila su kaznena mjera, ali po tadašnjim standardima, malo šta od onoga što su Britanci radili bilo bi prihvatljivo danas.“ Ipak, naglašava da nije pronašao dokaze o ubistvima van borbenih dejstava.

Opisuje ga kao opsesivnu, gotovo autističnu osobu koja se nije pridržavala discipline, nosila je neurednu odjeću i bila drska prema nadređenima. „Bio je drugačiji. Svako ko u toku operacije ne bi razumio šta on želi, mogao je dobiti pištolj u lice.“

Za Moshe Har-Ziona, sina čuvenog komandosa Meira Har-Ziona, Wingateova lekcija je jednostavna: „Napadni prvi.“ On smatra da je to učenje relevantnije nego ikada, posebno nakon sedmog oktobra. „Na kraju se uvijek vraćate osnovama“, kaže Har-Zion.

Zanimljivo je da su Wingateove principe proučavali i neprijatelji. Israel Gal je pronašao članak istoričara Zakarije Sinwara, brata nedavno ubijenih lidera Hamasa, Yahye i Mohammeda Sinwara. Zakaria je 2007. godine pisao kako su cionisti u ratu za nezavisnost primijenili Wingateova načela, koja su kasnije postala strateški kamen temeljac IDF-a. Članak je objavljen u periodici Islamskog univerziteta u Gazi.

Kao jedan od najintimnijih predmeta u arhivu ističe se Wingateova sveska za učenje hebrejskog jezika. Među prvim riječima koje je zapisao bile su: „pobunjenici“, „okupacija“, „zločin“, „sukob“, „lojalnost“ i „oslobođenje“. Za istoričara Shitrita, ta sveska je dirljiva jer tačno pokazuje šta je okupiralo pažnju oficira koji je, oblikujući vojsku jedne države u nastajanju, ostavio krvav i neizbrisiv trag u pijesku Palestine.

IZVOR: Haaretz