Smještanje nepokretnih i teško oboljelih osoba na najviše spratove bilo je protivno svim pravilima sigurnosti. Požar je samo ogolio ono što godinama tinja, nebrigu i neodgovornost institucija.

U tragičnom požaru koji se dogodio u Domu za penzionere u Tuzli, prema posljednjim podacima, poginulo je 13 korisnika, dok ih je više od 40 povrijeđeno.

Ovaj događaj ponovo je otvorio ključna pitanja o funkcionisanju ustanova socijalne i zdravstvene zaštite, posebno zašto su nepokretne osobe i onkološki pacijenti bili smješteni na šestom i sedmom spratu.

Prema informacijama koje su se nakon požara pojavile u medijima, niži spratovi bili su rezervisani za korisnike koji su plaćali skuplji smještaj, dok su na najvišim spratovima boravile teško oboljele i nepokretne osobe.

Ova činjenica nije samo tragična slučajnost, nego ozbiljan pokazatelj da sistem, koji bi trebao brinuti o najranjivijima, u praksi ne poštuje ni osnovne sigurnosne principe.

Međunarodni standardi

Prema međunarodnim smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), Evropske unije (EU) i evropskih tijela za zaštitu od požara, osobe sa smanjenom pokretljivošću moraju biti smještene tako da im evakuacija u slučaju opasnosti bude moguća bez oslanjanja na liftove, u što kraćem vremenu i uz minimalne prepreke.

U okviru inicijative “Desetljeće zdravog starenja” (Decade of Healthy Ageing), WHO naglašava da prostor za starije osobe mora biti pristupačan bez obzira na tjelesne ili mentalne sposobnosti. Drugim riječima, smještanjem starijih i nepokretnih osoba na sedmi sprat uskraćuje im se osnovno pravo na sigurnost i pristupačnost, koje WHO smatra temeljnim standardom.

Evropski vodič “Sedam slojeva zaštite od požara u zgradama” (The 7 Layers of Fire Safety in Buildings), objavljen 2019. godine uz podršku Evropske komisije, jasno navodi da se moraju razviti posebne sigurnosne strategije za ranjive grupe, poput starijih i osoba s invaliditetom. Smještanje nepokretnih osoba na najviši sprat zgrade, gdje je evakuacija najsporija i najteža, nije strategija zaštite – već njena potpuna suprotnost.

CFPA-E: Evakuacija mora biti brza i realna

Evropska konfederacija za zaštitu od požara (CFPA-E) u svom tehničkom vodiču (Fire Safety Engineering Concerning Evacuation from Buildings, 2023) definiše kritično vrijeme potrebno da svi korisnici sigurno napuste zgradu. Za osobe sa smanjenom pokretljivošću to vrijeme je značajno duže, zbog čega se preporučuje da njihov smještaj bude na nižim spratovima, s direktnim pristupom horizontalnim ili vanjskim evakuacijskim rutama.

U trenutku izbijanja požara, prema prvim podacima, nepokretne osobe i onkološki pacijenti nalazili su se među najudaljenijima od izlaza. Fizička evakuacija niz stepenice za takve korisnike gotovo je nemoguća bez specijalne opreme i većeg broja obučenih zaposlenika. A u situaciji požara, najbitniji faktor je vrijeme. Činjenica da je samo jednu osobu zahvatila vatra, a da su ostali život izgubili usljed trovanja dimom, pokazuje koliko je raspored korisnika bio pogrešno postavljen.

Ovaj raspored nije slučajan propust, nego sistemska greška. Ovo nije samo tehničko, nego i moralno pitanje. Ako brinemo o onima koji ne mogu sami pobjeći, ne smijemo ih smještati tamo gdje ni osoblje ne može na vrijeme stići. Smještanje nepokretnih osoba na sedmi sprat nije samo propust, to je kršenje osnovnih načela humanosti, sigurnosti i profesionalne odgovornosti.

Stanje u Domu penzionera bilo je alarmantno i prije samog požara, ali se ništa nije poduzelo. Samo nekoliko mjeseci ranije objavljene su fotografije katastrofalnih, nehigijenskih i nezdravih uslova u kojima su penzioneri boravili. Postavlja se pitanje: Kako je moguće da ustanova bude toliko zapuštena, a da niko od nadležnih ne reaguje? Da li inspekcije ikada ulaze u te ustanove?

Uprkos nehumanim uslovima, cijene boravka su povećane za čak 30 posto. Objavljeni su i podaci da je u Dom u posljednjih pet godina uloženo oko 600 hiljada konvertibilnih maraka, ali su uslovi i dalje bili neljudski.

Ovaj požar ne smije ostati samo još jedna vijest u crnoj hronici. Odgovornost mora biti jasno utvrđena, ne samo pojedinačna, nego i sistemska. Jer ako se institucije koje bi trebale štititi najstarije i najranjivije pretvaraju u mjesta opasnosti, tada nije zakazao samo sistem, nego i naše društvo u cjelini.

Za izgubljene živote nema povratka, ali za one koji još uvijek borave u Domu, odgovorni moraju osigurati da se ovakav zločin nemara nikada više ne ponovi i da štićenici imaju prihvatljive uslove.