Dva napada na kršćanske crkve – jedan u Gazi, drugi na Zapadnoj Obali – otkrila su rastuće pritiske na palestinske kršćane zarobljene između rata i okupacije, kao i sve izraženiji raskol unutar američkih kršćanskih zajednica

U Gazi, izraelski projektil pogodio je kompleks crkve Svete Obitelji 17. jula, usmrtivši tri osobe i ranivši deset, uključujući i župnika. Papa Lav XIV i Latinski patrijarhat u Jeruzalemu osudili su napad na sveto mjesto. Izraelska vojska opisala je udar kao slučajnu granatu. Premijer Benjamin Netanyahu nazvao je to „greškom.“

Na Zapadnoj obali osmog jula zabilježen je požar u crkvi Svetog Jurja u Taybehu, kršćanskom selu pored Ramale. Američki ambasador i bivši evanđelistički pastor Maike Huckabee posjetio je mjesto i osudio napad. Izraelska policija negirala je da je crkva zapaljena, otvarajući narativni sukob između doseljenika i lokalnog stanovništva. Taybeh je ponovo napadnut tokom noći 28. jula; vozila i kuće su zapaljene i vandalizirane hebrejskim grafitima.

Ovi incidenti izazvali su rijetku javnu osudu vjerskih vođa i ponovo usmjerili pažnju na zajednicu koja je sve više stisnuta ratom u Gazi, nasiljem doseljenika na Zapadnoj Obali i političkim snagama koje to omogućavaju.

Uprkos raseljavanju palestinskih kršćana i uništavanju crkvi, američka podrška Izraelu među kršćanima – naročito evanđelistima – ostaje ogromna. Decenije teološkog i političkog usklađivanja pretvorile su Izrael u kamen temeljac evanđelističke vanjske politike.

Međutim, Halil Sajegh, osnivač inicijative Agora – organizacije sa sjedištem u Washingtonu koja edukuje javnost o životu Palestinaca pod okupacijom – vjeruje da se mijenja, naročito među mlađim evanđelistima. „Starija generacija je još uvijek oblikovana dispensacionalističkom teologijom,“ rekao je. „Ali mlađi kršćani se opiru – ne samo iz etičkih razloga, nego zato što je to loša teologija. Kažu da je ova interpretacija Biblije pogrešna. A jednom kada izazoveš teologiju, moralna pitanja postaju lakša za prihvatiti.“

Ova promjena se ne ogleda samo u evoluciji teologije, već se pojavljuje i u javnom mnijenju.

Moti Inbari, profesor na Univerzitetu Sjeverne Karoline u Pembroku koji već osam godina proučava stavove američkih kršćana o Izraelu zajedno sa svojim koautorom dr Kirilom Buminom, kaže da je generacijski raskol neosporan. „Stariji evanđelisti su konzervativniji, politički i teološki, i glasaju za Republikansku stranku. Mlađi su liberalniji, više pod uticajem šire omladinske kulture,“ kaže. „Nisu nužno lijevi, ali su sredine.“

Inbari, koji je koautor knjige „Kršćanski cionizam u 21. stoljeću“, kaže da se ovaj međugeneracijski sukob već jasno vidi. „Ako otac podržava Izrael, dijete može ići u drugu stranu samo da se suprotstavi. To smo vidjeli u našim anketama. Na primjer, unuci Micka Huckabeeja ne vjeruju u njegovu teologiju.“

Prema Inbariju, čak i unutar konzervativnog kršćanskog kruga počinju se pojavljivati pukotine – naročito između starijih cionističkih kršćana i rastuće grupe kršćanskih nacionalista koji su više usmjereni na domaće prioritete. Jedan upečatljiv primjer dogodio se javno u raspravi između desničarskog komentatora Takera Carlsona i senatora Teda Cruza na Carlsonovom podcastu.

„Svjetonazor Teda Cruza oblikovan je dispensacionalističkom teologijom – idejom da savremeni Izrael ispunjava biblijsku proročanstvu. On ističe stihove poput ‘blagoslovi one koji te blagoslivljaju’ kao osnovu američke politike,“ kaže Inbari.

Carlson se pojavio kao kritičar, javno izazivajući Cruza ne samo oko politike prema Izraelu nego i biblijskog opravdanja za nju. „Nije bilo samo o spoljnoj politici,“ kaže Inbari. „Polovinu debate činila je teologija.“

Ipak, stavovi o kraju vremena oblikuju političke stavove, posebno među evanđelistima. Inbarijeva istraživanja izdvajaju tri glavna okvira: pre-milenijarizam, a-milenijarizam i post-milenijarizam.

Pre-milenijalisti – većinom stariji evanđelisti – vjeruju da je svijet u padu dok se Isus ne vrati. Za njih Izrael ima centralnu ulogu u tom božanskom planu. A-milenijalisti, više katolička tradicija, ne vide hitnost apokalipse i smatraju Crkvu glavnim posrednikom. Post-milenijalisti, češći među mlađim i progresivnijim kršćanima, naglašavaju društvenu pravdu i vjeruju da će se Krist vratiti kada svijet bude spreman.

„Mlađi evanđelisti su skloniji post-milenijalizmu,“ kaže Inbari. „To znači da su manje vezani za Izrael kao teološku nužnost – i spremniji su da preispituju cionizam.“

Za Sajegha, rastuće napetosti unutar američke kršćanske desnice nisu samo teološke prirode već odražavaju dublju podjelu između dva viđenja kršćanskog identiteta. „Kršćanski cionizam usmjeren je na podršku stranom jevrejskom državom, vezanom za neka proročanstva o kraju vremena,“ kaže. „Kršćanski nacionalizam je usmjeren prema unutra: radi se o Americi na prvom mjestu, rješavanju problema kod kuće. Ta dva su se uvijek trebala sudariti, i sad to vidimo.“

Upozorio je da ova promjena ne znači nužno okretanje pravdi ili solidarnosti. „Više se bojim stvarnog antisemitizma – kao što vidite kod Nika Fuentesa i onih koji šire teorije zavjere,“ rekao je. „Pitanje je kako to suzbiti.“

Problem, tvrdi, je odsustvo uravnoteženog, zrelog pogleda na Jevreje u američkom kršćanskom diskursu. „Ne postoji normalna sredina. Ili su Jevreji savršeni. Oni su Božji narod. Moramo ih podržavati. Moramo uspostaviti državu Izrael. Ili su Jevreji zlikovci. Oni kontrolišu sve. Oni su ubili Hrista.“

Oba, kaže, predstavljaju opasne ekstreme.

Ipak, Inbari kaže da podrška ostaje snažna. „Sedamdeset posto Amerikanaca se izjašnjava kao kršćani, a njihov kulturni uticaj je dubok, čak i među onima koji ne idu u crkvu. Učenje u nedjeljnim školama povezuje Bibliju sa Izraelom i jevrejskim narodom, veza koju jačaju evanđelistički mediji: TV, radio, web stranice. Taj okvir se proteže i izvan evanđelista, oblikujući stavove mnogih katolika i glavnih protestanata.“

Javno mnijenje se polako mijenja, dodaje, i trendovi se mogu razvijati u različitim pravcima. Ali za palestinske kršćane poput Sajegha ove debate djeluju daleko. „Dok se američki kršćani svađaju oko teologije,“ kaže, „palestinsko postojanje se briše.“

Zajednica kršćana u Gazi smanjila se sa 800 prije 7. oktobra na oko 600, „mnogi očajnički žele otići,“ kaže Sajegh, koji je porijeklom iz Gaze i katolik.

Kršćansko stanovništvo, uglavnom u zapadnoj Gazi, ne prima pomoć od Fondacije za humanitarnu pomoć Gaze i oslanja se na povremene pošiljke iz sjevera. „Svi se bore,“ kaže. „Kršćani ništa nisu dobili. Žive od zaliha koje su imali. Nakupili su tokom posljednjeg primirja. Rođaci izvan Gaze šalju novac da mogu kupiti hranu i zalihe.“

Većina kršćana skloni se u crkvama otkako je rat počeo, ne samo bez hrane i medicinske pomoći, nego i s osjećajem sigurnosti koji je narušen. „Ispostavilo se da mjesto nije sigurno, i to ljude još više tjera da žele otići,“ kaže Sajegh.

Otprilike 200 od preostalih 600 ima vize za Australiju, ali ne mogu otići. „Razlog nije samo tehnički,“ kaže. „Postoji jaz između Crkve i naroda. Crkva želi zadržati kršćansku prisutnost u Gazi. Ljudi kažu: Ako ostanemo, umrijet ćemo.“ Neki od onih koji žele otići ne traže stalno preseljenje. „Kažu, ‘Neka preživimo rat negdje drugdje pa se vratimo,’“ kaže Sajegh.

Ihab Hasan, palestinski kršćanin i zagovornik ljudskih prava porijeklom sa Zapadne Obale, sada u Washingtonu, direktor je projekta za ljudska prava u inicijativi Agora. Kaže da napadi na kršćanske lokacije nisu nužno motivisani religijom.

„Nije zato što je kršćansko ili nije. Nije ih briga. Radi se o zemlji,“ kaže. „Kada su zapalili dvorište crkve, kada su oskrnavili groblje, nije bilo zato što je kršćansko – bilo je zato što je palestinsko.“

Hasan kaže da ovo nije prvi takav incident. „2013. su doslovno pokušali okupirati crkvenu upravu i podigli izraelsku zastavu. Dakle, ne, ovi napadi nisu izolovani,“ kaže. „Dio su onoga što izraelski doseljenici rade u tom području.“

Dugoročni trend, upozorava Hasan, je polako nestajanje. „Kršćansko stanovništvo u Palestini danas nije ni približno onom kakvo je bilo 1990-ih, 1980-ih ili 1970-ih,“ kaže. „Iskreno vjerujem da s vremenom neće ostati nijednog.“

IZVOR: Haaretz