Iseljavanje Bošnjaka u Tursku između 1925. i 1938. predstavlja jedan od najznačajnijih, ali i najosjetljivijih procesa u modernoj historiji Balkana. Nakon uspostavljanja diplomatskih odnosa između Republike Turske i Kraljevine SHS, pitanje muslimanskog stanovništva postalo je predmet međudržavnih dogovora, ideoloških projekcija i strateških planova. Balkanske konferencije, posjeta kralja Aleksandra Karađorđevića Ankari te otvaranje turskih vrata muslimanima stvorili su okvir u kojem se migracija pretvorila u politički projekt. U pozadini, Srpski kulturni klub razvijao je koncepte homogenizacije prostora koji će obilježiti čitavu epohu

Iseljavanje Bošnjaka u Tursku jedan je od najsloženijih i najdubljih procesa koji su obilježili modernu historiju Bosne i Hercegovine i šireg balkanskog prostora. Iako se često percipira kao niz izdvojenih migracijskih valova, zapravo se radi o dugotrajnom i kontinuiranom kretanju koje počinje još krajem osmanske epohe i nastavlja se decenijama nakon uspostave austrougarske vlasti, a dobija posebno jasno političko oblikovanje u prvoj polovini dvadesetog stoljeća.

U pozadini ovog procesa nalazila se kombinacija faktora: gubitak osmanskog političkog okvira, nepovjerenje prema novim vlastima, ideološki projekti susjednih država, te duboka vezanost Bošnjaka za islamsko-civilizacijski prostor koji je Turska personificirala nakon stvaranja moderne republike. Iseljavanje se kreće sinusoidalno, kao odgovor na političke preokrete, vojne reforme, ekonomske krize i međunarodne okolnosti koje su oblikovale sudbinu balkanskih muslimana.

Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine, Bošnjaci su ušli u novu epohu u kojoj je austrougarska vojska zauzela Bosnu i Hercegovinu. Uprkos garancijama o vjerskim pravima i pravnoj sigurnosti, dio bošnjačke populacije teško se mirio s činjenicom da živi pod upravom jedne nemuslimanske carevine koja je zamijenila dotadašnji osmanski poredak.

Prvi austrougarski popis iz 1879. bilježi gotovo trideset devet posto muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini, dok popis iz 1921. pokazuje pad na trideset jedan posto, što je jasan demografski pokazatelj dugotrajnih migracija prema osmanskom prostoru. Bošnjačko stanovništvo, formirano u okviru islamsko-teokratske strukture Osmanskog carstva, smatralo je da odlazak predstavlja način očuvanja identiteta i kontinuiteta s prošlim epohama. Već u ranim godinama austrougarske uprave mnogi su se iseljavali u Istanbul, Izmir, Karamürsel, Bursu i u druge gradove na teritoriji tadašnjeg carstva, kao i u prostor Kosova, Sandžaka, Makedonije i Albanije, koji su u određenim razdobljima još bili pod osmanskom vlašću.

Iseljavanje se odvijalo i legalno, uz pribavljene dozvole, i ilegalno, prema ličnoj procjeni porodica, često uz rizike koji su pratili prelazak granica. Neki su se Bošnjaci, nezadovoljni uvjetima u Anadoliji, vraćali u domovinu, dok su drugi nastanjivali nove regije i bili izloženi snažnoj asimilaciji unutar turskog društva.

Politička dinamika austrougarskog perioda dodatno je oblikovala migracijske tokove. Uvođenje vojne obaveze 1881. godine dovelo je do oružanog otpora i do drugog talasa iseljavanja. Mnogi mladići nisu željeli služiti stranu vojsku, što je izazvalo pobune u Hercegovini i drugim krajevima. Istovremeno, dio bošnjačkih intelektualaca otvarao je javne rasprave o potrebi ostanka i očuvanja zajednice.

Pjesma „Ostajte ovdje“ Alekse Šantića, iako napisana iz perspektive mostarskog Srbina, bila je odgovor na masovne odlaske njegovih komšija muslimana. Ipak, ni kulturni apel, ni političke inicijative koje su pokušavale osnažiti koncept bošnjaštva kao zajedničkog identiteta, nisu uspjele zaustaviti trend odlaska koji se nastavio sve do Prvog svjetskog rata.

Po završetku rata i stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Bošnjaci su se suočili s najtežim valom političkog nasilja. Prema svjedočenju reisa Džemaludina Čauševića, u prve dvije godine postojanja nove jugoslavenske države ubijeno je više od dvije hiljade Bošnjaka, dok je više stotina sela spaljeno ili opljačkano. Tadašnja vlast je dodatno poticala iseljavanje tvrdeći da je Bosna „strana zemlja“ za muslimane i sugerirajući da je njihovo prirodno mjesto u Turskoj. U takvom ambijentu nesigurnosti, dio Bošnjaka odrekao se vlastitog identiteta prihvatanjem srpske ili hrvatske nacionalne pripadnosti, dok se drugi počeo pripremati za napuštanje zemlje.

Godina 1925. donijela je uspostavljanje prijateljskih i diplomatskih odnosa između mlade Republike Turske, predvođene Mustafom Kemalom Ataturkom, i Kraljevine SHS. Ovaj diplomatski okvir omogućio je otvaranje pitanja muslimanskog stanovništva kao međudržavnog predmeta. U vremenu kada Turska pokušava konsolidirati državnu strukturu, integrirati nove teritorije i naseliti depopulirane oblasti, a Kraljevina SHS želi reducirati broj muslimana u svojim južnim krajevima, zajednički interes za migracijska rješenja postaje sve jači.

Prva balkanska konferencija 1930. i druga 1931. godine dodatno su potvrdile ove interese i otvorile put za pregovore koji će uslijediti tokom tridesetih godina. Posjeta kralja Aleksandra Karađorđevića Turskoj 1933. godine imala je simboličnu i praktičnu težinu: predstavljala je političko zbližavanje i poticaj stvaranju institucionalnog okvira za planirano preseljenje muslimana s područja Jugoslavije u Tursku.

Turska je 1935. i 1936. godine u znak dobre volje formalno otvorila vrata muslimanskim porodicama koje žele emigrirati iz balkanskih država. Kraljevina Jugoslavija već je tada pripremala planove depopulacije određenih regija u Sandžaku, istočnoj Bosni i Makedoniji. Unutar srpskih političkih krugova, posebno u Srpskom kulturnom klubu, raspravljale su se strategije etničkog inženjeringa.

Vasa Ćubrilović, jedan od istaknutih članova kluba, zastupao je stav da države dvadesetog stoljeća mogu biti stabilne samo ako su naseljene „vlastitim narodom“, te da muslimanske zajednice na Balkanu treba smatrati vjerskim manjinama čije će se nacionalno pitanje riješiti asimilacijom ili iseljavanjem. Ova ideologija pružila je intelektualno opravdanje kasnijim međudržavnim dogovorima o preseljenju. Sve je ovo vodilo prema 1938. godini kada Jugoslavija i Turska formaliziraju pregovore.

Jugoslavensko-turska konvencija o iseljavanju, potpisana 11. jula 1938. godine u Istanbulu, predstavlja najjasniji trenutak u kojem migracija Bošnjaka prestaje biti spontani proces i postaje politički projekt. Prema odredbama konvencije, planirano je iseljavanje četrdeset hiljada porodica, što bi iznosilo oko dvjesto hiljada ljudi. Dokument je sadržavao detaljne uslove preseljenja, obaveze obje države i finansijski plan. Iseljenici su bili dužni odreći se jugoslavenskog državljanstva prije polaska, a Kraljevina Jugoslavija obavezala se platiti Turskoj odštetu od petsto lira po porodici, što je ukupno iznosilo dvadeset miliona lira, ogroman iznos za tadašnje prilike.

Organizirano iseljavanje trebalo je početi 1. jula 1939. godine i trajati narednih šest godina. Regije iz kojih je stanovništvo trebalo biti preseljeno bile su već unaprijed određene, uključujući pogranične zone, ekonomsku periferiju i dijelove u kojima muslimani nisu bili politički prihvatljivi kao dominantna populacija. Planiranje se odvijalo brzo i uz visok stepen koordinacije između državnih institucija, što pokazuje da se radilo o projekciji dugoročnog oblikovanja etničke slike kraljevine.

Poseban interes za iseljavanje Bošnjaka u Tursku počeo se oblikovati 1925. godine, kada su Republika Turska i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca uspostavile prve stabilne prijateljske i diplomatske odnose, čime je otvoren prostor da se pitanje muslimanskog stanovništva s Balkana premjesti iz domena pojedinačnih migracija u sferu planskih međudržavnih politika.

U praksi, proces nije dočekao svoju realizaciju jer je izbijanje Drugog svjetskog rata spriječilo sve daljnje korake. Aprilski rat 1941. i slom Kraljevine Jugoslavije prekinuli su mehanizme koji su već bili stavljeni u pogon. Ipak, sama činjenica da je konvencija potpisana i da je planirano preseljenje dvjesto hiljada ljudi pokazuje širinu političkog projekta koji je trebao dramatično izmijeniti demografsku strukturu Bosne i Hercegovine i Sandžaka. Da je ovaj plan ostvaren, Bošnjaci bi bili svedeni na izrazito mali broj u matičnim krajevima.

Činjenica da je proces iseljavanja bio privlačan i onima koji nisu bili obuhvaćeni početnim valom govori o stanju nesigurnosti i nedostatku povjerenja u državne institucije koje su obilježavale jugoslavensko društvo tridesetih godina. Tada se pokazuje i snaga ideoloških konstrukcija o muslimanima kao politički problematičnoj grupi, koje su se hranile starim stereotipima i novim državnim projektima.

Nakon Drugog svjetskog rata novi valovi iseljavanja nastavili su se u nešto drugačijim oblicima. Turska je ostala prostor privlačan mnogim Bošnjacima iz Sandžaka i jugoistočnih dijelova Bosne, posebno tokom pedesetih i šezdesetih godina. Socijalistička Jugoslavija nije više provodila politiku planske depopulacije muslimanskog stanovništva, ali ekonomski motivi, ideološki pritisci, kao i neriješeni status kulturnih i nacionalnih prava, nastavili su poticati odlazak pojedinih grupa.

Ovi talasi nisu imali političku težinu procesa iz tridesetih godina, ali su nastavili dopunjavati već postojeću bošnjačku dijasporu u Turskoj, koja se tokom decenija sve više širila i organizirala. Potomci iseljenika danas čine brojčanu zajednicu koju je teško precizno kvantificirati zbog snažne turske asimilacijske politike, ali i zbog činjenice da se identitet u dijaspori često prenosi selektivno. Promjene koje je Ataturkova republika unijela u odnos prema etničkim identitetima značile su da su mnogi Bošnjaci postajali dio turske nacije u institucionalnom smislu, iako su u porodičnim okvirima zadržavali jezik, običaje i sjećanja.

Istovremeno, sudbina bošnjačke zajednice u Turskoj pokazuje složenost odnosa između migracija i identiteta. Broj bošnjačkih sela, u kojima se i danas govori bosanski jezik, svjedoči o dugotrajnosti kulturnog kontinuiteta. Procjene o broju potomaka iseljenika kreću se od nekoliko stotina hiljada do nekoliko miliona, ali historiografska istraživanja ukazuju da se radi o populaciji koja je u velikoj mjeri asimilirana i koja se u popisima ne izjašnjava prema etničkoj pripadnosti nego prema turskoj nacionalnoj identifikaciji.

Ipak, posljednjih decenija vidljiv je trend revitalizacije bošnjačkog identiteta u Turskoj, posebno kroz kulturna udruženja, folklorne grupe i međuregionalne veze s Bosnom i Hercegovinom. Bošnjaci u Turskoj time ulaze u novu fazu identitetske afirmacije koja počiva na historiji migracija, ali i na savremenim društvenim procesima.

Razmatranje iseljavanja Bošnjaka u Tursku između 1925. i 1938. godine otkriva dubinu političkih procesa koji su oblikovali sudbinu jedne zajednice. To nije bila samo posljedica ličnih odluka ljudi koji su tražili sigurniji život, nego i posljedica državnih politika koje su nastojale riješiti „muslimansko pitanje“ u jugoslavenskim okvirima kroz demografsku transformaciju.

Konvencija iz 1938. godine zato stoji kao simbol političke namjere da se muslimansko stanovništvo trajno izmjesti iz ključnih područja i kao dokument koji govori o tome koliko je državna politika bila spremna intervenirati u strukturu društva.

S druge strane, turski interes za prijem muslimana bio je povezan s kemalističkim projektom izgradnje moderne nacije koja je trebala popuniti depopulirane regije i učvrstiti strateške oblasti. Premda se konvencija nije realizirala zbog izbijanja rata, njezino postojanje je važan istorijski trag koji ukazuje na to kako su međunarodni odnosi oblikovali unutrašnju dinamiku balkanskih društava.

Iseljavanje Bošnjaka u Tursku stoga nije samo priča o odlasku, već i priča o prostoru koji ostaje iza iseljenika, o promjeni demografskih obrazaca, o gubitku kulturnog bogatstva i o novim identitetima koji nastaju u dijaspori. Ovaj proces oblikovao je savremenu bošnjačku historiju, ali i historiju Bosne i Hercegovine, Sandžaka, pa i Turske.

Period između 1925. i 1938. godine, obilježen uspostavom diplomatskih odnosa, balkanskim konferencijama, intelektualnim raspravama u okviru Srpskog kulturnog kluba i potpisivanjem međudržavne konvencije, predstavlja najjasniji i najdramatičniji odraz politike koja je demografiju posmatrala kao sredstvo nacionalne izgradnje.

Upravo zato taj period ostaje centralna tačka u razumijevanju cjelokupnog fenomena iseljavanja Bošnjaka u Tursku i nezaobilazan okvir za interpretaciju dugog historijskog procesa koji se proteže od kraja devetnaestog stoljeća sve do današnjih dana.