Do 4 sata ujutro, iračke trupe bile su na vratima Dasman palate u srcu Kuvajta. Emir Jaber Al-Ahmad Al-Sabah i većina njegove porodice evakuisani su taman na vrijeme, tražeći utočište u Saudijskoj Arabiji, ali njegov mlađi brat, šeik Fahad, bio je među onima koji su poginuli u odbrani palate.

Nevjerica. To je bila reakcija saudijskog generala princa Halida bin Sultana kada se javio na telefon u svom domu u blizini Rijada u ranim jutarnjim satima 2. augusta 1990. i saznao da je Irak izvršio invaziju na Kuvajt.

General se zabavljao s prijateljima na roštilju, a oni su još uvijek pijuckali kafu kada je zazvonio telefon.

„Rat mi je bio najudaljenija stvar u mislima“, prisjetio se princ Halid u članku koji je napisao 1993. „Arapi se možda ne slažu, ali obično ne napadaju jedni druge.“

Prinčevu nevjericu dijelio je ostatak svijeta.

Sada, 35 godina kasnije, lavina posljedica ničim izazvane iračke invazije na njegovog malog južnog susjeda i dalje odjekuje u Kuvajtu i cijeloj regiji.

U iznenadnom napadu prije zore, stotine iračkih tenkova i desetine hiljada vojnika, uz podršku helikoptera i borbenih aviona, počeli su se prelijevati preko granicu.

Kako je kasnije navedeno u poslijeratnom izvještaju američkog Pentagona, “uprkos pojedinačnim hrabrim djelima”, kuvajtske snage “bile su beznadežno nadjačane”.

Do 4 sata ujutro, iračke trupe bile su na vratima Dasman palate u srcu Kuvajta. Emir Jaber Al-Ahmad Al-Sabah i većina njegove porodice evakuisani su taman na vrijeme, tražeći utočište u Saudijskoj Arabiji, ali njegov mlađi brat, šeik Fahad, bio je među onima koji su poginuli u odbrani palate.

Izolovane jedinice kuvajtske vojske vodile su niz bitaka prije nego što su se povukle kako bi se pregrupirale preko saudijske granice. Stotine ljudi je poginulo.

Piloti malih kuvajtskih zračnih snaga oborili su najmanje 20 helikoptera koji su prevozili iračke trupe preko granice prije nego što su njihove baze zauzete.

Mnogi Kuvajćani su pobjegli iz zemlje, većina tražeći utočište u susjednoj Saudijskoj Arabiji. Oni koji nisu uspjeli pobjeći suočili su se s pljačkom, hapšenjima i pogubljenjima tokom okupacije koja je trajala sedam mjeseci.

Depeša upućena Washingtonu od strane američkih diplomata u Saudijskoj Arabiji 22. novembra 1990. izvijestila je da su invazija „i naknadne iračke brutalnosti u Kuvajtu doslovno otjerale Kuvajt u Saudijsku Arabiju”.

„Hiljade izbjeglica i većina kuvajtske vlade stigli su u Saudijsku Arabiju u potrebi za podrškom i izdržavanjem.“ Saudijci su bili i ostali velikodušni prema njima.”

Kuvajt je oslobođen 27. februara 1991. godine od strane snaga multinacionalne koalicije predvođene SAD-om, koja je okupljena u Saudijskoj Arabiji. Irak, ranije saveznik, nagomilao je tenkove na granici i ispalio Scud rakete na ciljeve u Kraljevini. Samo dva dana prije nego što su Iračani protjerani iz Kuvajta, jedna od ovih raketa ubila je 28 američkih vojnika u bazi u Dharanu.

Dok su se povlačili, iračke snage su zapalile stotine kuvajtskih naftnih bušotina. Hiljade Sadamovih vojnika poginulo je dok su bježali natrag u Irak, a njihova vozila su više puta napadali koalicioni avioni na autoputu 80.

„Iračka invazija na Kuvajt, iako je izazvala historijski jedinstven odgovor međunarodne zajednice, ironično je također označila početak regionalnog nejedinstva, nepovjerenja i fragmentacije“, rekla je Caroline Rose, direktorica odbrane i sigurnosti u Institutu za strategiju i politiku New Lines u Washingtonu.

„Invazija je izazvala nove nivoe opreza između zaljevskih država i njihovih regionalnih susjeda, jer su lokacija Kuvajta i bogate rezerve nafte postale ranjivost, a ne snaga, koja je motivirala Irak na invaziju. Ovo je promoviralo mentalitet ‘ovo bi se moglo dogoditi i nama’ među zaljevskim državama, označavajući poteze za jačanje odbrambenih veza sa garantima sigurnosti poput SAD-a.“

Invazija na Kuvajt i rezultirajuća međunarodna intervencija, rekla je, “također su označile oštar trend pada političke, ekonomske i društvene stabilnosti u Iraku, kasnije otvarajući zemlju za iranski utjecaj i kampanje za proširenje sektaške podjele i u Iraku i u Levantu općenito.”

Sir John Jenkins, bivši britanski ambasador u Saudijskoj Arabiji, Iraku i Siriji, složio se da su invazija i njene posljedice “svakako ohrabrile Iran i pomogle Teheranu da nadogradi svoje uspjehe iz 1980-ih u stvaranju disidenata u egzilu iračkih šiita, jezgro milicije – Badr brigade – koja je na kraju pomogla u osiguranju pobjede šiitskog islamističkog bloka nakon 2003. godine.”

Bilo je i drugih geopolitičkih ustanaka. Kada je Kuvajt oslobođen, “protjerivanje većine Palestinaca koji su tamo živjeli, kao odmazda za veliku grešku predsjednika PLO-a Jasera Arafata u podršci Sadamu Huseinu, rezultiralo je prilivom u Jordan, što je podiglo cijene nekretnina u Amanu i učinilo jordanske Palestince radikalnijim.”

Možda najvažnije, nakon invazije, „usvajanje niza kaznenih rezolucija u UN-u u New Yorku kojima se Iraku nameću zahtjevi za kompenzaciju i obeštećenje te nametljive inspekcije njegovih programa naoružanja dovelo je do sloma konsenzusa unutar Vijeća sigurnosti UN-a, skandala „hrana za naftu“ i na kraju diskreditacije UN-a kao posljednjeg utočišta za pitanja međunarodnog mira i sigurnosti.“

To je, rekao je Sir John, „jedan od razloga zašto je američki predsjednik George W. Bush mislio da bi trebao sam djelovati 2003. godine.“

Činjenica da su se koalicijske snage zaustavile 240 kilometara prije Bagdada 1991. godine, odlučivši ostaviti Sadama Huseina na vlasti, ostala je kontroverzna.

Ali 2003. godine, nakon napada na SAD 11. septembra 2001. godine, i pod izgovorom potrage za oružjem za masovno uništenje, koalicija predvođena SAD-om vratila se u Irak kako bi završila posao, što je koštalo 300.000 iračkih i američkih života tokom invazije, okupacije i naknadne pobune koja će trajati godinama.

Postojale su i druge dalekosežne posljedice iračkog napada na Kuvajt. Dovodeći do pada Sadama Huseina, „uništio je posljednjeg pravog prvaka panarabizma, stvarajući više prostora za radikalne islamiste“, rekao je Sir John.

Ali odjeci invazije su najglasniji za Kuvajćane.

„Biti bivša okupirana zemlja znači biti u prilično jedinstvenoj poziciji“, rekao je Bader Mousa Al-Saif, docent historije na Univerzitetu u Kuvajtu i vanredni saradnik na programu za Bliski istok i Sjevernu Afriku na britanskom institutu za politiku Chatham House.

„To je ostavilo Kuvajt zarobljen u kombinaciji poricanja i preživljavanja, sprječavajući povratak normalnosti”.

„Nismo zaista sjeli kao narod da razgovaramo o onome kroz šta smo prošli – traumama, gubicima i kako možemo krenuti dalje.“

Ovaj neuspjeh u pronalaženju nacionalnog zatvaranja „doveo je do mnogo preusmjeravanja energije u drugim prostorima, poput porasta kriminala i zloupotrebe droga“, dok je razumljiv fokus na sigurnost zaustavio zamah Kuvajta.

„Naša geografija se nije promijenila“, rekao je Al-Saif, koji je bio zamjenik načelnika kabineta bivšeg premijera Kuvajta.

„Još uvijek smo mala zemlja okružena većim susjedima i držanje svega toga pod kontrolom je, na neki način, zaustavilo naš vlastiti razvoj”.

„Ako vam je um usmjeren na preživljavanje, nećete moći ići naprijed, na način na koji su se druge zemlje Perzijskog zaljeva gurale naprijed.“

Za mnoge Kuvajćane, najveća nezacijeljena rana je sudbina njegovih „mučenika“ – 308 ljudi koji se, nakon 35 godina, i dalje vode kao nestali, pretpostavlja se da su mrtvi.

Nakon rata, sudbina više od 600 ljudi, uglavnom civila, bila je nepoznata. Neki posmrtni ostaci, pronađeni u masovnim grobnicama u Iraku i identificirani putem DNK, vraćeni su, „ali ne možemo tvrditi da je ovo poglavlje u potpunosti zatvoreno dok ne budemo mogli pružiti neko olakšanje za tih 308 porodica koje još uvijek traže odgovore i žele odati počast i zaštititi svoje voljene tako što će ih pravilno sahraniti.“

Iračka vlada, rekao je Al-Saif, “radila je na tome da podrži ovo, zbog čega smo pronašli posmrtne ostatke nekih ljudi, ali ovaj rad treba da se nastavi. I dok Kuvajt ne sumnja u iskrenost, dužnu marljivost i velike napore Iraka, on se zalaže za veću brzinu i agilnost u ovom poslu.“

Tu je i pitanje kuvajtske nacionalne arhive, ukradene tokom invazije, čija sudbina ostaje još manje jasna.

„Arhiva i dalje nedostaje, a o njoj nismo dobili nikakve informacije. „Neke stvari su vraćene, ali veliki dio naslijeđa i sjećanja zemlje ostaje izgubljen, i to također treba riješiti“, rekao je Al-Saif.

Dodao je da je posljednjih 35 godina „Kuvajt teži normalnosti“, što je dijelom osujećeno stalnom neizvjesnošću oko njegovih pomorskih granica.

„Kao ambiciozna odgovorna nacija koja se pridržava međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima, fiksne granice su najmanje što možete zahtijevati, a mi nismo bili u mogućnosti riješiti pomorsku granicu između Iraka i Kuvajta posljednjih 20 godina“, rekao je.

Od 2005. godine, kada je izabrana prva iračka vlada nakon američke okupacije, Kuvajt radi na rješavanju ovog uznemirujućeg problema. problem.

„Ali smo u zastoju“, rekao je Al-Saif. „Odbori su dolazili i odlazili, ali nije bilo nikakvog zatvaranja ovog pitanja, što nije dobro ni za jednu zemlju.“

Problem se fokusira na Khor Abdullah, uski plovni put koji dvije zemlje dijele oko 50 kilometara prije nego što uđe u Arapski zaljev.

Postoji dugotrajan spor oko tačne lokacije pomorske granice iza ušća plovnog puta, problem koji – kako je istaknuto u analizi Međunarodne krizne grupe, čiji je koautor Al-Saif, a objavljenoj prošlog mjeseca – iskorištavaju irački političari „izgleda se nadajući da će povećati vlastitu izbornu sreću“.

Čini se da takvo dizanje nemira djeluje. Sastanak Zajedničkog kuvajtsko-iračkog tehničkog i pravnog odbora u Kuvajtu 17. jula izazvao je negodovanje u Iraku, a političari su tvrdili da je pristup novoj iračkoj luci Grand Faw ugrožen, zajedno s iračkim suverenitetom.

U međuvremenu, rekao je Al-Saif, neizvjesnost bi potkopala povjerenje investitora i industrije u održivost i luke Grand Faw u Iraku i kuvajtske luke Mubarak Al-Kabeer, koje su trenutno u izgradnji, a koje su udaljene tek nekoliko kilometara na suprotnim obalama blizu ušća rijeke Khor Abdullah.

Zaključio je: “Ovo se mora riješiti za dobrobit svih uključenih. Nažalost, na kartu Kuvajta se igra u Iraku kako bi se skrenula pažnja s domaćih problema tamo.”