Do crnogorske granice vojsci se ispriječio put dug dva dana jahanja, a ona ga je prešla za jedan. Mada star i odviše težak, Hasanaga je u sebi nosio toliko snage da nije zau stavljao konja do kraja puta. Četiri puta je mijenjao ata pod sobom, a sebe nije umorio. Vojska ga je jedva pratila. I sam paša, kao i svaki bimbaša i kapetan, čudio se starčevoj izdržljivosti te je, u mislima, još i gunđao. Teško ga je stizati, a zaostajanje bi bilo poniženje zbog koga bi se morao stidjeti.

Godina je ispraćena brigom Visoke Porte da će se dogovor na vijećanju članica Svete alijanse u Ljubljani loše završiti po nju. Strah je dolazio od mogućnosti da će morati zaratiti s Austrijom. Na drugom kraju, na jugu, morala je pokrenuti vojsku na Crnu Goru, čiji je vladika podsticao ne samo svoj narod nego i Hercegovce na ustanak i oni su bili spremni da odmah krenu u rat. Uspio je ohrabriti čifčije da ne plaćaju harač, mada on tamo nije bio veći od onog što su ga plaćali hrišćani u Bosni, u kojoj je haračkih glava bilo blizu sto hiljada, a harač iznosio podnošljivih četiri i po pjastera. U Bosni, i pored mjestimičnih otpora, harač je, zbog blizine ustanka, sakupljen brzo a u Hercegovini nije. Tamo se samo golom silom mogao sabrati.

Dželaluddin-paša je u sve kapetanije pašaluka razaslao bujruntije s naredbom da kapetani dignu pod bajrake po dva buljuka vojske i stave je pod jedinstvenu komandu Mustafa-paše Sulejman pašića. Trebala mu je jaka spahijska konjica i on ju je dobio. Do posljednje sedmice novembra na zbornom poligonu, travničkom polju, skupilo se pet tabora konjanika, koje su činili deset janjičarskih buljuka i triput više spahijskih. To nije bilo sve, ali se na ostale nije moglo više čekati budući da je zima bila na pragu pa se čak počelo sumnjati da će pohod uspjeti.

U času kad je briga porasla, stiglo je prijatno iznenađenje. Došlo je, neočekivano, od Hasanage Beširevića Pećkog, od zapovjednika čiji su postupci uvijek bili glasoviti. On se prijavio da osobno ratuje protiv ustanika. Kapetan Gradaščević je tu najavu doživio kao lijep primjer vojničke odgovornosti. Obradovao se što mu prijatelj na najneposredniji i najpošteniji način pokazuje da nije odmetnik i da se vazda bori za pravedne ciljeve. Rekao mu je to izravno, a Hasanaga se nasmiješio. «Obisiš rat», rekao je, «u kome mene nema».

Koliko je zapovjednik Pećki iznenadio kapetane toliko je i vezira. Svi su znali: dobija se svaka bitka u kojoj se bori Hasanaga! Istog časa je najavio i pobjedu. Na opasku da nije stigla sva vojska, kazao je kako je «za vište vođe dovoljna i ova» a na opomenu da će ih zaustaviti zima, dodao je: «Vratit ćemo se do nje».

Kako je rekao tako je i bilo. Do crnogorske granice vojsci se ispriječio put dug dva dana jahanja, a ona ga je prešla za jedan. Mada star i odviše težak, Hasanaga je u sebi nosio toliko snage da nije zau stavljao konja do kraja puta. Četiri puta je mijenjao ata pod sobom, a sebe nije umorio. Vojska ga je jedva pratila. I sam paša, kao i svaki bimbaša i kapetan, čudio se starčevoj izdržljivosti te je, u mislima, još i gunđao. Teško ga je stizati, a zaostajanje bi bilo poniženje zbog koga bi se morao stidjeti.

Borba s ustanicima i ubiranje harača tekli su naporedo. I jedno i drugo bješe žestoko. Nit’ je milosti imala vojska protiv ustanika nit’ su haračlije imali obzira prema dužnim podanicima. Pašina vojska je na oba fronta bila brza i neumoljiva, poput požara je sažegla sve što joj se našlo na putu.

Najbrži među brzima bio je Hasanaga Pećki.

Najhrabriji među hrabrima bio je Hasanaga.

Najizdržljiviji među snažnima bio je on.

Nakon što je skršen posljednji ustanički otpor, nakon što se oružje umirilo i tišina polegla po poljima, Mustafa-paša je dao taborima dvodnevni odmor. Potom je pozvao vojsku na svečar sko postrojavanje. Htio je čestitati buljucima na ratničkoj vještini i hrabrom držanju. Od vojskovođa je izdvojio Hasanagu Pećkog i Murat-bega Gradaščevića. Njima dvojici je pred cijelim taborom izrazio poštovanje i odao priznanje za smjelost i uspješno ratovanje. Uz odjek bubnjeva i salvu pušaka predao je svakom, kao ratni trofej, sablju ukrašenu srmom i zlatom. Nakon svečanosti vojska se pokrenula na povratak kući.