Kad je Spotify stigao na tržište, bio je predstavljen kao rješenje za gorući problem muzičke industrije – piratstvo. I doista, streaming je donio novu profitabilnost. No, kako ističe Pelly, najveći dio prihoda (70%) ide nositeljima prava, što u praksi znači – velikim diskografskim kućama
Američka novinarka i predavačica na New York Universityju, Liz Pelly (35), u posljednjem desetljeću postala je jedno od ključnih imena muzičkog novinarstva. Umorna od banalnih intervjua i trivijalnih recenzija albuma, odlučila je istražiti mračne strane Spotifyja – dominantne platforme za muzički streaming koja je, prema njenim riječima, spasila muzičku industriju od piraterije, ali ne i muzičare.
Rezultat toga rada je knjiga Mood Machine, dubinska istraga o tome kako algoritmi, “emocionalne” playliste i lažni izvođači oblikuju našu muzičku svakodnevicu – i uništavaju ono što je od muzičke kulture ostalo.
Na festivalu Primavera Pro u Barceloni, Pelly je sudjelovala u razgovoru s novinarom Shawnom Reynaldom, gdje je otvoreno govorila o konceptima koji se kriju iza svakodnevne konzumacije muzike. Primjerice, Spotify nudi listu “Pilates Posh Princess”. Što time platforma zapravo poručuje korisniku?
„Danas se muzika kategorizira prema emocijama, prema ‘vibevima’. Lista ti sugerira da si ti glavna junakinja svoje priče – danas si princeza koja ide na pilates. Tako te platforma pokušava uvjeriti da je tvoj život film,” kaže Pelly u razgovoru za današnji El Pais.
No, ovakva emocionalna i marketinška kategorizacija, smatra ona, osiromašuje naš odnos prema muzici. “Umjesto da se glazba kontekstualizira prema žanrovima, labelima ili regionalnim scenama, sve se svodi na osjećaje. Kao da nas se želi uvjeriti da zapravo ne volimo muziku, već samo – osjećaje.”
Spotify i slične platforme, ističe Pelly, preuzele su logiku personaliziranog marketinga i primijenile je na muziku. “To je kao da ti neko kaže da si ‘tip osobe koja voli indie pop dok pada kiša u Parizu’. U stvarnosti, to su plitke kategorizacije koje nam ne pomažu da upoznamo muzoku dublje, nego nas svode na potrošače koji klikću.”
Takav pristup rezultirao je, smatra ona, erozijom muzičke znatiželje i pasivizacijom slušatelja. “Pitanje nije samo je li nas streaming učinio glupljima, nego jesmo li izgubili sposobnost traženja i otkrivanja.”
Kad je Spotify stigao na tržište, bio je predstavljen kao rješenje za gorući problem muzičke industrije – piratstvo. I doista, streaming je donio novu profitabilnost. No, kako ističe Pelly, najveći dio prihoda (70%) ide nositeljima prava, što u praksi znači – velikim diskografskim kućama.
“Spotify nije spasio muzičare, nego muzičku industriju”, dodaje. “Platforma je prilagođena onima koji već imaju golemu podršku – onima koji ciljaju na masovnu popularnost ili proizvode glazbu koja se može puštati u pozadini i reproducirati iznova. To je ono što donosi novac.”
Takozvana “funkcionalna muzika” – ono što slušamo dok radimo, učimo ili pokušavamo zaspati – dominira Spotifyjevim playlistama. Za nezavisne, eksperimentalne i manje komercijalne izvođače, taj model je porazan.
Jedan od najšokantnijih dijelova Pellyjine istrage odnosi se na takozvane “lažne izvođače”. Nakon objave prvog članka 2017., kontaktirali su je brojni izvori iz industrije upozorivši na fenomen: na hiljade pjesama na playlistama za spavanje, učenje i relaksaciju potpisane su pseudonimima iza kojih ne stoje stvarni umjetnici.
U suradnji sa švedskim novinarima iz Dagens Nyheter, Pelly je otkrila da Spotify ima unutrašnji tim i vanjske saradnike koji masovno proizvode instrumentalnu muziku. „To su često session muzičari, angažirani da u sat vremena snime desetke pjesama. Rade brzo, bez identiteta, pod izmišljenim imenima.“
Ove pjesme zatim završavaju na popularnim playlistama, smanjujući prostor za prave autore, a istodobno Spotify štedi na autorskim naknadama. “Radi se o sistemu koji me podsjeća na content farm u novinarstvu, gdje si plaćen da izbaciš 15 članaka dnevno,” dodaje Pelly.
U današnjoj digitalnoj ekonomiji, broj klikova, reprodukcija i “engagementa” sve češće određuje ko će biti angažiran, ko će dobiti ugovor i ko će biti viđen. “Ne počneš se baviti muzikom zato da bi ljudi stavljali emojije na tvoje Reelse. Ali danas moraš biti i muzičar i vlastiti PR-ovac i stalno prisutan na mrežama,” kaže Pelly.
Novinarstvo, dodaje, prolazi kroz sličnu krizu: “Substack, newsletteri, sve to dovodi do fragmentacije i pritiska da se svakom tekstu mjeri vrijednost kroz klikove i komentare. To nije održiv model za ozbiljan rad, bilo u muzici, bilo u pisanju.”
Liz Pelly u Mood Machine ne nudi jednostavna rješenja, ali jasno pokazuje da sadašnji model nije održiv – ni za muzičare, ni za kulturu. Umjesto utopijskog interneta koji je trebao demokratizirati pristup umjetnosti, dobili smo korporativni algoritamski labirint u kojem je teško pronaći put do autentičnog izraza.
