Uoči 50. rođendana i velike obljetnice karijere, proslavljena glumica Darija Lorenci Flatz progovara o formativnim godinama u rodnom gradu, traumatičnom bijegu iz Sarajeva pod prvim granatama i trajnoj borbi za povjerenje u ljude. Od „novog primitivizma“ do uloge Jadranke Macan, Bosna ostaje neodvojiv dio njenog identiteta

Kada se danas spomene ime Darije Lorenci Flatz, prve asocijacije su daske zagrebačkog HNK, vrhunska filmska ostvarenja ili pak lik Jadranke Macan, gastarbajterice iz Bosne i Hercegovine koja je osvojila gledaoce u seriji „Kumovi“. No, za Dariju, identitet nije fiksna tačka; on je mozaik sastavljen od sarajevskog asfalta osamdesetih, mirisa predratne napetosti i tišine koja je nastupila nakon odlaska iz rodnog grada u dobi od samo šesnaest godina. Njena autorska monodrama „Ja, glumica!“ upravo je pokušaj da se taj identitet, građen u procjepu između dvije države i dva života, konačno sublimira.

Sarajevo osamdesetih godina prošlog vijeka nije bilo samo grad; bilo je to stanje uma. Za Dariju, to je razdoblje vrhunca kreativnosti kojeg se sjeća s posebnom nostalgijom.

„Imam osjećaj da nema potrebe za velikim objašnjenjima glazbe i kulture Sarajeva osamdesetih, dovoljno je spomenuti Zabranjeno pušenje i cijeli pokret novog primitivizma“, prisjeća se glumica. „To je bilo nešto uistinu genijalno. I dan-danas volim gledati Nadrealiste i snimke iz tog vremena jer, naposljetku, živjeli smo u gradu u kojem je bilo normalno da mlada ekipa stvara nešto originalno, duhovito i pronicljivo – bio je to jedan poseban, humorističan pogled na stvarnost. U svemu tome bilo je puno ironije, apsurda i nevjerojatne kreativne energije, a to je suština Sarajeva i mentaliteta grada.“

Tadašnje Sarajevo opisuje kao grad pun života, koji je podsjećao na jedno vječno proljeće. Muzika je bila posvuda, u kafićima, klubovima, na ulici. Cijeli grad je, prema njenim riječima, izgledao kao jedan veliki dernek. Iako je bila veoma mlada, roditelji su je vodili na koncerte Bijelog dugmeta, Plavog orkestra i Crvene jabuke. Ta energija „velike zajebancije“ i slobode ostavila je neizbrisiv trag na sve koji su tada odrastali.

Međutim, idila sarajevskog derneka brutalno je prekinuta u proljeće 1992. godine. Darija je tada bila tinejdžerica, na pragu šesnaeste godine, kada se nad grad nadvila teška i neizvjesna atmosfera.

„U gradu se tada osjećala strašna napetost, znalo se da se nešto sprema. Vidjeli smo kako se vojne obitelji iseljavaju, kamioni su odvozili stvari, događale su se demonstracije i pucnjave iz vojarni“, opisuje Darija trenutke pred sam početak opsade. Posebno nadrealna scena urezala joj se u pamćenje: dok su se s brda već čuli prvi pucnjevi, s razglasa u Titovoj ulici odjekivali su stihovi pjesme „Sarajevo, ljubavi moja“.

Roditelji su donijeli tešku odluku. Početkom aprila 1992., stavili su je na jednu od posljednjih autobuskih linija koja je normalno izašla iz grada. Darija je krenula put Zagreba s bakom, djedom i bratićem. Samo nekoliko dana kasnije, simbolično na 6. april, Dan oslobođenja Sarajeva, počele su padati prve granate. Ono što je trebalo biti privremeno izmještenje, postalo je trajni egzodus.

„Rat je poput tsunamija koji odnese sve – kuće, živote, uspomene, odnose, osjećaj sigurnosti i identiteta“, kaže Darija. Njena priča, iako lična, ogledalo je sudbina hiljada ljudi. Gubitak je bio trenutan i razoran. U prvim danima rata pogođen je snajperom njen bratić, a djeda i susjeda raznijela je granata. Vijesti o smrti i razaranju stizale su jedna za drugom, trajno obilježivši njen prelazak u odraslu dob.

Dolazak u Zagreb bio je početak novog poglavlja, ali sjena rata ostala je prisutna godinama. Iskustvo gubitka najbližih i gledanje rodnog grada u plamenu ostavilo je u njoj ono što naziva „trajnim nepovjerenjem prema ljudima“.

„Cijeli sam život zapravo posvetila suprotnom procesu – pokušaju da ponovno izgradim povjerenje u ljude i u život. Te dvije stvari postoje paralelno: sjećanje na užas i potreba da se vjeruje u dobro; to je trajna borba“, iskrena je glumica. Priznaje da joj je dugo vremena bilo teško prihvatiti da ima pravo na sretan život dok se u svijetu događaju užasi. Realnost svijeta često joj je izgledala kao klaonica u kojoj jedni slave rođendane, dok drugi prolaze kroz pakao rata.

Ipak, rješenje je pronašla u umjetnosti i fizičkom izrazu. Ples, kojem se posvetila još kao djevojčica u Sarajevu, u Zagrebu joj je postao lijek. Kao izbjeglica, imala je pravo na besplatne plesne radionice, što joj je omogućilo da se kroz pokret vrati sebi i svom tijelu.

Zanimljivo je kako se Darijin bosanski identitet godinama kasnije vratio na ekrane kroz lik Jadranke Macan u seriji „Kumovi“. Iako je riječ o fiktivnom liku, Darija ističe da su njih dvije veoma slične.

„Dala sam Jadranki svoj temperament i divljinu, a ona meni svoj osjećaj za domaćinstvo i tradicionalnost. Objema nam obitelj znači sve na svijetu“, objašnjava Darija. Jadranka je gastarbajterica koja je odustala od dijela sebe zbog porodice, dok Darija svoju strast prema poslu i korijenima koristi kao pogonsko gorivo.

Pred ulazak u pedesetu godinu života, Darija Lorenci Flatz ne bježi od prošlosti, ali joj ne dopušta ni da je definiše isključivo kroz traumu. Monodrama „Ja, glumica!“ služi kao katarza, obračun s ulogama koje nam život dodijeli, bilo da su to uloge sarajevske djevojčice, izbjeglice, majke ili umjetnice.

„Život je prekratak da bismo imali vremena za sram ili šutnju“, zaključuje Darija. Njena priča o Sarajevu podsjetnik je na grad koji je znao da se smije najglasnije kada je bilo najteže, i na snagu pojedinca da iz pepela rata izgradi identitet koji je, uprkos svemu, utemeljen na ljubavi i umjetnosti.

Cijeli intervju u današnjem izdanju Večernjeg listaa