Italija danas obilježava Dan sjećanja na žrtve fojbi i egzodus Talijana iz Dalmacije, Istre i Julijske Krajine, koje su tokom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata ubili ili protjerali jugoslavenski partizani predvođeni Josipom Brozom Titom. Diljem zemlje su održane komemoracije, uključujući svečanost u donjem domu parlamenta u Rimu u kojoj su sudjelovali predsjednik Sergio Mattarella i premijerka Giorgia Meloni, koja je rekla da Italija više neće dozvoliti da se taj dio povijesti “iskrivljuje, poriče ili briše”.  Procjenjuje se da su jugoslavenski komunisti, koji su zauzeli istarski poluotok tokom posljednje dvije godine rata, mučili ili usmrtili do 15.000 Talijana, tačan broj žrtava nepoznat je djelimično zbog činjenice da su Titove snage uništile podatke o lokalnom stanovništvu kako bi zataškale zločine

Svake godine početkom februara Italija se vraća jednoj od najtežih i najduže prešućivanih epizoda vlastite moderne historije. Dan sjećanja na žrtve fojbi i egzodus Italijana iz Istre, Rijeke i Dalmacije ne obilježava se samo kao komemoracija mrtvima, nego i kao bolan podsjetnik na decenije šutnje, političkog poricanja i svjesnog potiskivanja kolektivnog sjećanja. Riječ je o traumatičnom poglavlju koje je, i osamdeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, i dalje predmet političkih sporova, historiografskih neslaganja i dubokih emocionalnih podjela.

Fojbe, kraške jame karakteristične za područje između Trsta i istarskog poluotoka, tokom rata i neposredno nakon njega postale su simbol masovnih likvidacija. U njih su bacani ljudi, često vezani žicom, ponekad još živi. Sam pojam, koji potječe od latinske riječi fovea (jama), s vremenom je izgubio čisto geološko značenje i ušao u politički i memorijalni rječnik Evrope kao sinonim za nasilje revolucionarne odmazde.

Masovna ubistva u fojbama odvijala su se u dva talasa. Prvi je uslijedio nakon kapitulacije Italije u septembru 1943. godine, kada se fašistički sistem vlasti raspao gotovo preko noći. Drugi, znatno krvaviji val, dogodio se u proljeće i ljeto 1945. godine, u trenutku kada su jedinice jugoslavenske partizanske vojske, predvođene komunističkim rukovodstvom, zaposjedale Istru, Rijeku, Kvarner i pokušavale zauzeti Trst prije dolaska zapadnih saveznika.

U tom nasilju stradali su ne samo pripadnici fašističkog aparata, nego i veliki broj civila: učitelji, svećenici, činovnici, trgovci, radnici, žene i starci. Često je bilo dovoljno da neko bude označen kao „neprijatelj naroda“, „klasni protivnik“ ili „smetnja novom poretku“. Granica između političke represije i etničkog progona bila je tanka, a u praksi često nevidljiva.

Broj žrtava ostaje predmet spora. Talijanski izvori i memorijalne institucije često navode brojke do 15.000 ubijenih, dok slovenski i hrvatski historiografi procjenjuju znatno niže cifre, u rasponu od nekoliko stotina do nekoliko hiljada. Razlike nisu samo statističke nego i političke: one odražavaju različite interpretacije naravi nasilja, da li je riječ o planskom etničkom čišćenju ili o revolucionarnoj odmazdi u kontekstu raspada ratnog poretka.

No iza tih brojki stoje konkretni životi. Svjedočanstva preživjelih otkrivaju prizore ekstremne brutalnosti. Ljudi su vezivani jedni za druge, s teškim kamenjem okačenim o tijela, i poredani na rubovima jama. Pucano je u prve u lancu, a ostali su, mrtvi ili ranjeni, padali u ponore, povlačeći za sobom druge. Oni koji nisu odmah poginuli umirali su danima u mraku, na tijelima svojih saputnika.

Jedan od rijetkih koji je preživio takav zločin opisao je kako je metak slučajno presjekao žicu koja je držala kamen, omogućivši mu da preživi pad. Nakon eksplozije bombe bačene u jamu i višesatne borbe s vodom i ranama, uspio se izvući i četiri dana se skrivati u šumi. Takva svjedočenja danas čine temelj memorijalne kulture, ali su decenijama bila potiskivana na marginu.

Zašto se šutjelo? Odgovor leži u poslijeratnoj političkoj ravnoteži. Italija je nakon 1945. bila zemlja duboko podijeljena između zapadnog bloka i snažne komunističke ljevice. Govoriti o zločinima jugoslavenskih partizana značilo je dovesti u pitanje dominantni narativ antifašističke pobjede, ali i otvoriti osjetljivo pitanje odnosa sa susjednom Jugoslavijom, tada važnim geopolitičkim faktorom.

Istovremeno, nije se željelo previše podsjećati ni na italijansku odgovornost. Tokom dvadesetogodišnje fašističke vladavine, Istra, Dalmacija i dijelovi Slovenije bili su izloženi brutalnoj politici prisilne italijanizacije. Zabranjivani su slovenski i hrvatski jezik, mijenjana su prezimena, zatvarane škole, a hiljade ljudi završile su u fašističkim logorima. Najzloglasniji među njima bio je logor na Rabu, gdje su stradale žene, djeca i starci.

U tom kontekstu, nasilje koje je uslijedilo 1943. i 1945. godine često se tumačilo kao „osveta“. Ali osveta se vrlo brzo pretvorila u sistemsku represiju. Osnivani su improvizirani sudovi, izricane smrtne kazne bez ikakvog pravnog postupka, a tajna policija nove vlasti sprovodila je hapšenja i likvidacije s jasnim političkim ciljem: ukloniti stvarne i potencijalne protivnike buduće komunističke države.

Drugi talas nasilja, u proljeće 1945. godine, bio je posebno povezan s borbom za teritoriju. Jugoslovenska vojska nastojala je zauzeti Julijsku krajinu i Trst prije dolaska britanskih i američkih snaga. U toj trci s vremenom, životi civila nisu imali nikakvu težinu. U Rijeci, Puli, Pazinu i desetinama manjih mjesta, hapšenja i pogubljenja odvijala su se gotovo svakodnevno.

Dolazak savezničkih trupa u Trst spriječio je potpunu aneksiju grada, ali nije zaustavio nasilje u unutrašnjosti Istre i na Kvarneru. Tek sredinom juna 1945. godine, zamjenom jugoslovenske uprave savezničkom u Trstu i Gorici, prestaju masovna ubistva na teritoriju današnje Italije. U Rijeci i okolini represija se nastavila.

Nakon fojbi uslijedio je egzodus. Između 250.000 i 350.000 Italijana napustilo je svoje domove u Istri, Rijeci i Dalmaciji. U nekim gradovima, poput Pule, otišlo je više od 90 posto italijanskog stanovništva. Ljudi su odlazili s nekoliko kofera, ostavljajući kuće, zemlju, imovinu, grobove predaka. Mnogi su završili u izbjegličkim logorima u Italiji, gdje su često bili dočekani s nepovjerenjem ili otvorenim neprijateljstvom.

Italijanska država dugo nije znala, ili nije htjela, šta učiniti s tim ljudima. Dio političke elite minimizirao je tragediju, govoreći o „reakcionarnoj propagandi“ i „bratstvu naroda“. Pomoć je kasnila, a mnogi prognanici su, razočarani i osiromašeni, emigrirali u Južnu Ameriku, Australiju, Kanadu ili Sjedinjene Države.

Granica između Italije i Jugoslavije konačno je utvrđena Pariškim mirovnim ugovorom 10. februara 1947. godine. Italija se odrekla Istre, Rijeke, Kvarnera i Dalmacije, a Jugoslavija je dobila pravo na konfiskaciju imovine italijanskih građana. Obeštećenje je formalno bilo predviđeno, ali u praksi rijetko ostvareno. Time je egzodus legaliziran, a nepravda institucionalizirana.

Tek nakon sloma bipolarnog svijeta i kraja Hladnog rata počinju se pojavljivati pukotine u zidu šutnje. Početkom devedesetih godina italijanski predsjednici prvi put javno priznaju patnju žrtava i traže oprost za decenije zaborava. Memorijalna mjesta, poput fojbe u Basovici, postaju dio službenog državnog protokola.

Godine 2004. italijanski parlament konačno uspostavlja Dan sjećanja. Bio je to zakasnio ali važan čin. Ne zato da bi se otvorile nove nacionalne polemike, nego da bi se priznala patnja onih koji su predugo bili bez glasa.