Selo Briševo, smješteno u općini Prijedor, 1991. godine imalo je 405 stanovnika, od kojih je više od 90% bilo Hrvata. Bio je to jedan od rijetkih hrvatskih većinskih lokaliteta u prijedorskoj općini. No, u ljeto 1992. godine, Briševo je doživjelo tragičnu sudbinu koja ga je izbrisala sa karte Bosne i Hercegovine

U kontekstu šire agresije i uspostave srpskih autonomnih regija, Prijedor je 1992. uključen u samoproglašenu Srpsku republiku Bosnu i Hercegovinu. Srpska demokratska stranka BiH (SDS BiH), uz podršku JNA i lokalnih policijskih snaga, 30. aprila 1992. preuzela je vlast u Prijedoru i počela s provođenjem politike etničkog čišćenja. Sve ključne pozicije u općini preuzeli su kadrovi SDS-a, a Bošnjaci i Hrvati su sistematski izbacivani iz javnog života, otpuštani, pritvarani i ubijani.

Briševo je prvi put napadnuto 27. maja 1992. godine. Nakon granatiranja, mještani su uputili delegaciju u susjedno selo Rasavce, tražeći objašnjenje. Rečeno im je da se “gradi srpska država” i da je napad bio upozorenje. Iako su mještani predali sve legalno oružje u nadi da će time izbjeći dalje sukobe, napadi su se nastavili.

Kulminacija zločina dogodila se 24. i 25. jula 1992. godine, kada su snage 6. sanske i 5. kozarske brigade Vojske Srpske Republike BiH izvršile masakr nad civilima Briševa. Ubili su najmanje 67 mještana, među kojima 14 žena i petero djece. Tijela su ostajala danima nepokopana, dok su preživjeli sakupljali ostatke i pokapali ih kako su znali i umjeli.

Napad na Briševo počeo je u ranim jutarnjim satima 24. jula 1992. godine. Granatiranje je bilo intenzivno i trajalo je cijeli dan. Na selo su ispaljivani minobacački projektili kalibra 120 mm s nekoliko položaja: iz pravca Stanara i Batkovaca, s brda Retka iz pravca Rasavaca te s lokacije zvane Dragišića Glavica. Mještani su se sklonili u podrume, dok su neki pokušali bijeg – no brzo su se vratili, shvativši da je selo potpuno opkoljeno.

Prema iskazima svjedoka, granatiranje nije bilo neselektivno – ciljano su pogađane kuće i objekti. Rimokatolička crkva svetih Petra i Pavla, jedina bogomolja u selu, zapaljena je. Kada je artiljerijska priprema završila, između 17 i 18 sati u selo su ušle pješadijske jedinice.

U napadu su sudjelovale dvije brigade Vojske Srpske Republike BiH (VSrRBiH): 6. sanska brigada iz pravca Stare Rijeke i 5. kozarska brigada iz pravca Ljubije. Svjedočenja jasno pokazuju da su vojnici tih jedinica bez ikakve kontrole i bez otpora počeli sistematsko ubijanje civila.

Na pravcu napada iz pravca Sanskog Mosta ubijeni su, između ostalih, Stipo Dimač, Mara Marijan, Luka Mlinar, Ivica i Jerko Mlinar, Josip i Ivica Buzuk, Josip Lovrić, Pejo i Stipo Ivandić, te Milan i Vlado Buzuk. Na drugom pravcu, vojnici 5. kozarske brigade su mučili i ubijali starce i žene. Peru Dimača su oborili na zemlju i tukli Biblijom koju su mu pronašli u kući, pri tom mu se podrugljivo obraćajući: „Nek ti sad pomogne katolički Isus.“

Nakon toga su ga prisilili da se skine i pucali mu u glavu.

Ubili su i Marka, Srećka, Danicu i Stipu Ivandića, Milku i Zvonka Marijan, Luku, Ivu i Antu Komljena, Katu Komljen, Maru i Ervina Matanovića. Četrnaestogodišnji Luka Mlinar, šesnaestogodišnji Ervin Matanović, te sedamnaestogodišnji Zoran i Predrag Matanović ubijeni su bez milosti. Dan kasnije, ubijen je i petnaestogodišnji Goran Matanović.

Župnik iz Stare Rijeke Ilija Arlović svjedočio je da su „neke ljude masakrirali, većinu ubili tupim predmetima, a tek ponekog vatrenim oružjem.“ Naoružane srpske grupe su upadale u kuće, ubijale koga su našle, a potom pljačkale i palile. Žene su masovno silovane, a preživjeli su kasnije svjedočili i o seksualnom nasilju nad maloljetnicama.

Kao da zločin nije bio dovoljan, preživjeli su danima nakon pokolja skrivali tijela i pokušavali ih sahraniti. Ivo Atlija, jedan od rijetkih preživjelih, posvjedočio je da je sam pokopao svog oca Iliju, i još najmanje dvadesetak tijela pronašao po selu i okolnim šumama.

Nakon napada, 36 civila je odvedeno u logor „Krings“ kod Sanskog Mosta, gdje su držani 21 dan i gdje su također zlostavljani. Neki su iz Kringsa prebačeni u logore Omarska i Keraterm. Više osoba iz Briševa, poput Vladimira Barišića, Jose Buzuka i Slavka Mlinara, ubijeni su u tim logorima. Njihovi posmrtni ostaci su 2004. pronađeni u masovnoj grobnici Kevljani kod Kozarca.

Prema svjedočenjima, vojnici su počinili brutalne zločine: mučenja, silovanja, ponižavanja. Starci su ubijani biblijama, djeca masakrirana, žene silovane. Rimokatolička crkva u selu je spaljena, a sve kuće opljačkane i razorene.

Ukupno je s tog područja nestalo ili ubijeno više od 160 Hrvata, što je najveći broj civilnih žrtava hrvatske nacionalnosti u jednoj općini u BiH.

Danas u Briševu skoro da nikoga nema. Spomen-obilježje s imenima ubijenih postavljeno je, ali je i ono bilo na meti vandalskih napada.

Pronađeni su posmrtni ostaci više od 80% ubijenih zahvaljujući hrabrosti preživjelih mještana koji su neposredno nakon zločina, uprkos opasnostima, pokapali svoje bližnje. Ipak, za sedam osoba se još uvijek traga.

IZVOR: Jasmin Medić, “Briševo – izbrisano selo 1992. godine”, naučni rad