Trumpova vanjska politika već je ranije pokazala obrazac: pritisak na saveznike, dovođenje u pitanje postojećih dogovora i demonstracija moći kao sredstvo za iznuđivanje ustupaka. Tako je bilo sa zahtjevima da Evropa drastično poveća vojna izdvajanja, sa prijetnjama povlačenjem iz NATO-a i s trgovinskim ratovima
Posljednje izjave iz Bijele kuće da Sjedinjene Države razmatraju „čitav niz opcija“ za preuzimanje Grenlanda, uključujući i vojnu, izazvale su snažne reakcije u Evropi i otvorile jednu od najozbiljnijih kriza povjerenja unutar NATO-a posljednjih godina. Iako Washington formalno govori o „nacionalnoj sigurnosti“ i rastućim prijetnjama iz Rusije i Kine, sve više analitičara upozorava da se iza priče o Grenlandu krije šira geopolitička strategija – jačanje američke dominacije unutar saveza.
Grenland, poluautonomna teritorija Danske, već decenijama ima ogroman strateški značaj. Na ostrvu se nalazi ključna američka vojna baza i radarski sistemi za rano upozoravanje, a klimatske promjene Arktik pretvaraju u novu globalnu saobraćajnicu i zonu konkurencije velikih sila. U tom kontekstu, Washington nastoji učvrstiti kontrolu nad sjevernim Atlantikom i spriječiti jačanje ruskog i kineskog prisustva.
Međutim, način na koji se to čini – otvoreno dovođenje u pitanje teritorijalnog integriteta zemlje članice NATO-a – duboko potresa temelje saveza. Evropski lideri su se neuobičajeno brzo i jedinstveno svrstali uz Dansku, naglašavajući principe suvereniteta i nepovredivosti granica. Grenlandski premijer pozvao je na „poštovanje međunarodnog prava“, dok su građani ostrva otvoreno izrazili strah da se o njihovoj sudbini govori bez njih.
Upravo tu počinje šira dimenzija krize. Trumpova vanjska politika već je ranije pokazala obrazac: pritisak na saveznike, dovođenje u pitanje postojećih dogovora i demonstracija moći kao sredstvo za iznuđivanje ustupaka. Tako je bilo sa zahtjevima da Evropa drastično poveća vojna izdvajanja, sa prijetnjama povlačenjem iz NATO-a i s trgovinskim ratovima. Grenland se sada uklapa u isti okvir.
Za mnoge analitičare, poruke o Grenlandu nisu usmjerene samo prema Kopenhagenu, već prema cijelom savezu. Otvaranjem pitanja suvereniteta jedne članice, Washington implicitno šalje signal da je zaštita unutar NATO-a politički uslovljena i da krajnja riječ pripada SAD-u. Time se slabi ideja ravnopravnosti među saveznicima i jača hijerarhijska logika u kojoj Amerika nastupa kao vrhovni arbitar sigurnosti.
Drugim riječima, cilj vjerovatno nije razbijanje NATO-a, nego njegovo preoblikovanje: savez u kojem će evropske zemlje biti još snažnije vezane za američku vojnu infrastrukturu, obavještajni aparat i strateške prioritete – uz manji manevarski prostor za samostalnu politiku. Arktik, kao nova linija geopolitičkog nadmetanja, idealna je pozornica za takvu poruku.
Naravno, u priči o Grenlandu postoje i drugi slojevi: ogromni prirodni resursi, potencijalne nove trgovačke rute, unutrašnjopolitička demonstracija snage i dugogodišnja Trumpova sklonost da teritorije posmatra kroz prizmu „poslova“ i moći. No, reakcija Evrope pokazuje da je ovoga puta pogođeno samo srce savezništva.
Zato se pitanje Grenlanda sve manje doživljava kao egzotična epizoda, a sve više kao test: test granica američkog uticaja, test kohezije NATO-a i test spremnosti Evrope da se suprotstavi politici svršenog čina. Ishod tog testa mogao bi dugoročno oblikovati ne samo Arktik, već i samu prirodu zapadnog savezništva.
