Da li Evropi zaista treba imigracija ili je riječ o političkom mitu koji se koristi po potrebi? Dok demografski pad i starenje stanovništva ugrožavaju penzione sisteme i tržišta rada, evropske ekonomije sve više zavise od imigrantske radne snage u zdravstvu, njezi, poljoprivredi, građevinarstvu i uslugama. Istovremeno, politički diskurs postaje sve neprijateljskiji, nudeći jednostavne parole umjesto ozbiljnih rješenja. Kako živjeti zajedno u društvima koja objektivno trebaju imigraciju, ali je uporno odbijaju priznati kao vlastitu realnost?

Ako su u 19. stoljeću migranti uglavnom napuštali Evropu (i to u razmjerama kakve poslije nikada nisu viđene, era velikih migracija pripada upravo tom periodu), od druge polovine 20. stoljeća globalni migracijski tokovi sve se više usmjeravaju prema Evropi.

Prvi neevropski imigranti dolazili su iz (bivših) kolonija, poput Alžiraca u Francuskoj ili Indonežana u Nizozemskoj. Ubrzo potom počeli su pristizati i takozvani gastarbajteri (iz Italije, Španije i Portugala, ali i iz Jugoslavije, Turske i Maroka), kako bi zadovoljili nezasitnu potražnju za radnom snagom u sjevernoevropskim ekonomijama nakon Drugog svjetskog rata. Kada je većina zemalja, nakon ekonomske krize 1973. godine, zatvorila vrata radnoj imigraciji, migranti su nastavili dolaziti, ovaj put kao članovi porodica onih koji su već bili prisutni ili kao izbjeglice.

Danas je imigracija jedan od najvećih izazova Evrope. Ne toliko zbog onoga što sama po sebi predstavlja, koliko zbog dileme koju otkriva. Evropi je imigracija potrebna, ali je ne želi. Dok demografske dinamike i potrebe tržišta rada zahtijevaju značajan priliv imigranata, dominantni narativ postaje sve neprijateljskiji prema imigraciji. Demografija i ekonomija migracija, dakle, ne podudaraju se s politikom. Taj raskorak, presudan u ekonomskom, društvenom, političkom i kulturnom smislu, jedan je od najvećih izazova s kojima se Evropa danas suočava.

Podaci sugeriraju da starenje evropskog stanovništva vodi ka demografskom padu ukoliko se ne suprotstavi većom stopom nataliteta ili većom imigracijom. Godine 2020. stopa fertiliteta u Ujedinjenom Kraljevstvu, Njemačkoj i Kanadi kretala se oko 1,5, 1,6 i 1,4, dok je u Španiji i Italiji pala na 1,2. U svim tim slučajevima, takve bi stope dovele do pada broja stanovnika da nisu bile praćene značajnim migracijskim tokovima. Otuda i zaključak mnogih da je imigracija ključna za funkcioniranje naših društava, kako za održivost penzionih sistema i države blagostanja, tako i za vrlo konkretna pitanja poput toga ko danas brine i ko će sutra brinuti o nama i našim porodicama.

Ova rasprava o migracijskim potrebama nametnutim demografijom jasno je izbila u prvi plan nakon izvještaja „Replacement migration: Is it a solution to declining and ageing populations?“, koji je Odjel za stanovništvo Ujedinjenih nacija objavio 2000. godine. Studija je izračunavala nivoe neto godišnje imigracije potrebne za kompenziranje budućih efekata starenja stanovništva i, između ostalog, za održavanje odnosa zavisnosti, odnosno omjera između broja penzionera (65 godina i više) i broja osoba u radno aktivnoj dobi (od 15 do 64 godine).

Rezultati su izazvali uzbunu: prema studiji, za održavanje tog odnosa Njemačkoj bi bilo potrebno 3,4 miliona imigranata godišnje, Ujedinjenom Kraljevstvu 10,8 miliona, a Francuskoj 2,4 miliona. Banka Španije u svom Godišnjem izvještaju za 2023. došla je do sličnih zaključaka, procijenivši da će Španiji u naredne tri decenije biti potrebno 25 miliona imigranata radne dobi.

Iako se na izvještaj Ujedinjenih nacija često pozivaju zagovornici veće imigracije, sam dokument je već tada upozoravao da bi održavanje odnosa zavisnosti vodilo ka demografski neizvodivim scenarijima. Nakon dvadeset i pet godina moguće je napraviti prvi bilans. S jedne strane, u mnogim zemljama nivoi imigracije nisu bili daleko od procijenjenih potrebnih razina za održavanje ukupnog broja stanovnika.

Tako je, između 1980. i 2010. godine, stanovništvo evropskog kontinenta poraslo zahvaljujući imigraciji za 30 miliona ljudi (što čini dvije trećine ukupnog rasta). Posljednjih godina Evropska unija prima oko dva miliona novih imigranata godišnje.

S druge strane, pogrešno je misliti da demografija (konkretno niska stopa nataliteta) može određivati migracijska kretanja. Kako ističe Hein de Haas u svojoj knjizi „Mitovi o imigraciji“, ljudi ne migriraju kako bi rasteretili zemlje porijekla od viška stanovništva i pružili demografsku pomoć zemljama odredišta. Taj demografski determinizam čista je fikcija. Osim toga, migracijski tokovi teško da će ikada biti dovoljno snažni da preokrenu starenje stanovništva. Kako de Haas također navodi, fertilitet je opao i u mnogim zemljama porijekla, koje se, poput Kine, u nekim slučajevima spremaju postati nove imigracijske zemlje.

Zamjena stanovništva putem imigracije ne samo da nije izvodiva, nego ni politički prihvatljiva u razmjerama koje su procjenjivali izvještaji Ujedinjenih nacija ili Banke Španije. Ako ni imigracija ni natalitet ne mogu zaustaviti demografsko starenje, zaključak je da će ga biti potrebno prihvatiti i nastojati ublažiti drugim politikama – u oblasti rada i fiskalne politike, ali i kroz promjene u načinu društvene organizacije, što podrazumijeva i značajne kulturne promjene.

Demografija ne određuje migracijske tokove, ali to čine potrebe tržišta rada u zemljama odredišta. Drugim riječima: kada ekonomija raste, raste i imigracija. Ta je korelacija gotovo direktna i pokazuje da, suprotno uvriježenom mišljenju, imigracija ne zavisi od ekonomskih nejednakosti među zemljama (koje se ne moraju smanjivati u periodima stagnacije), već je direktna posljedica potreba tržišta rada u zemljama prijema. To nas vodi zaključku da smjer migracijskih tokova više zavisi od uslova dolaska nego od uslova odlaska. Drugim riječima, ekonomska imigracija proizvodi se više ovdje nego tamo.

Osim oscilacija vezanih za ekonomski ciklus, potražnja za migrantskim radnicima postala je strukturna karakteristika zapadnih društava. To se objašnjava trima ključnim procesima. Prvo, domaće stanovništvo više nije spremno raditi određene poslove niskog statusa, slabo plaćene i s teškim radnim uslovima. Na engleskom se ti poslovi opisuju kao „3D“, dirty, dangerous, demeaning, odnosno prljavi, opasni i degradirajući poslovi koje najčešće obavljaju imigranti.

Drugo, uključivanje žena na tržište rada od šezdesetih godina prošlog stoljeća stvorilo je eksponencijalnu potražnju za tzv. reproduktivnim poslovima (posebno čišćenjem i njegom), koje su preuzele migrantkinje. Treće, pad nataliteta doveo je do smanjenog priliva novih radnika, a starenje stanovništva do rastuće potražnje za radnicima u sektoru njege i brige.

Španija je u tom smislu paradigmatičan primjer. Dva migracijska booma u 21. stoljeću, prvi između 2000. i 2007, a drugi od 2014. godine, jasno se poklapaju s periodima ekonomskog rasta, dok je recesija 2008. gotovo odmah dovela do negativnih migracijskih salda i značajnog broja povrataka. Godine 2024. čak 90% novih radnih mjesta popunili su imigranti, što pokazuje da bez njih ekonomski rast Španije, znatno veći nego u drugim velikim evropskim ekonomijama, tzv. „špansko čudo“, ne bi bio moguć.

No, kao što je rečeno, ta zavisnost nadilazi konjunkturu i postala je strukturna. Imigrantski radnici u Španiji čine 72% zaposlenih u kućnim uslugama, 45% u ugostiteljstvu, 32% u građevinarstvu i 31% u poljoprivredi. Bez njih, način života kakav poznajemo ne bi bio moguć.

Međutim, tržišta rada u zemljama odredišta ne objašnjavaju samo migracijske tokove, nego i položaj migranata u društvima prijema. U Španiji, strukturna zavisnost od segmentiranog tržišta rada s velikom ponudom slabo kvalificiranih i nesigurnih poslova dovodi migrantsko stanovništvo u izuzetno ranjiv položaj. Kako navode Mahía, Medina i González Enríquez, prosječni prihodi stranaca iz Amerike (uglavnom Latinoamerikanaca) 37% su niži od prihoda Španaca, kod Afrikanaca 34%, a kod Evropljana 17%. Čak 53% stranaca iz zemalja izvan EU u Španiji izloženo je riziku od siromaštva. Nije stoga iznenađujuće da Španija, zajedno s Italijom, prednjači po nivou nejednakosti u Evropskoj uniji od 15 članica iz 2004. godine.

Ta rastuća nejednakost predstavlja drugi veliki izazov vezan za imigraciju. Španska ekonomija zavisi od priliva migrantske radne snage, ali ih istovremeno gura na margine društva. Kriza stambenog tržišta dodatno je pogoršala situaciju. Kako su više puta isticali demograf Andreu Domingo i ekonomista Josep Oliver, ova rastuća nejednakost može postati izvor društvenih sukoba. Pitanje, dakle, nije samo migracijska politika, već i ekonomski model.

Neki, primjerice, dovode u pitanje zavisnost od modela zasnovanog na turizmu i građevinarstvu, koji proizvodi segmentirano tržište rada niske produktivnosti i, posljedično, sve nejednakije društvo. Jasno je da svaka rasprava o imigraciji mora ići u srž problema postavljajući pitanja o tome kako se proizvode hrana koju jedemo, ko obrađuje meso u supermarketima, u kakvim uslovima rade oni koji se brinu o nama ili ko zapravo održava sve slabije finansiran zdravstveni sistem.

S oživljavanjem historijskog pamćenja, posljednjih godina otvoreni su ili redefinirani brojni nacionalni muzeji posvećeni historiji imigracije. Primjeri su Nacionalni muzej imigracije na ostrvu Ellis Island u New Yorku ili Muzej historije imigracije u Parizu. Brza posjeta bilo kojem od njih pokazuje da je imigracija bila ključni element procesa izgradnje nacionalnih država ne samo zato što su se migranti integrirali, već i zato što se simbolička konstrukcija „mi“ gradila u odnosu na njih, a ponekad i nasuprot njima.

Druga važna pouka jeste da je ekonomska historija tih zemalja neraskidivo povezana s historijom imigracije: industrijalizacija, struktura vlasništva nad zemljom ili procesi automatizacije (danas bismo govorili o digitalizaciji) objašnjavaju kako i kada dolazi do migracijskih kretanja. Nije stoga čudno što je savremena historija obilježena stalnim smjenama perioda otvorenosti i zatvorenosti prema imigraciji.

Iz te dugoročne perspektive može se zaključiti da tržišta, odnosno potražnja za migrantskim radnicima, uglavnom određuju pravac kretanja. Ukratko: tržišta diktiraju. Kada postoji potreba za radnom snagom, i ako se ne pribjegne alternativama poput automatizacije, migranti dolaze. Drugi faktori odredit će odakle, ali dolazak je neminovan. Tako je danas u globaliziranom svijetu, a tako je bilo i u prošlosti s tom razlikom da su nekada dolazili iz bližeg okruženja. U tom kontekstu, političari nastoje kontrolirati ulazne tokove, ali ostaje pitanje mogu li to zaista učiniti.

Britanski političari, primjerice, godinama zagovaraju politiku „nulte imigracije“, dok podaci pokazuju eksponencijalni rast dolazaka, naročito nakon Brexita. U drugoj polovini 20. stoljeća, sjevernoevropske države pokušale su uvesti radnu snagu bez povećanja imigracije, pretvarajući imigrante u privremene radnike „goste“. Taj pokušaj doživio je potpuni neuspjeh: pokazalo se da su, uprkos politikama i očekivanjima, migrantski radnici došli da ostanu.

Osim tržišta, jasno je i da migracijski pokreti, kao dio složenih društvenih procesa prisutnih kroz cijelu historiju čovječanstva, imaju vlastite dinamike koje je teško uklopiti u logiku država. Uprkos tome, političari danas insistiraju više nego ikada. Govori se o nultoj imigraciji, zatvorenim granicama, očuvanju navodno homogene domaće populacije koja u stvarnosti više ne postoji, o privlačenju „talenta“ iako su potrebni i nekvalificirani radnici, o njihovom vraćanju čim prestanu biti korisni, o ograničavanju prava kako se ne bi trajno nastanili, o deportacijama bez obzira na stanje u zemljama porijekla. Često su to mjere koje je teško provesti bilo zato što nisu praktično izvodive, bilo zato što su u suprotnosti s temeljnim principima liberalnih ustava te nacionalnog i međunarodnog prava.

Nažalost, ovakve parole postaju sve učestalije. U svjetlu svega navedenog, jasno je da se radi o pukoj političkoj gestikulaciji usmjerenoj na osvajanje glasova, a ne na promjenu stvarnosti. Time se pokušava prevladati početni raskorak između demografije i ekonomije migracija, s jedne strane, i politike, s druge tako što se te sfere razdvajaju i pretvaraju u paralelne svjetove s malo dodirnih tačaka. Iako takva inscenacija kratkoročno ublažava kontradikciju, život u paralelnim svjetovima nosi dvostruku opasnost. Prvo, neuspjeh migracijskih politika ili jaz između onoga što se govori i onoga što se čini povećava nezadovoljstvo i jača podršku krajnjoj desnici. Drugo, pribjegavanje gestikulaciji odgađa hitno potreban, suštinski dijalog o imigraciji: kako živjeti zajedno i kako spriječiti da centrifugalne sile neoliberalnog kapitalizma učine naša društva još nepodnošljivijima nego što već jesu.

Blanca Garcés Mascareñas je istraživačica u CIDOB-u (Barcelona Centre for International Affairs); ovaj je tekst objavila La Vanguardia