Može li se DNK Leonarda da Vincija pronaći na njegovim crtežima? Međunarodni tim naučnika tvrdi da je s jednog crteža od crvene krede uspio izdvojiti genetske tragove povezane s porodicom slavnog renesansnog genija. Iako dokazi još nisu konačni, nova tehnologija otvara mogućnost da se biološki profil Leonarda da Vincija rekonstruira bez posmrtnih ostataka, iz samih djela koja je ostavio iza sebe

Da bi ostavili trag vlastite genetske informacije, ljudima nije potrebna ni kap krvi ni bilo kakav vid vidljivog biološkog uzorka. Dovoljno je dodirnuti površinu, papir, drvo ili kamen i dio našeg DNK ostaje zabilježen, često neprimjetno, ali dugotrajno. Savremene tehnologije danas omogućavaju da se takvi tragovi otkriju čak i nakon stotina ili hiljada godina. Upravo ta mogućnost otvorila je novo poglavlje u proučavanju historijskih ličnosti, a jedan od najambicioznijih pokušaja dolazi iz istraživanja genetskog naslijeđa Leonardo da Vincija.

Međunarodni tim okupljen u okviru Projekta DNK Leonarda da Vincija (Leonardo da Vinci DNA Project – LDVP) tvrdi da je uspio izdvojiti genetski materijal sa crteža od crvene krede poznatog kao Sveti dječak, za koji se smatra da je djelo slavnog renesansnog genija. Iako istraživači naglašavaju da još ne mogu sa apsolutnom sigurnošću tvrditi da pronađeni DNK pripada samom Leonardu, pronađene su značajne sličnosti s genetskim materijalom članova njegove porodice, što se smatra važnim iskorakom u dugogodišnjem nastojanju da se rekonstruira njegov biološki profil.

Istraživanje se oslanja na spoznaju da predmeti kulturne baštine mogu akumulirati DNK iz okoline i kroz ponavljani ljudski kontakt. Studija, objavljena u preliminarnoj formi na platformi bioRxiv i predstavljena u naučnom časopisu Science, ističe da su artefakti poput crteža, pisama i rukopisa potencijalni nosioci vrijednih genetskih tragova. To je naročito važno u Leonardovom slučaju, jer je njegova grobnica u dvorcu Amboise u Francuskoj tokom stoljeća devastirana i opljačkana, što dovodi u sumnju autentičnost sačuvanih posmrtnih ostataka. Dodatni problem predstavlja činjenica da Leonardo nije imao potomke, budući da je bio vanbračno dijete firentinskog notara Ser Piera da Vincija i seljanke Caterine di Meo Lippi.

Zbog toga se istraživači okreću njegovim djelima kao svojevrsnim „biološkim svjedocima“. Prema navodima LDVP-a, na svim analiziranim artefaktima pronađene su mješavine mikrobnog i eukariotskog DNK, uključujući bakterije, gljivice, biljke i viruse, a tamo gdje je bilo moguće, analiziran je i ljudski hromosom Y, koji se prenosi s oca na sina gotovo nepromijenjen.

Do ključnog crteža došlo se gotovo slučajno. Američki trgovac umjetninama i kolekcionar Fred Kline, koji je preminuo 2021. godine, početkom 2000-ih listao je katalog aukcijske kuće Christie's kada je naišao na mali crtež tada pripisan baroknom slikaru Annibaleu Carracciju. Kline je posumnjao u tu atribuciju i bio uvjeren da se radi o djelu Leonarda da Vincija. Svoje argumente iznio je u knjizi The Holy Child of Leonardo, ali je želio i naučnu potvrdu, zbog čega je stupio u kontakt s LDVP-om.

„Crtež je detaljno proučavan, ali smo morali razviti stroge protokole prije nego što smo pristupili genetskoj analizi“, objašnjava Norberto González-Juarbe, genetičar sa Univerziteta Maryland i glavni autor studije. Tim je koristio tehniku tzv. dvostrukog brisa, sličnu onoj koja se koristi kod medicinskih testova, kako bi sa površine papira izvukao što je moguće više genetskog materijala.

Analiza je provedena na tri predmeta: crtežu Holy Child, pismu iz 15. stoljeća koje je napisao Frosino di ser Giovanni da Vinci, Leonardov dalji rođak, te na anatomskom crtežu Studija prednjih nogu konja, također pripisanom Leonardu. Dok na anatomskom crtežu nije pronađen ljudski DNK, iako su identificirani tragovi bakterija i gljivica karakterističnih za renesansnu Toskanu, u prva dva slučaja genetski materijal je ipak detektiran.

Iako je količina DNK nakon pet stoljeća izuzetno mala i degradirana, porozna struktura papira pomaže očuvanju tragova. „Papir upija znoj, kožu i mikroorganizme, a slojevi boje ili voska mogu pružiti dodatnu zaštitu od okolišnih utjecaja“, pojašnjava González-Juarbe.

U istraživanju je učestvovao i španski stručnjak za forenzičku genetiku José Antonio Lorente, profesor na Univerzitetu u Granadi i dugogodišnji član LDVP-a. Njegov tim specijaliziran je za analizu minimalnih količina DNK, kakve se često sreću u slučajevima nestalih osoba ili masovnih grobnica. Prema Lorenteovim riječima, upravo to iskustvo bilo je ključno u tumačenju rezultata.

Analizom hromosoma Y otkrivene su podudarnosti unutar haplogrupe E1b1b, genetske linije prisutne u području Toskane i potencijalno povezane s porodicom da Vinci. Ipak, istraživači ostaju oprezni. „Imamo razloge za optimizam, ali nauka zahtijeva stroge dokaze. Potrebno je analizirati dodatne uzorke iz Leonardovih bilježnica, drugih djela ili genetskog materijala njegovih živih rođaka kako bismo mogli iznijeti čvršće zaključke“, navode autori.

Ako se buduća istraživanja potvrde, DNK Leonarda da Vincija mogao bi biti rekonstruiran ne iz kostiju, već iz tragova koje je, nesvjesno, ostavio na papiru prije više od pet stoljeća, još jedan dokaz da umjetnost ponekad čuva više tajni nego što se na prvi pogled čini.

IZVOR: ABC