Danas bi na schengenskoj granici zapeo i Isus iz Nazareta pod sumnjom da kvari evropski pejzaž. Pratimo tragove stvarnih i zamišljenih pridošlica, od Čovićeve panike pred „muslimanima“ do Orbánovog straha od vlastitog DNK‑a, i pitamo se šta uopće znači Evropa koja se boji lica u kojima se prepoznaje.

Ako ste zadnjih godina prošli Zagrebačkom avenijom ili međimurskim selima, mogli ste doživjeti malu civilizacijsku nervozu. Na autobusnim stanicama, na gradilištima, po hotelima i bazenima čuje se „kak je crn“.   Postao je to službeni komentar zagrebačke ulice. Nepalci, Bangladežani, Indijci, Filipinci, Pakistanci, navodno i poneki „mujić kak su ovi iz Bosne, al’ nije baš isti, nekaj tu ne štima“, pune autobusne stanice, pune rupe hrvatske demografije i pune tišine u kojoj se ne govori ono što svi misle: „Lijepa naša postaje lijepa svačija.“

Moj školski drug iz zagrebačkog predgrađa, Ivan, pokušava da mi to objasni besprijekornom kajkavskom logikom. Gleda me godinama otprije, zna da sam „Bošnjak, džamija i to“, ali me svejedno računa u iste, domaće.

„Ti si isti kak i ja“, govori, lupka me po ramenu, „al’ ovi su, stari, baš črni… Neki s turbanima, neki s brčinama do poda… Kažu mi da su Sikhi, da ima i ovih kaj se mole Šivi, Krišni, pa onda ovi kaj su mujići, al’ nisu kak iz Bosne. I ne znam kud bu to sve išlo. Najbolje da i ja nekud zbrišem. U Bengal, kaj buš…“

Negdje između Tuheljskih toplica i Klanjca prijeteća sjena jednog Adulhaka Muhameda pada preko barokne slike hrvatskog pejzaža, ali u Hercegovini je bolje. Tamo je Hrvatska i dalje „Lijepa naša“. Tamo sjedi  sjedi hrvatski lider Dragan koji je prije koju godinu urlao da bošnjački lider Bakir planira naseliti 60.000 muslimana i razbiti demografsku „ravnotežu“. Čitava mašina HDZ‑ovih narativa svojedobno je digla je prašinu oko Arapa koji su kupovali vikendice u Bosni da bi se odmarali, ne da bi radili. Iste one Arape koje su hrvatski turistički radnici kasnije dočekivali na Jadranu kao najbolju mušteriju.

Čega se Dragan bojao u Bosni, hrvatski premijer Andrej je široke ruke potpisivao u Hrvatskoj. Hrvatska je uvezla stotine hiljada stranih radnika, većinom iz muslimanskih zemalja. Čovićeva noćna mora pretvorena je u Plenkovićevu ekonomsku računicu. Nepalci pune međimurske pogone, Bangladešani i Filipinci peru suđe po Dalmaciji. U Međimurju ih je već toliko da stara pjesmica iz Breze, „lepi pucek, crni cucek, jedna pura, dva pandura, svakom dojde smrtna vura“, zvuči manje kao bajalica, a više kao program rasne anksioznosti.

Pitanje se nameće samo od sebe, onako bosanski neotesano: hoće li nekom Hrvatu Hercegovcu jednog dana pasti na pamet da optuži matičnu domovinu za naseljavanje „črnih muslimaneca“ u Hrvatsku? I šta ćemo onda kada ti isti „črni“ počnu curiti preko granice u Hercegovinu, u prazne četverokatnice iz kojih je politika stalne proizvodnje nesigurnosti i očaja već protjerala vlastiti narod „u Njemačku i Irsku, što dalje to bolje“?

Strah od crnih tijela u bijeloj Evropi nije hrvatski izum. To je samo nova pjena na starom moru. Ovaj put pjena ima brkove, turban, radnu dozvolu i kredit za slanje para kući. Ali more straha je uvijek isto: bojazan da će „njihovi“ promijeniti „našu“ kulturu, da će „njihova“ vjera pojesti „naše“ vrijednosti, da će „naše“ žene voljeti „njihova“ tijela.

Sve to bi bilo skoro smiješno da nije tragično. Jer u isto vrijeme dok mađarski premijer Viktor Orbán odmotava bodljikavu žicu na granici i urla protiv muslimanskih migranata, jedan stari tekst iz 12. stoljeća strpljivo čeka da ga neko pročita. Na marginama evropske historije stoji zapis Ebu Hamida iz Granade, muslimanskog putopisca koji je tri godine boravio u Ugarskoj. Piše o muslimanima koji tamo služe kralja, nekad otvoreno, nekad tajno. Piše o Megaribima koji na bojnom polju javno klanjaju, o Huvarizmijcima koji javno idu u crkvu, potajno u džamiju. Piše o muslimanskim sinovima koji se žene kćerima domaćih plemića. Piše, ukratko, o tome da su muslimani u ovoj Europi živjeli, voljeli, rađali djecu dok kršćanski Zapad još nije znao ni gdje se tačno nalaze „Saraceni“.

Čitajući Ebu Hamida danas, čovjek se ne može oteti iskušenju da prekrsti Orbana u Orban bin Hamid bin Ebu Hamid Granadija i to ne zato što znamo njegovo porijeklo, nego zato što znamo da monolitnih identiteta nema. Da svaka genealogija ima ponekog Saracena u tavanu, ponekog skrivenog muslimana u rodoslovu, ponekog bliskoistočnog zrnca u krvi. Ako ćemo do kraja iskreno, čak bi i Isus Nazarećanin danas teško dobio azil u državama EU. Sav preplanuo od palestinskog sunca, s kovrčavim crnim uvojcima, bademastom kožom i naglaskom koji bi svakoj graničnoj policiji zazvučao „sumnjivo“, završio bi u nekom centru za prihvat tražilaca azila ili bi ga neko poslao nazad u Betlehem „dok se situacija ne smiri“. Schengen ne voli takvu boju lica, a još manje voli ljubavno-revolucionarne poruke koje potresaju bankarske stolove.

Kad tako pogledamo stvar, pitanje „Je li Gavrilo Princip bio Sirijac?“ prestaje biti provokacija i postaje tema za okrugli sto. Jer gledajući fotografiju mršavog mladića koji je započeo Prvi svjetski rat i lice nekog izbjeglice iz Idliba, teško je ne primijetiti sličnost: isto ispijeno crnomanjasto lice, ista glad u obrazu koja otkriva ponosnog atentatora i potencijalnog teroristu s Bliskog istoka.  U svakome čuči neki skriveni imigrant. Neko davno prebjegao na jug ili sjever, neko prodan na roblje u drugu vjeru. Neko se oženio s pogrešne strane granice, neko nosi prezime Halepovac jer mu je pradjed stigao iz Halepa kad je krenula neka druga seoba naroda. Na Kosovu, u mjestu Mlike, prva balkanska džamija stoji kao svjedočanstvo o zanatlijama Sirijcima koji su tu izbjegli i ostali. Njihovi potomci se prezivaju Halepovci i Aljabakovci, a da većina nas nikad nije čula za njih.

Ako stvarno vjerujemo u „čistotu krvi“, onda imamo ozbiljan problem s vlastitim ogledalom. Ako vjerujemo u monolitne narode, onda smo gluhi za šapat vlastitog DNK‑a koji podsjeća da se svako malo neki sunčani faktor sa strane umiješao u našu „čistoću“. Naše ćelije znaju ono što ideologija ne smije: da je identitet historijsko putovanje, a ne boja kože.

Dok smo na granicama Evrope zatvoreni žicom i pod budnim oko kamera, vrijedi se sjetiti jednog čovjeka koji je, prije četiri stotine godina, prešao pola tog svijeta bez viza, šengena i žica. Zvao se hadži Jusuf Livnjak, sin Muhamedov. Bio je mujezin Lala‑pašine džamije u Livnu, bavio se, kako skromno piše, „dozvoljenom trgovinom“. Zaradio je osamnaest hiljada akči i s braćom krenuo na hadž.

Njegova maršruta je ustvari bošnjačka Odiseja: Livno – Sarajevo – Novi Pazar – Priština – Istanbul – Aleksandrija – Kairo – Nil – Suez – Crveno more – Džida – Mekka – Medina. Vratio se u Bosnu nakon godinu i deset dana, noseći u torbi putničke bilješke. Sa sobom je donio i nešto što nas danas treba zanimati više nego bilo koja duga selefijska brada: donio je sunčani sat i znanje iz astronomije, mjerenja razdaljina između planeta. Hadži Jusuf je, u 17. stoljeću, bio prvi bosanski astronom.

Četiri stotine godina kasnije, njegovi potomci mjerit će dužinu brade, širinu pantalona, broj krugova na ahmediji. Umjesto da djecu uče kako se računaju kutevi zvijezda, naviknut će ih da računaju koliko je grama harama u tuđem životu. Umjesto da pišu putopise od Sarajeva do Kaira, razglabat će na društvenim mrežama treba li u Sarajevu više arapskog i turskog kapitala ili manje Arapa i Turaka na ulici.

Hadži Jusuf je živio u Osmanskom carstvu koje je, sa svim svojim nesavršenostima, ipak omogućavalo da jedan mujezin iz Livna postane putopisac, trgovac i astronom. Njegov svijet nije bio idila, ali je imao otvorene puteve. Danas bismo istu tu rutu prošli samo uz ozbiljan rizik da nas neko proglasi teroristima, dželatima ili žrtvama. Naša sloboda kretanja, paradoksalno, manja je u doba „slobodnog svijeta“ nego u doba sultana.

I dok jedni sanjaju kako će Bosna danas naučiti Evropu „kako se živi multikulturalnost“, drugi misle da je Bosna centar svijeta samim tim što su rođeni u Sarajevu. Istina je surovija – Bosna je danas periferija, a zanesenjaci joj umišljaju ulogu centra. Centar je ondje gdje se donose odluke, dijele krediti, crtaju mape. Jusuf Livnjak je znao da Bosna nije centar, zato je otišao da vidi gdje jeste. Uostalom, Bošnjaci često žive kao da je centar tamo gdje su oni, pa se ljute kad se svijet ne okrene oko njih.

To ne znači da Bosna nema svoju važnost. Ima je, ali ta važnost nije metafizička nagrada, nego zadatak. Da bismo bili išta drugo do marginalija u tuđim enciklopedijama, moramo se vratiti Jusufovom refleksu: Mjeri zvijezde, piši putopise (putuj), otvori prozor prema drugom, pa tek onda pričaj o sebi kao „mostu između Istoka i Zapada“.

Arapi u Ugarskoj, sirijski zanatlije na Kosovu, hadži Jusuf u Kairu, sve su to figure nevidljivih Saracena evropske historije.  Naime, ime Saracen prvi  put je upotrijebio špansko-arapski pisac Ebu Hamid iz Granade (1080–1170), koji je u Ugarsku došao godine 1150–1151. godine, ali to ostaje posve nevidljivo jer su se generacije historičara trudile da sve to proglase izmišljotinama, „muljem islamske provenijencije“. Svaki put kad se otkrije trag muslimana na tlu srednjovjekovne Evrope, nastane nervozna šutnja. Jer taj trag ruši narativ o Evropi kao „organski kršćanskom kontinentu“ na koji je islam pao kao meteor.

Ako priznaš da su muslimani u Panoniji stoljećima bili dio društvene i vojne strukture, onda moraš priznati da Viktor Orban ne gradi zid protiv vjekovnog tuđina nego protiv vlastite, zaboravljene rodbine. Ako priznaš da su Saraceni učestvovali u ugarskoj politici, onda moraš priznati da je današnja islamofobija zapravo porodična svađa. Ako priznaš da su Osmanlije vladali u dalmatinskim krajevima, onda moraš priznati da „hrvatska obala“ nikad nije bila čista od drugog.

Kod nas je ta amnezija imala dodatnu funkciju, historiografija  je pokušala da Bošnjake denacionalizira i veže isključivo za Osmansko carstvo, da im zabrani svaku pomisao na vlastiti korijen u zemlji Bosni. Bošnjak smije postojati samo kao derivat Turčina, ne kao proizvod vlastite historijske dinamike. Iz tog ugla, bilo je logično da se svaki pokušaj da se prokopa prije Osmanskog carstva proglašava „nacionalističkom fikcijom“. Jer ako priznaš Bošnjaku da je bio tu prije, moraćeš priznati i pravo na zemlju, i pravo na ime, i pravo na glas.

Ali historija ne pita puno. Ona curi na sve strane. Curila je i kroz Ebu Hamida i kroz Jusufa Livnjaka. Curila je kroz Halepovce na Kosovu i kroz Saracene u Ugarskoj. Curila je i kroz Gavrila Principa koji, gledan iz profila, zaista liči na sirijskog mladića koji gleda u kamion na mađarskoj granici i pita se hoće li ga pustiti preko. Na kraju se sve vraća na jedno pitanje: jesmo li spremni suočiti se s tim da smo i Evropljani i Saraceni, i bijeli i crni, i domaći i došljaci? Ili ćemo nastaviti glumiti čiste identitete dok nam se tlo pod nogama mijenja brže nego ikad?

Bosna i Hercegovina formalno kuca na vrata Evropske unije. Aplikacija, datumi, uslovi, reformske agende, „pozitivni signali iz Brisela“. U praksi, čitava ta priča podsjeća na situaciju u kojoj nepozvano dijete stoji ispred kuće u kojoj je živjelo kroz radnu snagu, kroz historiju, kroz krv. Evropa uvozi „črne muslimanece“ da joj ne padne BDP, ali se pravi da joj je islam strani organizam. Evropa koristi znanje koje je nastalo u Granadi, Kairu i Bagdadu, ali se pravi da je sve počelo u Londonu i Parizu.

Istovremeno, od Bosne se traži da se uskladi sa 120.000 stranica zajedničke pravne stečevine, dok se u Sarajevu još uvijek vode rasprave tipa „je li halal imati nacionalne institucije?“ Evropska unija neće u Bosnu doći zbog našeg šarma, nego zbog naših resursa. Ako hoćemo unutra, moramo izvesti zemljinu leđnu moždinu, koja kreće od nekih ruda u Varešu. To je surova istina. Druga surova istina je da Bosna može izgubiti i u slučaju da uđe i u slučaju da ostane vani, ako ne zna ko je i šta hoće.

Kad krene ozbiljna priča o manjinama, LGBT pravima, ravnopravnosti, ove naše unutarnje pukotine će se otvaraju do kraja. Ima onih koji urlaju da je „Evropa Sodoma i Gomora“, a ima i onih koji pod firmom „evropskih vrijednosti“ pokušavaju da odrubljuju glave svemu što miriše na islam. Ima i onih koji, kao i uvijek, gledaju gdje ima kakav grant i kakva pozicija, pa će se u skladu s tim „ideološki opredijeliti“.

Sve to bi bilo lakše podnijeti kad bismo znali barem jednu stvar, da su tri naroda u Bosni i Hercegovini već jako dugo dio Evrope, ne po uvozu vrijednosti, nego po vlastitoj krvi i kulturi. Bošnjaci su evropski muslimani, ne zato što im je to neko priznao, nego zato što su stoljećima živjeli islam na evropskom tlu. Muslimani Saraceni su kopali kanale u Ugarskoj, Bošnjaci derviši su zikrili na Bentbaši, vojnici muslimani su ginuli i pod osmanskom i pod austro‑ugarskom i pod partizanskom zastavom.

Ako Evropa to ne želi vidjeti, to je njen problem. Ako Bosna to ne želi znati, onda je naš.

U isto vrijeme dok hrvatski nacionalisti paniče zbog Filipinaca na lijepom plavom Jadranu i „črnih mujića“ koji konobare po restoranima, dio sarajevske „fine raje“ paniči zbog istih tih Arapa na sarajevskim ulicama. Jedni ih vide kao demografsku prijetnju „hrvatskom biću“, drugi kao remetilački faktor „građanske Bosne“. Jedni se pozivaju na temelje kršćanske Evrope, drugi na „sekularizam“, ali im je refleks identičan i strah je od drugog, od tamnijeg.

Kako onda očekujemo da nas ista ta bijela Evropa doživi kao svoje? Ako se rugamo Arapima u Sarajevu, kako ćemo tražiti da Zagreb, Beč ili Bruxelles prestanu da se rugaju nama? Kad nas nerviraju ti „črni muslimaneci“ jer su tamnije kože, što se čudimo kad nekog nerviramo mi jer ne vjerujemo kao on?

Bošnjaci su narod kojem je u temelj upisana dvoznačnost: istovremeno evropski i orijentalni, i u Evropi i van nje. To nije kazna, nego potencijal. Ali taj potencijal buja u prazno dok ga se stidimo. Dok se pravimo da smo „samo građani“, „samo Evropljani“ ili „samo muslimani“, propuštamo da budemo ono što zapravo jesmo, nacija koja bi mogla pokazati kako se živi s više identiteta, a da ne poludiš.

Zagreb, Međimurje, Livno, Mlike, Budim, Novi Pazar, Sarajevo, Bruxelles, Istanbul – sve te tačke su na istoj mapi. Na njoj nema čistih prostora, nema sterilnih zona. Svugdje su prošli neki crni, neki bijeli, neki smeđi, svugdje je neko podigao džamiju, crkvu ili sinagogu, svugdje je neko od nekoga pobjegao, nekome došao, s nekim pravio djecu.

Evropa koja danas glumi tvrđavu zaboravlja da je njen DNK kolaž. Bosna koja glumi „učiteljicu multikulturalnosti“ zaboravlja da je njeno pamćenje rupa do rupe. Bošnjaci koji glume moralne čistunce zaboravljaju da je u njihovom prezimenu možda neki skriveni Halep, u njihovoj krvi neki zaboravljeni Saracen, u njihovom jeziku neka izlizana perzijska metafora. Zato valja reći jasno: Grebeš Evropu koja Bosne nema. Ali još gore: Grebeš Bosnu koja nema sebe.

Ako ovaj narod ne nauči da se pogleda u ogledalo i vidi i crnog radnika iz Bangladeša, i sirijskog izbjeglicu, i hadži Jusufa astronoma, i Ebu Hamida putopisca, sve u istom liku – svijet će nas pamtiti kroz neki budući dokumentarac o „nestalim europskim muslimanima“, kao što danas gledamo filmove o Andaluziji. Biće prikazani kadrovi džamija pretvorenih u muzeje, mezarja pretvorenih u parkove, jezika pretvorenog u folklorni rukopis na ćilimu.

Ali još uvijek nismo tamo. Još uvijek imamo priliku da budemo narod koji će, umjesto da se grči u strahu od crnih „mujića“, prepoznati vlastitu boju u njima. Još uvijek možemo biti narod koji će čitati Ebu Hamida i hadži Jusufa Livnjaka, ne kao egzotiku, nego kao vlastitu historiju. Još uvijek možemo biti narod koji će Evropi reći da naša priča s islamom počinje sa stihovima i putopisima koji su pisani dok oni nisu ni znali gdje je Halep.

Most između Istoka i Zapada ne gradi se sam od sebe. On se pravi od konkretnih ljudi, od konkretnih riječi, od konkretnih odluka. Svaki put kad odbijemo da učestvujemo u rasizmu prema „črnim muslimanecima“, napravili smo jednu dasku tog mosta. Svaki put kad u vlastitoj historiji potražimo nevidljive Saracene, dodali smo jednu šaru. Svaki put kad se umjesto straha odlučimo za radoznalost hadži Jusufa, ubacili smo jedan kamen u temelje.

Sve ostalo je blaženstvo neznanja. A ono, kako znamo, nikad nije dugo trajalo.