„Djeca koja čitaju, kad porastu postat će misleći ljudi, a djeca koja ne čitaju, kada porastu bit će tuđi poslušnici. Dakle, sve bih uložio na kartu popularizacije i afirmacije knjige među djecom, da joj vratimo mjesto koje joj pripada. Afirmirao autore, ilustratore, dizajnere, lektore, učinio da knjiga postane dostupnija, omiljenija, i mislim da bi taj način, nakon izvjesnog vremena, djeca kad porastu, postali misleći ljudi, koji bi to postavili na zdravije temelje.“

U svijetu dječije književnosti Bajruzin Hajro Planjac  (“Čarobni djed”) spaja pripovjedački žar i izdavačko iskustvo. Ističe se kao jedan od najplodnijih autora posvećenih djeci i omladini, autor koji piše od slikovnica do romana te čija je primarna publika osnovnoškolska. Njegovi su tekstovi u nastavnim programima, prevođeni na strane jezike, a bio je i nominiran za međunarodnu nagradu Astrid Lindgren, kao izdavač, konkursima i radom Instituta za dječiju književnost stalno otvara prostor novim autorima.

Planjčev prozni svijet ukorijenjen je u Pousorju i čita se kao realistično, toplo i jezički bistro svjedočanstvo odrastanja, bez vila i prinčeva, s punim registrom životnih radosti i tuga. Povod razgovora je izdanje zbirke izabranih priča „Čarobna knjiga“, koje su izašle ove godine u Zagrebu u izdanju Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Republici Hrvatskoj, a priredio ih je prof. dr. Muris Bajramović. Bajruzin Hajro Planjac objavio je pedesetak knjiga i slikovnica, nagrađivan je i danas je jedan od najprevođenijih bh. autora za djecu (naslovi izlaze u više od dvadeset zemalja). Zato s autorom razgovaramo o položaju djeteta danas, o komunikaciji odraslih i škole s djecom, o odgovornosti sistema, te o tome ko brine o dječjoj književnosti i kulturi u BiH i u bošnjačkoj zajednici.

BOSNA: Vaš realizam je bez “vila i vještica”. Kritika primjećuje da izbjegavate bajkovito i birate životne, realne situacije odrastanja. Zašto taj izbor i šta današnje dijete dobije kad književnost ne bježi u fantastično?

PLANJAC: Više od četrdeset godina pišem za djecu i omladinu i uglavnom sam sve prepisao iz djetinjstva, svoga, ali i djetinjstva mojih vršnjakinja i vršnjaka. Čak mi i unuci prepričavaju zgode iz škole ili s izleta i to se već nađe za dan-dva napisano na papiru.

BOSNA: “Čarobna knjiga” je izbor priča iz različitih proznih djela. U predgovoru se kaže da vaše priče mogu da stoje samostalno, ali i kao dio cjeline. Kako ste izrađivali ovu antologiju i šta ste željeli da djeca prvo “pročitaju” u vama iz ovog izbora?

PLANJAC: Da. „Čarobna knjiga“ je izbor priča iz dosadašnjih knjiga, koja se nedavno pojavila u izdanju Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Hrvatskoj, pod pokroviteljstvom zastupnika bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskom saboru, Armina Hodžića. U njoj je zastupljeno 45 priča po izboru prof. dr. Murisa Bajramovića. Kako ste primijetili, priče mogu da stoje samostalno, kao cjelina, ali s ostalim pričama – poglavljima, čine cjelinu – roman, jer su junaci  moji školski drugari, koji provijavaju kroz cjelokupni moj književni opus. Dodao bih zapažanja književnika Šime Ešića, koji je u jednom eseju zapisao: „Planjčevim djelima je otkriven novi senzibilitet mladog glavnog junaka, s kojim se današnjem djetetu veoma lahko poistovijetiti. Ta lahkoća poistovjećivanja čitaoca sa sudbinama glavnih junaka, uživljavanje u njihove situacije, preuzimanje njihovih briga i radosti, najveći je kompliment koji se može uputiti proznom piscu.“

BOSNA: O vašem se pisanju govori kao o “stilu pousorskog Tvena”, odnosno prostorno je vezano za Pousorje, ali iskustveno je široko. Kako zavičaj učinite univerzalnim da vas razumije dijete iz Zenice, Zagreba ili, recimo, Kopra?

PLANJAC: Čini mi se da je neko zapisao da se čovjek cijelog života ne može odužiti zavičaju. Tako je najveći dio mog književnog opusa posvećen prostoru u slivu rijeke Usore, ljudima, toponimima i životinjama. U početku su neki klimali glavom, sada kažu „Bravo“, da sam Pousorje uzdigao na pijedestal, da sam od svojih komšija i školskih drugara napravio književne junake o kojima se danas brane diplomski i magistarski radovi na desetak univerziteta u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Sehid Gumeni, Refko Bagara, Niho Trblo, Meho Guzlo, Selim Cicko, su postali opštepoznati i popularni književni junaci, a to su zapravo ljudi koje svakodnevno viđam u Pousorju. Njihove pustolovine i doživljaji nisu samo zanimljivi čitaocima u Zenici, Zagrebu i Kopru, nego moje knjige izdaju i distribuiraju u tridesetak država – Njemačka, Rusija, Francuska, Kanada, Mađarska, Španija, Grčka, Italija, Turska, Indija, Bugarska, a uskoro i Kina i Japan. Ovih dana sam dobio email izdavača iz Indije da će mi sredinom februara iduće godine dodijeliti Dikensovu zlatnu medalju za književnu izvrsnost na IV. Međunarodnom književnom festivalu u Kalkuti. Uručit će mi Povelju za „Bracikinu družinu“, najbolje nefikcijsko djelo u Indiji. U Indiji mi je objavljeno desetak knjiga, s po nekoliko izdanja kod „Tulika Publishing“ iz Mumbaija i „Iseka Labst“ LPP iz Hajderabada.

BOSNA: U pričama se sjećate „čuda“ kad struja i radio dođu u selo. Danas su čuda drugačija. Kako doprijeti do djeteta uronjenog u ekran, a da ono otkrije radost “malih stvari”?

PLANJAC: Ako hoćeš pametno dijete, kupi mu knjigu, a ako hoćeš dobro dijete, nauči ga je voli, rekao je Ajnštajn. Dakle, ako dijete ponese ljubav prema knjizi, nosit će je cijelog života. Kada sam počeo pisati prozu, radio sam to stidljivo. Nisam mogao da shvatim da će te knjige uspjeti kod male raje da pobude neki interes. Međutim, bilo je obratno. Meni u PLANJAX tokom aprila i maja dođe i do osamdeset autobusa učenika osnovnih škola. Poslije posjete Aleji pisaca, Pjesničkog parka, štamparije, održim im književni čas. Na kraju časa ih pitam šta ih zanima. Kada djeca podignu ručice i zaspu me pitanjima o mojim junacima, toponimima, događajima,… ja se izgubim. Tada shvatim da neka djeca s ajfnonima čitaju moje knjige, čije se radnje dešavaju prije pedesetak godina.

BOSNA: U “Kredencu” i sličnim pričama sitna krađa i laž dobiju moralni epilog, ali bez prsta koji prijeti. Kako postižete mjeru da poruka djeluje, a da priča ostane priča?

PLANJAC: Jedan književni kritičar davno je rekao: „Ja ne umijem snijeti jaje, ali znam ocijeniti je li mućak“. Ja vam ne umijem reći kako postižem mjeru da poruka djeluje, ali jednostavno se to tako desi. Priređivač „Čarobne knjige“ prof. dr. Bajramović je u jednoj studiji zapisao: „Planjčeve priče, prije svega, su iskrene. U njima se ogleda jedan nepatvoreni svijet u kojem život donosi i radost i tugu, u kojima djeca iskorištavaju koliko god mogu od života i pri tome upadaju u probleme, kojih se nastoje riješiti. To je svijet koji i danas živimo, jer i danas imamo osjećanja, ljubavi, stida, ponosa, o kojima Planjac piše.“

BOSNA: Vi niste samo pisac nego i izdavač (PLANJAX), pokretač konkursa za priče za djecu i suosnivač Instituta za dječiju književnost. Kako izgleda zdrav lanac od rukopisa do djeteta i šta tu trenutno najviše “šteka”?

PLANJAC: Da. Četrdeset godina sam izdavač, štampar, ali i pisac, urednik i još svašta. Čini mi se da u ovoj oblasti i praktično i teoretski znam mnogo. PLANJAX godišnje izda i odštampa oko 250.000 primjeraka knjiga iz svih oblasti ljudskog interesovanja, stotine hiljada školskih udžbenika i pola miliona enigmatskog „Đerdana“. Zahvalan sam Allahu dž. š. što sam opstao i što radim posao koji zaista volim i nalazim se u vrhu ljestvice najboljih. Već dugo je vidljivo da pisca i knjigu u našoj državi niko ne drži za ozbiljno. Pokušao sam utemeljiti PLANJAXOVO PERO, konkurs za najbolju priču za djecu i mlade. Svake godine radimo knjigu s četrdesetak najboljih priča. To radimo petnaestak godina. Utemeljio sam DJEČIJI OSMIJEH, nagradu za najbolju knjigu u BiH, vrijednu 5.000 KM, štampanje knjige i uklesivanje imena laureata na Spomen knjizi. Uradili smo Pjesnički park, Spomen knjizi, Muzej knjige, Aleju pisaca i cijelo vrijeme nastojimo afirmirati i popularizirati knjigu i autora. S nekoliko pisaca i univerzitetskih profesora osnovali samo Institut za dječiju književnost u Bosni i Hercegovini i za protekle tri godine uradili smo mnogo posla. Nažalost, knjiga je u Bosni i Hercegovini pastorče. Svi je gledaju poprijeko, a mnogi umni ljudi tvrde dok knjizi ne vratimo mjesto koje joj pripada, nećemo moći naprijed. Naizad, po istraživanjima ANU BiH, Bosna i Hercegovina je najnepismenija država u Evropi, a Bošnjaci najnepismeniji narod. U takvom ambijentu ne možeš očekivati neku podršku.

BOSNA: Puno nastupate, vaša primarna čitateljska publika su osnovci. Šta danas djecu stvarno zanima na tim susretima, čega se stide, čemu se smiju, o čemu vam šapuću poslije promocije?

PLANJAC: Nastupao sam u svim školama u Federaciji, radeći na popularizaciji i afirmaciji knjige. Djecu zanima dobra pjesma ili priča, bez obzira koja je tema. Djeca su iskrena i neće se nasmijati ako nije smiješno, niti će dati aplauz ako nisu oduševljeni. Oni su mi često bili korektor. Ako ne dobijem buran aplauz, prepravljaj, križaj, bacaj. Ako budem nagrađen, onda je široki osmijeh. Čini mi se da je naburniji aplauz na zaljubljene pjesme ili priče, ali opet kažem, mora autor biti na istoj frekvenciji na kojoj treperi dječija duša. Ta se frekvencija teško pronalazi, ali onaj ko je pronađe, bit će sretan.

BOSNA: Da vas sutra posluša neki ministar i načelnik, koje biste tri konkretne mjere uveli da se podigne kultura čitanja i popravi položaj djeteta u BiH (školske biblioteke, budžeti, nastavni programi, status bibliotekara/nas-tavnika)? Vaša djela već su prisutna u nastavnim programima, ali kako tu prisutnost pretvoriti u naviku čitanja?

PLANJAC: Djeca koja čitaju, kad porastu postat će misleći ljudi, a djeca koja ne čitaju, kada porastu bit će tuđi poslušnici. Dakle, sve bih uložio na kartu popularizacije i afirmacije knjige među djecom, da joj vratimo mjesto koje joj pripada. Afirmirao autore, ilustratore, dizajnere, lektore, učinio da knjiga postane dostupnija, omiljenija, i mislim da bi taj način, nakon izvjesnog vremena, djeca kad porastu, postali misleći ljudi, koji bi to postavili na zdravije temelje. Samo ti misleći ljudi, koje moramo odgojiti, mogu načiniti blagostanje u državi. Naše neznanje je dovelo državu gdje se sada nalazi. Nažalost. I svakim danom je svojim neznanjem urušavamo.

BOSNA: Ko brine o dječijoj književnosti, a ko bi morao? Izbor priča lijepo pokazuje kako se bošnjačka kultura gradila kroz teme djetinjstva, odrastanja, majke… Gdje danas “puca” institucionalna briga i šta bismo kao zajednica morali promijeniti da kultura (posebno dječija) prestane biti zapostavljena?

PLANJAC: Niko. Prepuštena je sama sebi. Nekoliko pojedinaca u državi radi stvari koje joj idu u prilog, ali to je nedovoljno. Mi nemamo književni časopis, književnu kritiku, državnu književnu nagradu za dječiju književnost, za ilustratora dječijih knjiga. Niko nema poticaj za dječiju književnost. Niko od institucija ne želi da otkupi stotinjak knjiga i pokloni bibliotekama ili školama. Pisac mora dići kredit, da bi svoju knjigu objavio. Onda štedi na ilustratorima, uredniku, lekturi, štampi i dobije nekurentan proizvod. Nemamo ni mlađih pisaca za djecu. Dječijim piscima je bukvalno zabranjeno doći u škole. Nemamo u državi ni desetak knjižara u kojima se može naći literatura za djecu. U trgovačkim centrima se mogu pronaći slikovnice iz susjednih zemalja, na ekavici, bajke o Ivici i Marici, „Tri praščića“ i slično. Nemamo ni jedan list za djecu u kojem bi pisac mogao objaviti svoju novu priču ili pjesmu. Mnogo šta nam fali. No, ja sam optimist. Radim šta mogu, a iniciram i druge. Mnogo je to bolje riješeno sistemski u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori.

BOSNA:  Najprevođeniji ste savremeni bh. pisac za djecu i omladinu (20+ zemalja), a bili ste i pretendent za Astrid Lindgren Award. Šta strani čitaoci prepoznaju kao vašu “ključnu riječ” i kako taj kapital vratiti u naš obrazovni i kulturni sistem?

PLANJAC: To je teško. Zanimljivo je da svaki čitalac prepoznaje drugu „ključnu“ riječ. Za jedne je to dramska napetost pripovijedanja, za druge svježina proznog izraza, za treće otvorenost, smisao za realnost i sposobnost da pogodim frekvenciju na kojoj treperi dječija duša, za četvrte osobni recept jednostavnosti i uvjerljivosti, za pete koji su prepoznali da ja prepisujem život, odnosno djetinjstvo kažu da sa istim žarom moje knjige čitaju djeca i roditelji, jer sam sačuvao izvornost i originalnost pripovijedanja za djecu, koje je razumljivo i pristupačno.

BOSNA: U završnoj priči sjetno i duhovito pišete o ceduljicama, o peticama i o tome kako je od ljubavnih bilješki nikla kuća knjige. Koja je vaša najjednostavnija lekcija za djecu koja žele pisati?

PLANJAC: Kažu da sam to krasno objasnio u priči „Kako sam postao pjesnik“ koja je objavljena u „Čarobnoj knjzi“ koja je izašla u Zagrebu. Naime, ja sam primijetio da djevojčice najviše vole fudbalere. Radi toga sam preko raspusta trenirao nogomet u FK Borac Jelah, gdje su mi rekli da imam obje desne noge i da nikada neću postati fudbaler. Onda je krenula škola i ispred mene je sjedila divna djevojčica. Nije je bilo ljepše. Rekli su mi da voli poeziju, pa sam i ja zavolio poeziju i pisao joj pjesme pune ljubavne čežnje cijelo prvo polugodište. Stavljao sam ih u ruksak, pernicu, torbu, a ona meni nikad nijednu. Međutim, kada sam u drugom polugodištu počeo redati petice, poče i Medina meni slati ceduljice. Što sam dobivao više petica, dobivao sam i više ceduljica. Od tih ceduljica su kasnije nastale moje knjige, a onda i želja da Medina, kojom sam se oženio, i ja u našoj avliji osnujemo izdavačku i štamparsku kuću, kako bismo naše ceduljice pretvarali u knjige i u njima uživali. Dakle, ljubav sve pokreće.

BOSNA: U prologu vas prate kao “čarobnjaka s trešnjevim perom”. Gdje je danas granica između čarolije i stvarnosti u dječijoj knjizi i koju odgovornost nosi pisac kad ga djeca čitaju “kao da je stvarno”?

PLANJAC: Granice između čarolije i stvarnosti su promjenjive. Nastojim da u književnosti za djecu nema tabu tema. Treba na adekvatan pedagoški način obraditi sve segmente života i ponuditi maloj raji. Ništa ne smijemo skriti, da li će to biti bajkovito, realistično, u drugom licu kazano, svejedno. Pisac ima veliku odgovornost pred malim čitaocem, ali i autoritet, koji ne smije izgubiti.