Četiri godine nakon ruske invazije, rat u Ukrajini promijenio je sigurnosnu, političku i ekonomsku arhitekturu Evrope. Dok milioni raseljenih i hiljade mrtvih svjedoče o razmjerama tragedije, Evropska unija ubrzano se naoružava i priprema za dugotrajnu konfrontaciju s Moskvom. Ipak, na frontu presudnu ulogu i dalje imaju volja za otpor i uvjerenje da se borba vodi za opstanak

Gotovo dva miliona žrtava, poginulih i ranjenih na obje strane, procjenjuje Centar za strateške i međunarodne studije. Više od 15.000 ubijenih civila. Prema podacima Ujedinjenih nacija, oštećeno je ili uništeno više od 2,5 miliona stambenih objekata, a deset miliona ljudi napustilo je svoje domove. Oko 3,7 miliona osoba raseljeno je unutar Ukrajine, dok ih je više od šest miliona utočište pronašlo širom Evrope, ponajviše u Njemačkoj i Poljskoj.

Povodom godišnjice ruske invazije, predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen i predsjednik Evropskog vijeća António Costa ove sedmice putovat će vozom do poljske granice kako bi još jednom izrazili podršku ukrajinskom predsjedniku Volodymyr Zelenskyy.

Prošle su četiri godine otkako je Vladimir Putin šokirao svijet slanjem tenkova prema Kijevu. Posljedice razaranja odavno više ne pogađaju samo Ukrajinu. One su postale strukturalni dio evropske stvarnosti. Evropska unija bila je prisiljena brzo se prilagoditi ratu na svojim granicama, a danas, uprkos brojnim pokušajima mirovnih pregovora, kraj sukoba i dalje se ne nazire. Evropa je naučila živjeti s prijetnjom iz Moskve.

„Ruska agresija temeljno je promijenila Evropu. Povećala je osjećaj sigurnosnog rizika za sve nas. Natjerala je evropske zemlje na novo naoružavanje i dodatno ih zbližila u strateškom smislu, što vidimo kroz stalne sankcije i finansijsku podršku Ukrajini“, kaže ekonomista Guntram Wolff iz evropskog think tanka Bruegel.

Prije rata Rusija je bila glavni dobavljač energije Evropi. Jedna od prvih promjena bila je diverzifikacija energetskih izvora. Evropska unija ubrzala je planove za prekid energetske zavisnosti i već je odlučeno da se do kraja 2027. zabrani uvoz ruskog gasa.

Istovremeno, promijenila se i globalna pozicija Evrope. Bez obzira na pokušaje Zapada da izolira Moskvu, svijet je danas mnogo fragmentiraniji nego prije dvije decenije. Kina, s kojom Evropska unija održava složen odnos, odbila je osuditi rusku invaziju uprkos evropskim pritiscima.

Rat je izmijenio i samu strukturu evropskih institucija. Evropska komisija dobila je novog komesara za odbranu, funkciju koju obavlja litvanski političar Andrius Kubilius. Diplomatsku politiku Unije vodi estonska političarka Kaja Kallas, poznata po oštrom stavu prema Moskvi. Baltičke i istočnoevropske zemlje, koje su dugo upozoravale na rusku prijetnju, dobile su veći utjecaj unutar Unije.

„Mijenjamo svoje navike kako bismo odgovorili na ovu novu realnost, slično kao što smo promijenili način života nakon terorističkih prijetnji u protekloj deceniji. Danas živimo u opasnijem svijetu i toga smo svjesni“, kaže analitičar Cyrille Bret iz Instituta Jacques Delors.

Prijetnje se više ne svode samo na rat u Ukrajini. Evropa bilježi rast hibridnih napada, cyber operacija i incidenata s dronovima. Obavještajne službe pojedinih država upozoravaju da bi Rusija u narednih pet godina mogla napasti neku članicu NATO-a.

Rat je već promijenio sigurnosnu arhitekturu kontinenta. NATO se proširio, Švedska i Finska odustale su od neutralnosti i pristupile savezu nakon početka invazije.

Istovremeno, Evropska unija otvorila je mogućnost ubrzanog članstva za Ukrajinu. Iako unutar EU i dalje postoje razlike između sjevera i juga, sada sve veći broj država smatra da je kontinent suočen s ozbiljnom sigurnosnom krizom, ratom na istočnim granicama i novim pritiskom iz Washingtona.

Administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa jasno je poručila da Evropa mora preuzeti veći dio odgovornosti za vlastitu sigurnost. NATO je zato odlučio povećati izdvajanja za odbranu na pet posto bruto domaćeg proizvoda.

Rezultat je talas ponovnog naoružavanja kakav Evropa nije vidjela od završetka Hladnog rata. EU sada prvi put direktno finansira vojnu pomoć Ukrajini, a odobrena je i emisija euroobveznica u vrijednosti od 90 milijardi eura za podršku Kijevu. Danska pokreće fabrike dronova uz pomoć ukrajinskih stručnjaka. U mnogim državama ponovo se uvodi vojni rok, dok Njemačka povećava izdvajanja za odbranu na rekordne nivoe.

„Prije 2022. bilo bi nezamislivo da evropski novac ide za kupovinu municije“, kaže Jana Kobzova iz Evropskog vijeća za vanjske odnose.

Evropska unija uvela je i niz sankcija bez presedana. Ministri vanjskih poslova raspravljaju o novom paketu, dvadesetom po redu od početka invazije. Među najdramatičnijim mjerama bilo je isključivanje ruskih banaka iz sistema Swift.

Dok političari raspravljaju o strategiji i ekonomiji, na ratištu presudnu ulogu i dalje igra ljudski faktor. Historija pokazuje da rat ne određuju samo resursi i oružje nego i volja ljudi da izdrže.

To su Britanci pokazali tokom Drugog svjetskog rata. U junu 1940. Winston Churchill poručio je naciji: „Nikada se nećemo predati.“ Između septembra te godine i maja 1941. London je preživio kontinuirano bombardovanje Luftwaffea. U tom trenutku Velika Britanija je sama branila evropske demokratije od nacizma.

Slična logika danas se može vidjeti u Ukrajini. Za mnoge Ukrajince rat nije samo borba za teritoriju nego za opstanak države i identiteta. Ruski predsjednik često tvrdi da Ukrajina kao nacija ne postoji. Upravo zato je otpor, za mnoge, pitanje dostojanstva.

Na frontu religija, zajedništvo i osjećaj misije daju vojnicima snagu da izdrže svakodnevicu rata. Oni često govore da je dostojanstvo važnije od samog života, da je bolje boriti se i izgubiti nego odustati bez borbe.

Takva logika često izmiče političkim i strateškim kalkulacijama. Upravo ona čini rat u Ukrajini sukobom iscrpljivanja, prilagođavanja i dugotrajnog otpora.

Rusija i dalje ima određenu stratešku prednost, ali nije jasno da li vrijeme radi u njenu korist. Napredovanje na frontu je sporo, a rat opterećuje ekonomiju. Moskva troši oko 40 posto javne potrošnje na vojsku i trpi sve veće gubitke.

Na bojištu važnu ulogu imaju dronovi. Rusija je prošle godine lansirala oko 53.000 letjelica dugog dometa, višestruko više nego ranije. Ipak, tehnologija nije promijenila suštinu ratovanja: i dalje su potrebni vojnici, oružje, novac i prije svega volja za borbu.

Motivacija Kremlja je jasna: poraz bi ozbiljno potkopao političko naslijeđe Vladimira Putina. Motivacija Ukrajine možda je još jasnija. Rat je izrastao iz revolucije koja je zemlju usmjerila prema Evropi, a za mnoge Ukrajince završava tek pobjedom.

Ruska kultura često govori o „ruskoj duši“, ideji zajedništva, otpornosti i duhovnosti. Ukrajinska je manje nostalgična, ali slična po svojoj snazi. Upravo u sudaru tih bliskih identiteta leži paradoks ovog rata: sukob u kojem obje strane vjeruju da brane vlastitu sudbinu.

Iz tog začaranog kruga izlaz nije jednostavan. Da bi došlo do trajnog mira, možda će biti potrebna nova politička i duhovna arhitektura Evrope, nešto što danas izgleda gotovo nemoguće, ali što istorija ponekad ipak iznjedri.

IZVOR: La Vanguardia