Evropa se neće sukobiti s Amerikom jer nema snage, a Amerika nema potrebe ratovati s Evropom jer joj je dovoljno primijeniti politički i sigurnosni pritisak.

Još prije dvadesetak godina, bivši savjetnik Tonyja Blaira za vanjsku politiku Robert Cooper napisao je da “ostatak svijeta reagira na Ameriku, boji je se, živi pod njezinom zaštitom, zavidi joj, zamjera joj, kuje planove protiv nje i ovisi o njoj”. Prema Cooperu, gotovo svaka država svoju strategiju definira u odnosu prema Sjedinjenim Državama, dok SAD svoju vanjsku politiku gradi oko ideje vlastite „nedodirljivosti“.

Kako piše Telegraphov analitičar Sam Ashworth-Hayes, dvadeset, godina poslije Donald Trump tu je logiku doveo do krajnjih granica. Bombardiranje Irana, rušenje Nicolása Madura u Venezueli, prijetnje Kolumbiji i otvoreno razmišljanje o pripajanju Grenlanda pod izlikom obrane – sve to dio je iste politike u kojoj se američki interesi postavljaju kao trajni i neupitni. Predsjednici se mijenjaju, domaća politika se mijenja s njima, ali, kako upozoravaju analitičari, interesi američke države ostaju stalni, prenosi Večernji.

Reakcija Evrope na Trumpove teritorijalne ambicije otkriva dubinu tog odnosa. Danska je prigovorila da američki predsjednik ne pokazuje dovoljno poštovanja prema međunarodnom pravu, britanski premijer Keir Starmer pristojno ga je zamolio da prestane razmišljati o osvajanju teritorija savezničke zemlje. No izvan tih diplomatskih upozorenja, Evropa zapravo nema ozbiljan odgovor. Ne zato što ne želi reagirati, nego zato što – ne može.

Američki vojnici u Evropi

Malo je vjerojatno da će američke snage upadati u Kopenhagen ili da će se oko sudbine Grenlanda voditi rat. Evropa se neće sukobiti s Amerikom jer nema snage, a Amerika nema potrebe ratovati s Evropom jer joj je dovoljno primijeniti politički i sigurnosni pritisak. Ako bi Trump doista želio Grenland, tvrde evropski izvori, mogao bi primijeniti bolan pritisak kroz smanjenje sigurnosnih jamstava i vojne prisutnosti, sve dok ne dobije ono što želi.

Sigurnost evropskog kontinenta i dalje se temelji na američkim vojnicima raspoređenima po Evropi, a ishod rata na istoku kontinenta ovisi o protoku američkog oružja prema Ukrajini. To daje Washingtonu polugu kakvu nijedna evropska sila nema.

U tom kontekstu mnogi smatraju da Trump, ako dođe do kraja, neće posegnuti za otvorenom aneksijom Grenlanda, već će koristiti prijetnju povlačenjem američkih snaga i uvjetovanjem sigurnosne saradnje. Diplomatima će to možda uspjeti „ispeglati“ kroz sporazume i nove ugovore, ali pukotine u odnosima već su tu.

Evropski lideri tek sada shvaćaju koliko je nelagodno oslanjati se na zaštitu sile čiji se interesi ne poklapaju uvijek s njihovima. Povijest je puna primjera: zapadnorimski car svrgnut je od saveznika koje je sam pozvao, Normani su iz plaćenika postali vladari, a mameluci od robova sultani. Evropa je desetljećima živjela u sustavu koji je povjesničar Geir Lundestad nazvao „carstvom na poziv“ – dobrovoljnim prihvaćanjem američke dominacije u zamjenu za sigurnost.

Dok su interesi bili usklađeni, taj je odnos bio podnošljiv. No kako relativna američka moć slabi, prioriteti se razilaze. Već je prije nekoliko godina američki strateg Elbridge Colby upozorio da SAD nema kapaciteta istodobno ostati duboko angažiran u Evropi i učinkovito braniti interese u Aziji. Danas je Colby jedan od ključnih ljudi američke obrambene politike i tu logiku provodi u praksi. Evropa sada osjeća koliko je teško izići iz odnosa ovisnosti. Unatoč stalnim govorima o „strateškoj autonomiji“, evropske države nikada nisu bile spremne platiti cijenu stvarne neovisnosti. Sigurnost su prepustile Amerikancima, uvjerene da će Washington uvijek biti tu da plati račun.

Pogrešna uvjerenja

Ta ovisnost ne završava na vojnom planu. Iako su SAD i Evropska unija najveći trgovinski partneri na svijetu, odnos je daleko od ravnopravnog. Američke kompanije kontroliraju platne sustave, računalne oblake u kojima Evropljani pohranjuju podatke, pretraživače, umjetnu inteligenciju i društvene mreže koje oblikuju informacijski prostor. Ako bi došlo do ozbiljnog sukoba, „prekidač“ bi bio u Washingtonu, a ne u Bruxellesu.

Greška evropskih političara, tvrde analitičari, bila je u vjerovanju da su ekonomski zakoni i međunarodno pravo dovoljni da osiguraju stabilnost. No ispod svega toga i dalje vrijedi jednostavna istina: moć nije samo u novcu i ugovorima, nego i u sili. Kada sigurnost i prosperitet prepustite drugome, prestajete biti potpuno suvereni. Evropski čelnici to danas uče na teži način; u trenutku kada shvaćaju da se osloniti na tuđu vojsku i tuđu moć znači pristati na tuđe uvjete, čak i onda kada vam se oni više ne sviđaju.