Rječnik je postao nezaobilazan alat generacijama govornika i korisnika hrvatskog ali i bosanskog i srpskog jezika, nudeći objašnjenja za riječi koje su s vremenom ušle u svakodnevni govor iz drugih jezika i kultura
Na današnji dan, 27. jula 1909. godine, rođen je jedan od najutjecajnijih jezikoslovaca na južnoslavenskom prostoru – Bratoljub (Adolf) Klaić. Njegov rad, obilježen preciznošću, dubokim poznavanjem jezika i predanošću normiranju hrvatskog jezika, ostavio je neizbrisiv trag u lingvistici, pravopisu i leksikografiji.
Rodom iz Bizovca, malog slavonskog mjesta, Klaić je svoje obrazovanje započeo u Zagrebu gdje je završio klasičnu gimnaziju, a potom diplomirao na Filozofskom fakultetu. Studirao je historiju južnoslavenskih jezika i književnosti te češki i njemački jezik, čime je postavio temelje za svoj budući višestrani jezikoslovni rad. Nakon dodatnog stručnog usavršavanja u Poljskoj i Češkoj, Klaić je doktorirao disertacijom Bizovačko narječje, posvećenom dijalektološkom istraživanju vlastitog zavičaja.
Kao profesor, svoje znanje prenosio je u više gradova – Vukovaru, Prijedoru, Osijeku i Zagrebu. Najduži period njegove nastavne karijere, od 1950. do 1980. godine, vezan je za Akademiju kazališne i filmske umjetnosti u Zagrebu, gdje je predavao hrvatski jezik i intenzivno sarađivao s brojnim generacijama glumaca, redatelja i dramaturga.
Njegov naučni i stručni rad bio je usmjeren na normiranje jezika, pravopis i leksikografiju. Još u ratnim godinama, 1942., priredio je pravopisni priručnik Koriensko pisanje, a s Franjom Ciprom i obimni Hrvatski pravopis (1944.), oba temeljena na tadašnjim morfonološkim principima u skladu s jezičnom politikom Nezavisne Države Hrvatske. Ova izdanja, koliko god danas bila predmet stručnih i ideoloških rasprava, predstavljaju značajne dokumente jezične standardizacije tog vremena.
Međutim, njegovo najpoznatije djelo ostaje Rječnik stranih riječi, koji je prvi put objavljen 1951. godine i koji je od tada doživio brojne dopune i izdanja. Rječnik je postao nezaobilazan alat generacijama govornika i korisnika hrvatskog ali i bosanskog i srpskog jezika , nudeći objašnjenja za riječi koje su s vremenom ušle u svakodnevni govor iz drugih jezika i kultura.
Klaićev rad nije bio ograničen samo na pisanju rječnika i pravopisa. Bio je i redaktor, komentator i jezični urednik brojnih izdanja hrvatskih književnika, te je u velikoj mjeri doprinosio jezičnoj pripremi kazališnih i filmskih tekstova. Njegova stručnost često se osjećala iza kulisa predstava i filmskih scenarija, gdje je kao jezični savjetnik utjecao na dikciju, izgovor i normativnu dosljednost umjetničkih izvedbi.
Osim lingvistike, Klaić se bavio i teorijom književnosti, a njegovo djelo Između jezikoslovlja i nauke o književnosti ukazuje na širinu njegovih interesa i sposobnost da spoji jezičnu analizu s estetskim i stilističkim razmatranjima književnog teksta.
Posebno značajan segment njegovog naučnog rada – Oroepepski rječnik – nažalost je ostao nedovršen. No i bez tog dovršenja, Klaićevo ukupno djelo ostaje među najtrajnijim ostvarenjima u povijesti hrvatske leksikografije.
Bratoljub Klaić preminuo je 1983. godine u Zagrebu, ali njegova ostavština nastavlja živjeti u svakom rječniku, pravopisnom priručniku, kazališnom tekstu i normativnom savjetu koji je oblikovao ili potpisao. Bio je i ostao jedan od najvažnijih autoriteta kada je riječ o standardizaciji hrvatskog jezika.
