Čuveni sarajevski muzičar, kompozitor i producent, kroz čiji je studio BLAP prošlo više od 500 albuma, u životnom se intervjuu za Večernji list prisjeća stasanja sarajevske pop-rock škole te anegdota sa snimanja s nekim od najuspješnijih muzičara ovih prostora

Rođen u samom srcu Sarajeva, u tadašnjoj Ulici Vase Miskina, današnjoj Ferhadiji, Brano Likić pripada onoj rijetkoj generaciji Sarajlija kojima je grad bio i dom i sudbina, i pozornica i zaklon. Sve mu je bilo u krugu od nekoliko stotina metara: škola, gimnazija, fakultet, ulice, ljudi. Grad nije bio apstrakcija, nego produžetak kuće. Takvo Sarajevo oblikovalo je i njegov karakter i njegovu muziku.

Roditelji, oboje prosvjetni radnici, doselili su u Sarajevo iz Hercegovine nakon rata. U kući se živjelo skromno, ali s optimizmom i otvorenošću prema ljudima. Majka je pjevala u horu, otac, magistar ekonomije, bio je čovjek širokog kruga prijatelja i veza. Muzika nije bila planirana sudbina, ali je bila prisutna kao nešto prirodno. Prvi presudni trenutak dogodio se početkom šezdesetih, kada je na Opatijskom festivalu čuo pjesmu „Kad si kupin mali motorin“. Zalijepljen za televizor, tada je, kako kaže, sebi rekao: „To je to.“

Već u prvom razredu osnovne škole učiteljica je prepoznala njegov talenat. Na kraju školske godine pjevao je pred tristotinjak učenika. Majka mu je sašila kostim od umjetne kože i dječak je, bez imalo treme, otpjevao dvije pjesme. Taj trenutak bio je početak puta koji nikada neće napustiti, iako će, kako sam priznaje, „pristojno odgojen“, završiti fakultet, upisati poslijediplomski studij, osnovati porodicu.

Sarajevska škola, u njegovom sjećanju, nije bila samo obrazovna institucija nego prostor suživota. U tom gradu slavili su se i Božići i Bajrami i Hanuka. Jedna školska scena ostala mu je duboko urezana: čas traje, prijatelj posti Ramazan i čeka da se upale kandilji na džamiji preko puta škole. Brano sjedi do prozora i prati trenutak. Kada mu kaže „jesu“, dječak vadi sendvič, ali prije nego što zagrize, prvo ga nudi njemu, prijatelju druge vjere. „Eto, to je Sarajevo koje pamtim“, kaže.

Muzički svijet u Sarajevo je ulazio kroz singlice, radio i rijetke časopise. Singl „Love Me Do“ koji mu je donio stariji rođak bio je suho zlato. Radio Luxembourg i časopis Džuboks bili su prozor u svijet. Kada bi noću čuo Beatlese, već sutradan bi Indexi te pjesme svirali uživo u FIS-u. Iz škole se bježalo na koncerte. Muzika se učila gledanjem, slušanjem, pamćenjem.

Prve grupe, prvi instrumenti, improvizirana oprema, sve je bilo teško dostupno, ali energija je bila neiscrpna. Kao tinejdžer svira u školskim bendovima, osniva Žute pjege, kasnije prelazi u ozbiljnije sastave. Sarajevo sedamdesetih je grad bendova, dvorana, matineja. Formula 4, u kojoj je bio frontmen, postaje izuzetno popularna, nastupaju pred desetinama hiljada ljudi, dijele pozornicu s najvećima. Njegova pjesma „Kakvo veče, mala moja“ postaje hit u cijeloj zemlji.

Ipak, u trenutku kada bend doseže vrhunac, Likić odlučuje otići. Iz potrebe da radi vlastitu muziku. Taj potez, odlazak bez sigurnog plana, pokazat će se presudnim za cijelu sarajevsku muzičku scenu.

Studio BLAP, koji osniva kasnije, postat će mjesto kroz koje će proći više od 500 albuma. Ali prije toga, dolazi jedna od ključnih epizoda: susret s mladim Dinom Merlinom. Merlin dolazi u studio gotovo stidljivo, ostavlja kasetu. Na snimcima ima potencijala, ali nedostaje ključna pjesma. Sutradan se vraća s „Kokuznim vremenima“. Likić odmah prepoznaje da je to osovina albuma. U snimanju uvodi elektronski bubanj, sve se radi profesionalno, ali pravi posao tek slijedi, uvjeriti diskografsku kuću. Kada Diskoton oklijeva, Likić otvoreno kaže: ako oni ne objave album, objavit će ga drugi. Rezultat je ogroman: prvi album prodaje se u desetinama hiljada primjeraka, drugi prelazi četvrt miliona. Sarajevo dobija novu zvijezdu.

Sasvim drugačiji izazov bio je rad s Tomom Zdravkovićem. Toma dolazi u Sarajevo, snima noću, umoran, iscrpljen. Snimanje ne ide. Atmosfera u studiju je napeta. Likić, svjestan da ponekad producent mora imati autoritet, prekida snimanje i predlaže pauzu. To je šok, Toma šuti, ignorira ga. Ali sutradan se vraća odmoran i spreman. Album „Da li je moguće“ postaje veliki uspjeh, prodan u 140.000 primjeraka.

A onda dolazi rat. Poslije Jugovizije 1992. u Beogradu, vraća se kući i ženi kaže: „Počeo je rat.“ Malo ko mu vjeruje, sev dok granate ne počnu padati. Djeca slave rođendan, gosti ne dolaze zbog barikada. Konvoji izlaze iz grada. Njegova porodica, s malom djecom, tri dana je u konvoju zarobljena na Ilidži, bez hrane, bez mogućnosti da izađu iz autobusa.

On ostaje još neko vrijeme u Sarajevu. Jedne večeri, tokom granatiranja, komšije viču da se ide u podrum. Granata pogađa zgradu. Ulazi u stan susjeda, dim, prašina, žena plače. Susjed sjedi pred televizorom, mrtav, bez glave. Iz mrtvačnica ne mogu doći. Tijelo se umotava u čaršaf, polijeva sirćetom, pet dana stoji u stanu dok granatiranje ne prestane. Šestog dana odvoze ga na groblje. Kasnije, sasvim slučajno, na ulici sreće novinara kojem prepričava događaj. Žena koja sluša prilazi i pita za ime poginulog. „To je moj brat“, kaže. Taj trenutak, kaže Likić, sažima sav užas rata.

Ipak, čak i u opsadi, pokušava se raditi. Snima se muzika  da bi se misli makar na kratko odvojile od smrti. Snajperi pucaju s pravca Jevrejskog groblja. Jednom, dok pretrčava ulicu da izbjegne metak, s visine ga pogađa u glavu kanta vode, ispala iz ruku komšinice.

Sarajevo je izgorjelo, studio BLAP je uništen. Počinje ispočetka, u Minhenu, kasnije u drugim gradovima. Ali ono Sarajevo iz djetinjstva, školske klupe, muzike, solidarnosti i zajedničkog života, ostaje njegova mjera svijeta. Muzika mu je, kako kaže, i danas nada i način života. Sve ostalo, slava, novac, uspjeh, dolazi i prolazi. Ono što ostaje jesu priče, zvukovi i grad koji, i kad je razoren, nastavlja živjeti u ljudima koji su ga nosili sa sobom.

Cijeli intervju s Branom Likićem pročitajte u današnjem izdanju Večernjeg lista.