Osman-paša: Ovo je tvoja ruka načinila, Huseine, je l’ de? Prkosiš sultanu, valiji, vlasti… Nu zašto ti taj tarih stoji uz ovaj kur’anski? Zaboravljaš da Kur’an uči kako je musliman dužan poštovati i slušati vlast vatana u kome živi.

Osman-pašino zanimanje za školovanje braće pokazalo se mnogo ozbiljnijim nego što je to u početku izgledalo. Dječaci, pa i sam kapetan, smatrali su da je dugo vrijeme odvojenog života pašu toliko udaljilo od njih da ga se ništa domaće više nije ticalo. Dije lom je tako i bilo. Paša bješe otuđen i u svemu suzdržan. Nije se raspitivao za stare porodične prijatelje, nije ni za rodbinu, nije nikog posjećivao, nije pažljivo slušao ni ono što su braća govorila, pa se o njemu sticao šarolik dojam. Nagađalo se: ima osoben razlog što ne želi nikog blizu sebe ili previše cijeni privatnost, pošto je ona duša rahatluka; misli jedino na ozbiljne stvari ili se prosto jordami; izistinski se pretvorio u osobenjaka ili mudro prati šta se zbiva u kapetaniji; stvarno se zaželio svog vatana ili se ovdje skriva od neke odgovornosti; zaista se kani ženiti ili mu je to izgovor što se zadrža va ovdje…

No ako se pokazivao suzdržanim u tome, nije u gledanju na odgoj i obrazovanje mlađe braće. Husein-bega je već prve nedjelje pozvao na razgovor. Primio ga je u biblioteci sjedeći za hrpom raznih knjiga, pisaćeg pribora, geografskih i historijskih karata, kaligrafskih rukopisa…

Čim je ušao, pa to ugledao, Husein-beg je nazreo zašto ga brat tu zove. Paša je ašićare već pomno pregledao knjige pa je izdvojio i poslagao one koje mu se nisu dopadale. Uz to, iznad peštahte, na zidu, naporedo s tarihom iz Kur’ana nalazio se i tarih iz buntovne Ilhamijeve pjesme. I jedan i drugi bjehu ispisani kaligrafski, istom rukom – njegovom. Paša je počeo razgovor od te usporedbe. Počeo je biranim riječima.

– Ovo je tvoja ruka načinila, Huseine, je l’ de? Prkosiš sultanu, valiji, vlasti… Nu zašto ti taj tarih stoji uz ovaj kur’anski? Zaboravljaš da Kur’an uči kako je musliman dužan poštovati i slušati vlast vatana u kome živi.

– Jah – uzvratio je mladić – nu Kur’an nalaže i da vlast mora biti pravedna, nepodmitljiva i nenasilna.

– Ova nije takva?

– Daleko je od takve.

– Tome te Ilhamija naučio?

– Ne samo on.

– Zar ti Murat nije govorio o Ilhamiji? Smrad tog žepačkog edepsuza je dopro do Stambola.

– Učim sam procjenjivati ljude.

– Edepsuzluk bi ga mogao koštati glave.

– Mnogi su je izgubili i za manje grijehe.

– Ilhamija je teolog, pripada ilmiji. Da je pošten, ne bi makar nju gađao kopljem. Ilmija čini glavu naše vjere. Svom silom se obara i na ulemu.

– Samo na njen truhli dio, onaj lakomi i podmitljivi.

– Zaslijepljen si. Vidim da i sam toneš. Nu nije kasno da se izvadiš iz blata.

– Ko tone? Onaj ko se drži istine i pravde, ili onaj ko se drži laži i krivde?

– Zabranit ću Ilhamiji da ikad više dođe u Gradačac.

– Možeš, nu istina ne dolazi samo od njega. Ona je dobro svih i ne može se zaustaviti ni sakriti. Ona se i havom prenosi.

– Kako si tako brzo pao pod njegov uticaj?

– Onako kako si i ti pod sultanov. Ukoliko hoćemo biti iskreni i pošteni, jedan drugom nemamo šta hatariti. Možemo žaliti što nije drukčije, što nismo isti, nu ne i hatariti. Svako od nas je obavio svoj izbor. A da smo serbez u izboru i opredjeljenju, tome nas je još davno učio naš rahmetli aba.

– Sad znam: Murat je namjerno doveo ovamo Ilhamiju.

– Trebalo je uložiti truda za to. Svi ga traže. Malo je Ilhamija među ljudima.

– Nemam ti više šta reći, burazere.– Jah, tako i ja mislim.

***

Samo što su se stišali neredi u Sarajevu, stigoše haberi da su se povećali oni u Krajini. Najgrlatiji je bio austrijski konzul Simbšen, koji je bjesnio što se nema kome požaliti (stari vezir razvlašćen, novi nije stigao, dok je kajmakam imao male ovlasti), a Hasanaga Pećki je posljednjih dana februara načinio zulum kakav dugo nije. On je sa svojim Kajišnicima grubo pokidao granicu, prodro na austrijsko tlo i poharao cijeli jedan okrug. I to mu bilo malo, pa je spalio nekoliko sela!

– Razbojnik! – oštro je kazao paša pred bratom Husein-be gom. – Zbog takvih nastaju sukobi i ratovi!

– Pravilnije bi bilo nazvati ga osvetnikom – uzvratio je mladić. – Hasanaga je načinio taj zulum nakon što su austrijski graničari Otočke pukovnije iz svojih rovova bez ikakvog izazova Krajišnika zapucali na našu stranu. Zapucali su žestoko, iz pušaka i topova. U granatiranju je poginuo kozarski kapetan Mustaj-beg, njegov buljukbaša i četverica njegovih ljudi, a ranjeno je nekoliko desetina mještana. Isti graničari oteli su našima dvadeset konja, više od sto grla sitne stoke, sto tovara kukuruza… da ne nabrajam sve. Nekoliko dana kasnije travnički kajmakam je poslao žalbu austrijskom konzulatu zbog napada te pukovnije na Krajišnike. Dvolični Simbšen vidi samo sebe, svoju štetu.

– Odakle znaš te pojedinosti?

– Iz Hasanaginog pisma. Jučer je stiglo na Muratovo ime.

– Otvorio si ga?! Šta će reći Murat kad se vrati iz Gračanice pa mu ga daš otvorenog?

– Meni ništa, a Hasanagu će blagosiljati. Murat ima povjerenje u me. Preda mnom ne krije ništa, kao ni ja pred njim. U svemu se beskrajno slažemo.

– Kako gledaš Hasanagu?

– Gazija je. Nije ponos samo Krajine već je cijele Bosne.

– Je li ti kad palo na pamet da se ustvari diviš buntovnicima, ljudima izvan zakona?

– Jeste. To je belćim stoga što sam i sam takav.

– Dokle, takav, misliš stići?

– Dokle Bog dadne.