Republika Hrvatska definirana je kao jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država, nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina, s jasno uspostavljenim principima predstavničke demokratije i trodiobe vlasti

Godina 1990. zauzima posebno mjesto u hrvatskoj političkoj historiji kao godina donošenja prvog Ustava neovisne Republike Hrvatske. Tim dokumentom postavljeni su temelji državnog suvereniteta, demokratskog poretka i pravnog sistema države, u trenutku dubokih političkih promjena i raspada socijalističkog poretka u Jugoslaviji.

Proces donošenja Ustava započeo je u ljeto 1990. godine, kada je Predsjedništvo Socijalističke Republike Hrvatske uputilo Saboru prijedlog za donošenje novog ustava. Ovu su inicijativu krajem jula podržala sva tri tadašnja saborska vijeća – Vijeće udruženog rada, Vijeće općina i Društveno-političko vijeće – čime je otvoren put formalnom ustavotvornom procesu.

Ciljevi novog ustava bili su jasno definirani: Hrvatska je trebala biti ustanovljena kao suverena država hrvatskog naroda i njenih građana, uključujući pripadnike drugih naroda i nacionalnih manjina, država parlamentarne demokratije, vladavine prava i tržišne privrede. Na izradi dokumenta radila je Ustavotvorna komisija sastavljena od istaknutih političkih i akademskih aktera tog vremena.

Posebno mjesto u procesu imao je nacrt Ustava, koji je tokom dvije augustovske sedmice 1990. godine izrađen u Malinskoj na otoku Krku. Taj nacrt, često nazivan „Krčkim ustavom“, u velikoj je mjeri ugrađen u konačni tekst, pri čemu je gotovo tri četvrtine izvornih rješenja preuzeto bez bitnih izmjena. Radnu skupinu činili su pravni i politički stručnjaci, a izbor lokacije bio je rezultat praktičnih okolnosti i logističke dostupnosti.

Nacrt Ustava objavljen je krajem novembra 1990. godine i izazvao je snažnu reakciju javnosti. Tokom narednih sedmica pristigle su stotine primjedbi i prijedloga, koje su uputili građani, lokalne zajednice, političke stranke, vjerske institucije, stručna udruženja i druga tijela. Taj široki odaziv pokazao je visok stepen interesa javnosti za oblikovanje ustavnog poretka nove države.

Iz opsežne Ustavotvorne komisije izdvojena je manja, operativnija stručna skupina, dok je konačni tekst prijedloga pripremila redakcijska grupa. Posebnu simboličku težinu imala je preambula, odnosno izvorišne osnove Ustava, kojom se naglašava historijska državnost Hrvatske i raskid s dotadašnjim političkim sistemom.

Na zajedničkoj sjednici sva tri vijeća Sabora, 22. decembra 1990. godine, prvi saziv Hrvatskog sabora donio je Odluku o proglašenju Ustava Republike Hrvatske, čime je formalno ispunio svoju ustavotvornu ulogu. Budući da je donesen neposredno pred Božić, Ustav je u javnosti postao poznat kao Božićni ustav.

Ustav je imao devet odjeljaka i 142 članka te je, u usporedbi s drugim evropskim ustavima, bio relativno kratak. Njime je Republika Hrvatska definirana kao jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država, nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina, s jasno uspostavljenim principima predstavničke demokratije i trodiobe vlasti.

Iako je donošenje Ustava u većinskom dijelu javnosti dočekano s oduševljenjem, posebno u Zagrebu gdje je proglašenje obilježeno masovnim okupljanjem građana, sam sadržaj Ustava izazvao je i političke prijepore. Dio zastupnika srpske nacionalnosti osporavao je ustavno određenje Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda, upozoravajući na moguće političke i sigurnosne posljedice, što je dodatno nagovijestilo duboke podjele koje će ubrzo prerasti u otvoreni sukob.

Tri i po decenije kasnije, Božićni ustav ostaje jedan od ključnih dokumenata hrvatske državnosti. Iako je tokom vremena više puta mijenjan i dopunjavan, njegovo donošenje 22. decembra 1990. godine ostalo je trajno upisano kao simbol političkog prijeloma i početka novog ustavnog poretka Republike Hrvatske.