Zasigurno najknjiževniji oblik srednjovjekovne bosanske pismenosti jesu natpisi na stećcima. Ova vrsta nadgrobnih spomenika prisutna je na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, a prema posljednjim relevantnim podacima evidentirano je da na 2.612 lokaliteta postoji 58.547 stećaka, dok će u pograničnim dijelovima, na teritoriji susjednih zemalja, biti registrirano 8.116 primjeraka.

Književnost bosanskog srednjovjekovlja pripada crkvenoj i apokrifnoj književnosti, profanoj književnosti, epigrafici – natpisima na kamenim pločama i stećcima, te administrativno-pravnim tekstovima. Brojnost primjera nekog žanra donekle ukazuje na odnos bosanskog čovjeka prema određenoj temi i obliku kulturalnog pamćenja. Među kodeksima sačuvano je dvadesetak što cjelovitih što djelimičnih rukopisa, približno četiri stotine natpisa na spomenicima, stotinjak administrativno-pravnih dokumenata i aleksandrida kao tek jedina svjetovna književna tema.

Prvi pisani spomenik srednjovjekovne Bosne jeste Humačka ploča, ktitorski natpis s kraja 10. ili početka 11. stoljeća. Pisan je ustavnom bosančicom s nekoliko glagoljskih grafema, u formi četverougaone spirale u tri reda. Tekst kazuje da crkvu svetog arhanđela Mihajla u Humcu podižu Krsmir, “župi urun”, i njegova supruga Pavica. Crkva, naravno, nije sačuvana, ali natpis vjerno svjedoči ranu bosansku pismenost i činjenicu da je bosančica postepeno potiskivala glagoljicu iz upotrebe, te da glagoljica nije odlika tek hrvatskoga jezika i katoličke književnosti na južnoslavenskom prostoru, kako se nekada želi imputirati. Ovome će posebno svjedočiti dva bosanska glagoljska rukopisa iz 12. stoljeća: Grškovićev i Mihanovićev odlomak. Pritom, postojanje druga dva glagoljska kodeksa, Splitskog rukopisa i Hrvojevog misala, koji pripadaju hrvatskoglagoljskoj redakciji, a posljednji je bio u vlasništvu bosanskog feudalca Hrvoja Vukčića, ukazuju na svojevrsne međukulturne veze srednjovjekovne Bosne sa susjedima.

Zasigurno najknjiževniji oblik srednjovjekovne bosanske pismenosti jesu natpisi na stećcima. Ova vrsta nadgrobnih spomenika prisutna je na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, a prema posljednjim relevantnim podacima evidentirano je da na 2.612 lokaliteta postoji 58.547 stećaka, dok će u pograničnim dijelovima, na teritoriji susjednih zemalja, biti registrirano 8.116 primjeraka. Na tlu Bosne i Hercegovine tek 328 stećaka imat će natpise, a na prostoru Srbije, Hrvatske i Crne Gore ukupno samo 40. Ovi epitafi nužno ne sadrže ime umrloga, ali obavezno nose poruku umrloga slučajnom prolazniku. Poruka skoro pa obavezno sadrži upozorenje o brzoj prolaznosti života i zahtijeva od prolaznika da umrlome ne narušava mir. Gnomski izraz poruke uspio je zgusnuti silinu emocije koja se kod čovjeka pojavljuje u situacijama susreta sa smrću. Upravo iz tih razloga ovaj oblik bosanske pismenosti ovog razdoblja imat će najviše književnih osobina. Natpisi nisu podjednakog kvaliteta ni u formalnom ni u sadržajnom pogledu. Ranije je primijećeno da su često pisani nevještom rukom klesara, koji je uglavnom bio nepismen, pa je njegovo ispisivanje grafema prema ispisanom modelu nužno sobom nosilo slabosti. Likovni ukrasi kreću se od predstave lova, konja i konjanika, jelena u trku, ptica i drugih životinja, preko muškog, ženskog ili mješovitog kola, potom čovjeka u stojećem položaju s ispruženom i predimenzioniranom desnom šakom, do floralnih motiva i različitih geometrijskih oblika. Bogatstvo likovnih ukrasa na stećku ukazuje na društveni status umrloga, a oni najukrašeniji pripadali su vlasteli, pripadniku crkvene hijerarhije ili bogatom trgovcu.

(Sead Šemsović, Historija bošnjačke književnosti, Bošnjaci zajedno! – Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Hrvatskoj, Zagreb, 2025)