Mehmed-beg je pred smrt potpuno oslijepio i u takvom stanju obavio hadž. Razbolio se u julu 1898. godine, pa se stoga povlači s pozicije načelnika Sarajeva i umire 29. jula 1902. godine, u 63. godini života.

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, književnik, publicist, kulturni radnik i političar, rođen je 19. decembra 1839. godine u Vitini kod Ljubuškog, na plemićkom dobru ljubuških kapetana. lNjegov otac Ali-beg Kapetanović bio je kajmekam (državni službenik)  u Ljubuškom, a majka mu je bila porijeklom iz poznate porodice Atlagića iz Livna, opjevane u narodnoj pjesmi. Osnovno obrazovanje završio je u rodnom gradu, a ruždiju u Mostaru, gdje je dobio znanje iz turskog, arapskog i perzijskog jezika.

Učestvuje je u tursko-crnogorskim borbama i biva odlikovan za zasluge i lijepo vladanje. Bio je i imenovan za člana komisije koja radi u Mostaru pod predsjedništvom Dževdet-paše na sprovođenju reformi u Hercegovini. Za izuzetan doprinos u komisiji, sultan ga odlikuje ordenom medžidije trećeg reda i i menujue ga u decembru 1864. godine kapudžibašom (majorom). U periodu između 1865. i 1867. godine obavlja poslove kao kajmekam u Stocu, zatim Ljubuškom, ponovo u Stocu, te Foči i Trebinju s prekidom u 1869. godini kada putuje po svijetu.

Hercegovački ustanak zatekao ga je u Trebinju 1875. godine, gdje napušta poziciju državnog službenika, seli se u Sarajevo i ženi kćerkom Mustaj-paše Babića.

U maju 1877. godine postavljen je za načelnika grada Sarajeva. Iste je godine izabran za poslanika u turski parlament. Dužnost načelnika Sarajeva obavljao je i nakon austrougarske okupacije, u period od 1893 do 1898. godine.

Za vrijeme njegovog stolovanja Sarajevo je dobilo Vijećnicu, Zemaljsku bolnicu, električnu centralu, gradsku tržnicu, reguliran je tok Miljacke… Tokom mandata gradonačelnika glavni projekt na kojem je radio bilo je uvođenje električne energije u gradu. Tako je 1. maja 1895. godine Sarajevo dobilo električnu rasvjetu. Na isti dan postalo je jedan od prvih gradova na svijetu s električnim tramvajima, koji su tada zamjenjivali tramvaje s konjskom vučom.

Krajem 19. stoljeća Mehmed-beg, poznat pod pseudonimom Munibi, bavio se sakupljanjem narodnog blaga u Bosni i Hercegovini i okolnim krajevima. Objavio je više knjiga, među kojima su najpoznatije Narodno blago iz 1888. godine i Istočno blago iz 1896., u kojoj je preveo poslovice i mudre izreke s turskog, arapskog i perzijskog jezika.

Na njegovom nišanu nalazi se natpis ispisan arapskim pismom, s jedne strane na perzijskom, a s druge na hrvatskom jeziku. Perzijski dio napisan je krupnim talik pismom i govori o tome kako Božja milost nadilazi i najveće grijehe.

Ovakav natpis, kao i njegovo književno djelovanje, potvrđuju da je Mehmed-beg bio učen i pametan čovjek – pjesnik, povjesničar i osoba dobrih osobina. Pokrenuo je i list Bošnjak, kroz koji je zagovarao ideju bošnjaštva.

Sakupio je nekoliko stotina bajki i drugih narodnih priča, a također je napisao oko desetak vlastitih priča za djecu, poput “Mali orač”, “Moj prijatelj” i “Otac”. U pričama koje je prikupio, Ljubušak je prikazao patrijarhalni način života i religioznu tromost među narodom, koju je nastojao probuditi, posebno kod mladih. Također je objavio dvije propagandne brošure pod nazivima “Što misle muhamedanci u Bosni” i “Budućnost ili napredak muhamedanaca u Bosni i Hercegovini”.

Svojim je djelovanjem u izrazito teškom historijskom periodu Ljubušak “označio kritičnu tačku u razvoju muslimanske književnosti na bosanskohercegovačkim i južnoslovenskim prostorima, a njegova djela su izdržala poetiku prijeloma i predstavljala otvor u epohu njena preporoda”, zapisao je Muhsin Rizvić.

Politički angažman Mehmed-bega Kapetanovića vidi se kroz njegove objavljene tekstove. Godine 1886. napisao je brošuru Šta misle muhamedanci u Bosni, u kojoj je zagovarao širu ideju o suživotu različitih vjerskih i narodnih zajednica na prostoru južnih Slavena. Njegovi politički tekstovi postali su posebno važni kada je 1891. godine pokrenuo list Bošnjak, kroz koji je raspravljao o nacionalnom identitetu Bošnjaka.

List Bošnjak se jasno i otvoreno suprotstavljao pokušajima potiskivanja bošnjačkog identiteta. U više navrata list je isticao stavove o nacionalnom pitanju, kritikujući i srpske i hrvatske nacionalne narative. Tako je u jednom tekstu pisalo da Hrvati pravoslavce vide kao svoje neprijatelje, dok Srbi pokušavaju Bošnjake pridobiti putem vlastite verzije historije. Uprkos svemu, naglašavano je da Bošnjaci priznaju pripadnost južnoslavenskoj porodici, ali da ostaju ono što su oduvijek bili – Bošnjaci, kao i njihovi preci. Kao urednik, naglašavao je autohtonost Bosne i branio bošnjački identitet, posebno u vrijeme kada su pravoslavci i katolici u Bosni prihvatali druge nacionalne identitete. U brošuri Što misle muhamedanci u Bosni Ljubušak je napisao:

“Bošnjak (ma) koje vjere bio da bio on je opet ostao pri svojoj narodnosti; vazda i uvijek svaki bosanski muhamedanac veliki je musliman – možebit veći neg oni što žive u Arabiji – ali se nije nikad svoje narodnosti odrekao, već ju je vazda dobro čuvao kao svetu stvar. Bošnjak ako je postao velikim vezirom kao Mehmed paša Sokolović i mnogi drugi, opet je bratimski ljubio naš narod i nije nikad na svoju domovinu zaboravio, nego joj je uvijek od koristi bio, kao što je isti taj veliki vezir sagradio iz svoga vlastitoga džepa u Višegradu na Drini glasovitu ćupriju, koja je jedan historički spomenik, što vijekove i vijekove traje; i kako turske historije dokazuju, da se je za vremena njegova vezirovanja u njegovoj velikoj kancelariji u Carigradu, našijem (bosanskim) jezikom govorilo, u nas Bošnjaka po svoj turskoj carevini mnogo po najvažnijim državnim službama namjestio, što su mu Osmanlije jako zamjerali. Da se je salila narodnost u vjeru, te da se ne pazi na narodnost, ne bi se Bošnjaci toliko puta sa svojim halifom (sultanom) tukli i borili za svoje pravo i običaje. To najbolje svjedoči posljednja bitka Husein kapetana Gradaščevića, koji je s Bošnjacima velikog vezira Rešid pašu kraj Kosova potukao. Kada nas nije turska vlada kroz četiri stotine godina učinila da budemo “Turk” ili “Manov”, – otklen da bi nas današnja vlada pomađarila! Mi ne vidimo da tko o tome što misli, ili za to štogod radi. Mi možemo biti s Mađarima dobri prijatelji, kao i sa svakim drugim koji nam dobro želi. Što može bit Bošnjak drugo nego je? – Stara je riječ: “Što bešika zaljulja, to motika zakopava”.

Ljubušak je 1887. godine objavio zbirku narodnih pjesama, poslovica i anegdota pod nazivom Narodno blago. Iako je u svakodnevnom životu koristio bosančicu, ovu knjigu je objavio latinicom jer je smatrao da mladi treba da se prilagode savremenim tokovima. Već naredne godine objavljuje prošireno izdanje na ćirilici, vodeći računa o čitaocima kojima je to pismo bliže. Ovo djelo pokazuje njegovu obrazovanost i osjećaj za estetsku vrijednost narodne riječi, često koristeći poslovice kao argumente. Ponekad je uključivao i poslovice istočnog porijekla koje su se, prema njegovom mišljenju, odomaćile u narodu. Značaj djela potvrđuju riječi biskupa Strossmayera koji ga je pohvalio i istakao važnost zajedničkog kulturnog nasljeđa.

Godine 1888. objavio je djelo Boj pod Banjom Lukom 1737 – narodna pjesna, koje se bavi važnom bitkom iz osmanskog perioda. Ljubušak je pjesmu dopunio historijskim podacima iz turskih izvora kako bi istakao bošnjačku junačku tradiciju. Slično je postupio i s vjersko-didaktičkom poemom Jusuf-bega Čengića Abdija, koju je proširio koristeći materijal iz svoje ranije brošure Risale-i ahlak.

U posljednjim godinama 19. stoljeća Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak objavio je dvije sveske pod nazivom Istočno blago, svaka s drugačijim pristupom. U prvoj svesci skupio je ukupno 4492 poslovice i mudre izreke, uz dodatnih osamdeset koje je izdvojio u posebnoj cjelini. U ovim djelima pokazao se kao predan sakupljač narodnog blaga, dok je u drugoj svesci pokazao i prevodilačke sposobnosti, prenoseći pjesme domaćih autora koji su pisali na turskom jeziku.

Arapske, turske i perzijske poslovice koje je uključio u zbornik nije prevodio doslovno, već je prepričavao njihova značenja, pokazujući time duboko poznavanje orijentalne književnosti.

Iako “Istočno blago” nije steklo jednaku popularnost kao “Narodno blago”, ono je ipak imalo značajnu ulogu u razvoju bošnjačke književnosti i kulture. Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak time se potvrdio kao jedan od ključnih nosilaca bošnjačkog književnog preporoda i jedna od najvažnijih ličnosti u kulturnoj historiji Bošnjaka.

Kako navodi historičar Hamdija Kreševljaković, Mehmed-beg je pred smrt potpuno oslijepio i u takvom stanju obavio hadž. Razbolio se u julu 1898. godine, pa se stoga povlači sa pozicije načelnika Sarajeva i umire 29. jula 1902. godine, u 63. godini života.