«Pećki je na bočnom krilu dokusurio dušmanina!» bješe prvi raport. Nakon nekoliko minuta stigao je sljedeći: «Beširević je sasjekao većinu kaurbašinih konjanika! Preostali uzmiču!» Potom s druge bočne strane javiše: «Gradačačani i Sarajlije prodrli u sredinu ustaničke pješadije!» A pred kraj istog sata novi prijatan glas: «Zvorničani, Tuzlaci i Dervenćani, sa zapadne, a Dobojlije, Tešnjaci i Maglajlije, sa sjeverne strane, stjerali ustanike do pred samu šumu, odakle oni više nemaju kud!»

Ali-paša je s nevelikog ćuvika sa svojom pratnjom baša budno pratio tok bitke. Ona se razvila po cijelom lješničkom polju, čak i po krajnjim zaravancima i šumarcima, jedva vidljivim u jutarnjoj izmaglici. Cijelu ravan je prekrila ogromna uskovitlana masa jurišnika, iz miješanih pješaka i konjanika. Površina polja se od njih nije vidjela. Vidio se samo široko zatalasani košmar, bučni haos, u kome su ratnici očajničkim snagama, uz viku i galamu, žustro zamahivali sabljama i noževima, sjekli oko sebe, skakali naprijed-nazad, bauljali, padali… Čuli su se i pucnji, ali rijetki, kratki, ispaljeni mahinalno iz kubura, pojedinačni pokušaji da se ovim oružjem odgovori neprijatelju, no to nije pomagalo budući da nije bilo ni vremena ni mjesta za njega.

Gustinu načinjenu od nepreglednog mnoštva ljudi konji nisu mogli probiti te su ostajali zaglavljeni u njoj. Konjanici su s njih pro sipali udarce. Kako se nisu mogli lahko i brzo okretati tako su ih s leđa pješadinci vješto obarali pravo sebi na nož. Preplašeni konji su se propinjali, njiskali, zabacivali kopitama, zbacivali jahače sa sebe, ili su oni sami padali pogođeni jataganom ili posječeni sabljom. Zveket čelika, oštar i suh, nadaleko se čuo.

Juriše svojih orti paša je pratio budnim okom a o onima na udaljenim pozicijama izvještavali su ga glasnici. Gledajući sa strane, reklo bi se da nijedna vojska nema premoć jer se u gustom metežu nije moglo razaznati ko gubi, a ko dobija. I jedni i drugi su se brzo pretvarali u leševe. Mada su se posvuda sterale gomile posječenih, i iz časa u čas one rasle, na ukupnoj masi vojske to se nije opažalo. Ona je ostajala jednako velika, živa, sva u ludom pokretu i trku, kao da svakog palog junaka odmah zamjenjuje drugi, pa se tako stvara kolo bez početka i kraja. Preko leševa su gazili i pješaci i konjanici, spoticali se, padali i mnogi ostajali zajedno s njima. Na površini po lja su se veoma brzo povećavale gomile nepokretnih tjelesa, rasporenih konja, krvavih sablji… Pridigne se ranjenik da dohvati slamku života, ali ga istog trena najbliži handžar vrati nazad.

Neizvjesnost oko pobjednika trajala je do drugog sata, dok nisu počeli stizati haberi da ustanici posustaju. «Pećki je na bočnom krilu dokusurio dušmanina!» bješe prvi raport. Nakon nekoliko minuta stigao je sljedeći: «Beširević je sasjekao većinu kaurbašinih konjanika! Preostali uzmiču!» Potom s druge bočne strane javiše: «Gradačačani i Sarajlije prodrli u sredinu ustaničke pješadije!» A pred kraj istog sata novi prijatan glas: «Zvorničani, Tuzlaci i Dervenćani, sa zapadne, a Dobojlije, Tešnjaci i Maglajlije, sa sjeverne strane, stjerali ustanike do pred samu šumu, odakle oni više nemaju kud!»

U tim prvim javljanjima vezir se nadimao od zadovoljstva i visokog ponosa, no kad proteče još nekoliko sati i boj se oduži, a habera o pobjedi ne bi, raporti se još i prorijediše, on se naglo smr knu, poskoči i gromko zapovjedi: «Topovi – vatra! Askerluk – za mnom!» Pojurio je kao vihor ispred svojih delija sa isukanom sabljom i usmjerio pravo na sredinu polja. Na tamošnjem bojištu je najviše vrilo i sijevalo.

Videći novu vojsku, čuvši i lagume, ustanici, već izmoreni i posustali, iznenadili su se i u nastupu malodušnosti stali izmicati. U trenucima duhovne slabosti, borac od desetak protivnika vidi stotinu, od stotine hiljadu, od hiljade desetine hiljada…

Borba se mogla okončati u času kad je s ustaničke strane do jahala grupa Karađorđevih konjanika s jednim vojvodom na čelu tražeći da je vezir primi kako bi se pregovaralo o primirju. Ali-paša je već bio u okršaju a njegove štabske baše nisu bili ovlašteni da pre govaraju u njegovo ime. Stoga su poslali čauša, najbržeg glasnika, da kaže veziru za ponudu. «Ma kakav Karađorđe, kakav prekid!» siknuo je vezir ne pogledavši ga. «Evo pregovaram! Posijecite te buntovnike!»

Presjekavši ustaničke snage na više mjesta, Ali-paša je pokušao oslabljenog protivnika prisiliti na predaju. Oni malobrojniji, koji su se našli u okruženju, počeli su dizati ruke i predavati se u grupama, a oni izvan okruženja su stali naglo odmicati s polja i brzo se sklanjati s očiju napadača.

U ranim popodnevnim satima polje se stalo prazniti jer su se vojske prorjeđivale da bi se potom sasvim razlučile. Jedna je nestala iz vida; dijelom se skrila u daljini prema Loznici a dijelom je ostala grupisana na sredini polja, slomljena, bez oružja, stjerana u široku masu zarobljenika.

Tvrđava Lješnica se u cijelosti predala. Pobjedničkoj vojsci ostao je najneprijatniji dio posla – iznositi ranjenike i kupiti leševe. Zbir je pokazao da su Bošnjaci pobjedu skupo platili. Hiljadu četristo devedeset trojici je trebalo kopati mezar, a hiljadu devetsto osamdeset deveterici obezbijediti brzu ljekarsku pomoć. Ako se osim zadovoljstva izazvanog pobjedom moglo imati još neko olakšanje, ono se javljalo iz činjenice da je na poprištu ostalo pet puta više poginulih ustanika.