Položaj Bošnjaka unutar fašističke Nezavisne Države Hrvatske bio je i kompleksan i tragičan. Dok je dio političke elite, ponesen iluzijom o ravnopravnosti, svesrdno podržao ustaški režim, hiljade običnih ljudi, intelektualaca i humanista završile su u sistemu logora Jasenovac, plaćajući životom otpor fašizmu ili puki čin ljudskosti

Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 10. aprila 1941. godine nije bilo samo plod vojnog sloma Kraljevine Jugoslavije, već i početak jedne od najkompleksnijih političkih igara na Balkanu, u kojoj su Bošnjaci, tadašnji muslimani, postali ključni faktor opstanka nove države. NDH je formirana kao klasični satelit sila Osovine, mješavina totalitarizma, militarizma i ksenofobije, ali s jednim specifičnim problemom: demografijom. S obzirom na to da su trećinu stanovništva te fašističke paratvorevine činili Srbi, koji logično nisu mogli prihvatiti ustašku ideologiju, Pavelićev režim je po svaku cijenu morao pridobiti 700.000 bosanskohercegovačkih muslimana. Strategija je bila perfidna, proglasiti ih „najplemenitijim dijelom hrvatskog naroda“, a Bosnu „srcem“ NDH.

Zagrebački muftija Ismet Muftić, stojeći pred Slavkom Kvaternikom na sam dan proglašenja nove države, javno je blagoslovio novi poredak, zazivajući „Svevišnjeg Allaha“ da poživi Poglavnika. Njegove riječi nisu bile samo vjerski čin, već politički signal koji je trebao odjeknuti do Sarajeva i duboke bosanske unutrašnjosti. Pavelić je još ranije, preko talijanskog radija, pozivao „Hrvate muslimane“ na ustanak, dok je Kvaternik slao proglase u kojima traži da se džamije okite hrvatskim trobojnicama. Bio je to pokušaj da se islamski identitet potpuno utopi u hrvatski državotvorni projekt, obećavajući ravnopravnost koja je u praksi bila samo dekoracija za njemačke i talijanske interese.

Ipak, bošnjačka inteligencija nije bila jedinstvena u ovom zanosu. Dok su jedni u Zagrebu vidjeli spas od velikosrpske hegemonije, drugi su bili duboko skeptični. Članovi „Narodnog odbora“ u Sarajevu smatrali su pripajanje Bosne Hrvatskoj ekonomskim i političkim promašajem. Uz podršku biskupa dr. Hamma, čak su tražili od Berlina da Bosna ostane izvan NDH kao zasebno okupaciono područje. Reisu-l-ulema Fehim ef. Spaho bio je pod stalnim pritiskom intelektualaca koji su tvrdili da je „Hitler mudar državnik“ koji će prepoznati njihovu želju za autonomijom. Pismo upućeno Spahi s riječima „što je naše, naše je“ jasno pokazuje da dio naroda nije želio biti ničije „cvieće“, već svoj na svome.

Međutim, pragmatizam dijela bivše Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO) prevagnuo je u korist Zagreba. Alija Šuljak je držao vatrene govore, a mladi Halid Čaušević je u „Hrvatskom narodu“ slavio dolazak „plavokose armade njemačkog genija“. Pavelić je uzvratio imenovanjima: Osman Kulenović, a potom njegov brat Džafer-beg, postali su potpredsjednici vlade. Ademaga Mešić je postao doglavnik, a Hakija Hadžić ustaški povjerenik. Iako su ove funkcije bile zvučne, stvarna moć tih ljudi bila je nikakva. Oni su vladali samo onoliko koliko im je Pavelić dopuštao, služeći kao živi dokazi „bratstva“ u državi koja je već u svojim temeljima nosila rasne zakone i logore smrti. Paradoks je bio u tome što je ustaški režim, uprkos svom slavljenju muslimana, odmah počeo sa brisanjem bosanske specifičnosti kroz novu podjelu na velike župe, čiji su srednjovjekovni nazivi trebali sugerisati da je Bosna oduvijek bila isključivo hrvatska zemlja.

Vrlo brzo nakon uspostave vlasti, postalo je jasno da proklamovana ravnopravnost „Hrvata islamske vjeroispovijesti“ ne postoji. Velika većina muslimanskog stanovništva ostala je rezervirana, a zgražanje nad ustaškim zločinima nad Srbima i Jevrejima počelo je javno isplivavati. Bošnjaci su bili prvi koji su se organizovano ogradili od režima kroz čuvene rezolucije iz 1941. godine. Članovi „El-Hidaje“ su u svojoj skupštini jasno osudili nasilje i one muslimane koji su u njemu učestvovali. Sarajevska, mostarska i banjalučka rezolucija bile su direktan šamar ustaškoj propagandi, jer su ugledni građani tražili punu jednakost i red za sve, bez obzira na vjeru, ističući da su zločini „strani duši svakog muslimana“.

Ovaj moralni otpor nije prošao nekažnjeno. Dido Kvaternik je u martu 1942. pisao o pogoršanim odnosima i otvorenim sukobima između katolika i muslimana, naređujući „drastične mjere“ za suzbijanje neposluha. Režim je shvatio da „cvieće“ više ne miriše na lojalnost. Bošnjaci koji nisu prihvatali fašizam počeli su završavati u Jasenovcu, istom onom logoru u kojem su stradali njihovi srpski i jevrejski sugrađani. Paradoks se produbljivao: dok je Pavelić u Zagrebu svečano otvarao džamiju sa visokim minaretima, ustaški agenti su po Bosni hapsili muslimanske intelektualce, seljake i radnike koji su pomagali pokret otpora ili jednostavno odbijali da šute pred nepravdom.

Sudbina Bošnjaka u Jasenovcu bila je decenijama zanemarivana, a njihova antifašistička orijentacija prešućivana. Vladimir Dedijer i Antun Miletić su konstatirali da su tamo stradali uglavnom komunisti i simpatizeri NOP-a, ali svjedočenja preživjelih, poput Fahrudina Ajanovića, govore o nečemu mnogo širem. U logoru su ubijani obični ljudi, „neki Salko, Meho ili Suljo“, koji nisu znali ništa o političkim ideologijama, ali su imali ljudskosti da daju šaku žita partizanu ili sakriju komšiju. Ubijani su zbog verbalnog delikta, zbog inata ili zato što su bili u srodstvu s nekim ko je otišao u šumu. Jasenovac nije birao žrtve po ideološkoj potkovanosti, već po stepenu neposlušnosti prema ustaškom poretku.

Potresni su primjeri poput Redže Pandžića iz Nahoreva, komandira muslimanske milicije koji je čuvao svoj narod od četnika, ali se istovremeno suprotstavljao i ustaškom zulumu. Kada su ga ustaše uhapsile, nudili su mu slobodu pod pritiskom javnosti, ali je on odbio izaći iz stroja dok ne puste i njegove sugrađane. Njegov ponos ga je odveo u smrt u Jasenovcu.

Slična je bila sudbina Mumina ef. Hujdura, imama iz Kuta kod Prozora, koji je živ spaljen u krušnoj peći jer je stao u zaštitu svojih džematlija. Ovi ljudi su bili istinski antifašisti u najizvornijem smislu te riječi, branili su goli život i dostojanstvo, dok su se njihovi politički predstavnici u Zagrebu pretvarali da ne vide dim iz logorskih peći. U Jasenovcu je ubijeno najmanje 1.520 Bošnjaka, ali taj broj nije konačan, jer su mnogi transporti ostali neevidentirani u haosu rata i ustaškog uništavanja dokumentacije.

Sistem koncentracionih logora Jasenovac bio je mjesto gdje se najjasnije vidjela propast projekta NDH. Dok su se ustaške vođe kitile titulama i paradirale Sarajevom kojem su čak i ime promijenili u Sarajvo, u Jasenovcu su Bošnjaci stradali na najsvirepije načine. Od 1.520 identifikovanih žrtava, čak 371 bila je žena. Stradali su ljudi iz 273 mjesta širom bivše Jugoslavije, što pokazuje da ustaška represija nije poznavala granice. Mnogi su u logor upućivani bez presuda, dok su drugima izricane farse od trogodišnjih kazni koje su rijetko ko preživio. Jasenovac je bio „progutao“ 1,5% ukupnog bošnjačkog stradanja u Drugom svjetskom ratu, a žrtve su godinama bile predmetom manipulacija, od onih koji su broj uvećavali na milione do onih koji su ga sveli na par hiljada.

Kazna zbog „tuđe krivnje“ bila je čest razlog deportacije. Porodica Ahmeda Jelina iz Mostara je klasičan primjer: ustaše su mu odveli suprugu Ćamilu i troje djece, od kojih je najmlađe imalo samo tri mjeseca, samo zato što je on otišao u partizane. Pisma koja su slali iz ženskog logora u Jasenovcu, moleći za hranu, ostaju kao trajni spomenik neljudskosti režima koji se obračunavao sa novorođenčadi.

Slična tragedija zadesila je i bogatu porodicu Adem-age Hadžijusufovića iz Bosanske Gradiške. Njegove kćeri Izeta i Almasa zaklane su na panju i spuštene niz Savu, dok je sin Osman umro u mukama. Porodično bogatstvo je opljačkano, a ugledni Adem-aga je kraj rata dočekao prodajući hljeb, da bi mu nova vlast kasnije oduzela i to malo što mu je ostalo.

Jedan od najsvjetlijih, a ujedno i najtragičnijih primjera je sudbina Ifaket-hanume Salihagić, kćerke tuzlanskog bega i supruge inžinjera Suljage Salihagića. Njen mondeni život, jahanje konja i skijanje, zamijenila je neumorna briga za muhadžire koji su bježali od četničkog noža u istočnoj Bosni. Iako je bila upozorena da se ne miješa, njen „begovski inat“ i muslimanski merhamet bili su jači od straha. Uhapsili su je jer je kupovala hranu za izbjeglice, a u logoru Stara Gradiška su je živu spržili vrelim uljem. Njena smrt, kao i smrt Jusufa Redžepovića koji je stradao jer je skrivao Jevrejke Edit Naibach i Reginu Rozner, pokazuje da su Bošnjaci u Jasenovcu često plaćali cijenu svoje humanosti i solidarnosti sa drugima.

Kraj rata 1945. godine donio je proboje logoraša koji su goloruki krenuli na juriš. Od onih koji su se usudili krenuti na ustaške straže, preživio je samo mali broj. Partizanske jedinice su ušle u prazan i spaljen logor tek početkom maja, prekasno da spriječe masakr posljednjih zatočenika. Bošnjaci su kraj NDH dočekali u dubokoj ravnodušnosti spram države čija je uspostava dovela do nezapamćene golgote njihovih sunarodnjaka. Historijski podaci o 1.520 ubijenih Bošnjaka u Jasenovcu nisu samo statistika; oni su dokaz provalije između političke elite koja je paktirala sa ustaštvom i naroda koji je u logorskim žicama platio cijenu svog otpora.

Sudbine efendije Hujdura, Ifaket-hanume ili djece Ahmeda Jelina svjedoče o vremenu u kojem je bilo lakše biti ministar u Zagrebu nego čovjek u Bosni. Njihova imena ostaju zabilježena kao podsjetnik na lice i naličje jedne mračne epohe u kojoj je „cvijeće“ bilo samo eufemizam za žrtvovanje čitavog jednog naroda tuđim interesima. Taj raskol između kolaboracije onih na vrhu i stradanja onih na dnu ostaje najdublja rana bošnjačkog iskustva u Drugom svjetskom ratu.