U Bosnu su pokušavali ući Austrijanci, Francuzi, Rusi, Srbi, Crnogorci… svi su zaustavljeni. Kako se onda njihovoj vojsci, za koju se veli da je moderna, daje prednost nad našom. Zašto mijenjati sistem odbrane zemlje ili joj ukidati vojsku ako ta vojska valja?

Kapidžibaša Mehmed-aga, potom i sultanovi dvorjani, veoma ljubazno su dočekali bosanske janjičarske baše. Uveli su ih u dvoranu namijenjenu samo za iznimna vijećanja. Dvorana nije osobito velika (predviđena za manji broj ljudi), ali ju je velikom činio uspješno iskorišćen prostor. Dobro je osmišljen svaki detalj. Imala je visok svod, visoke prozore, kroz koje je ulazilo mnogo svjetla, kaligrafski ispisane levhe na zidovima, debele ćilime na podu i jednaka vunena šilteta po njegovim krajevima. Izdvajalo se jedino sultanovo šilte jer je bilo više od ostalih i nalazilo se u pročelju, neposredno uz prozor.

Dok se čekao sultan i početak divana, vijećnici su slušali upute o načinu ponašanja, govora i vladanja pred sultanom. Jedni su to slušali s punom pažnjom, a drugi s prostodušnim smiješkom. «Davno sam sišao s maminog krila», šeretski je kazao Mahmud-beg Mujagi u času kad je upozoreno da se pravilo mora dosljedno poštovati. Beg je bio dobro raspoložen i kad se služilo šerbe. Tad mu je riječ bila još glasnija, izgovorena da je i drugi čuju: «Požurilo se s ovim. Šerbetom se zaljeva završen posao, a ovaj nije ni počeo». Smijeh se proširio.

Najzad je odjeknuo služben glas, kratak i zvonak: «Njegovo Veličanstvo sultan Mahmud Drugi!». Vijećnici su ustali, a kad su se otvorila vrata i na njima pojavio padišah, sklopili su ruke na prsima i poklonili se. Stajali su oborenih glava dok sultan nije zauzeo svoje mjesto, nakon čega su i oni posjedali. Pritom su skinuli kauke i zadržali ih u rukama.

Odjednom se vidjela krupna, opasna greška. Mujaga i Mahmud-beg nisu skinuli kauke. Misleći da su zaboravili, a dok sultan nije opazio, drugovi su ih išaretom opominjali da ih skinu. Isto je činio i dvorjanin iz obezbjeđenja te sultanov tumač. Na njihovo zaprepašćenje oba «grešnika», samo su slegla ramenima.

Tad je prestup opazio i sultan. Iznenadio se, ali se to nije vidjelo jer je zadržao vanjski mir. Istog trena ga je saletjela misao da je ovo provokacija, smišljen izazov da se vijećanje minira. Šalju nemuštu poruku da ga ne gledaju ozbiljno. U samom početku odbijaju nizam! Tipičan bosanski jogunluk prema svemu što im se ne sviđa! Preko tumača naredi da se izgrednici predstave. Mujaga ne sačeka da to ovaj uradi.

– Vaše Veličanstvo – reče – ne treba tumač. Govorim turski. Ja sam Mustafa-aga Zlatarević, ajan sarajevski, moj ahbab je Mahmud-beg Begović, kapetan derventski. Kapetan ne govori vaš jezik. Ako dozvoljavate, govorit ću u svoje i u njegovo ime.

– Znači, aga, da namjerno ne poštujete moj kućni red. Nećete govoriti ni u kapetanovo ime. On ima priliku da sam govori. Bosanski jezik lahko prevodimo na svoj. Sad recite zašto sjedite pokriveni, protivno redu?

– Veličanstvo – odgovori Mujaga – mi također imamo svoj kućni red. Ne kvarimo ga nikad i nigdje. Tumač kapetanu prevede ono što sultan tad reče:

– Mahmud-beže, vi ste moj potčinjeni oficir. Postali ste kapetanom mojim fermanom. Ja sam vam dao upravu nad kapetanijom. I pravila i dužnost znate. Zašto se jogunite?

– Vaše Veličanstvo, samo želim biti onakav kakav sam i kod kuće. To je sve.

– A znate li šta mogu sad učiniti? Znate li da vam mogu glavu odrubiti?

– Možete, Veličanstvo – odgovori Mahmud-beg i rukom pritisnu kapu na sebi. – Ovako s glavom je možete skinuti, a samu jok!

Sultan na tren ušuti. Vidio mu se tek kratak grč na obrazu. I misao mu bješe kratka. Zbog dva nitkova mogao mu je propasti sav posao. Skidanjem glava, prokockao bi cijeli divan. Morao je prevazići ovaj izazov, smiriti stanje. Nije smio naškoditi Bošnjacima, otežati put reformi. Pri toj misli smekšao je lice, čak je i svojim očima dao živost.

– Aferim! – rekao je. – Lijepo je gledati Bošnjake, lijepo je slušati o njima kao o hrabrim ratnicima i vječitim gazijama. Ali lijepo je znati da oni, uz to, jako vole šalu i umiju se dobro šaliti. Eto, hajde sad da divanimo o važnom poslu. Stišanim, blagim tonom, počeo je govoriti o potrebi boljeg i čvršćeg međusobnog povezivanja i razumijevanja na svim nivoima vlasti. Morala se prevazići kriza, dugotrajna i duboka, koja guši cijelo Carstvo. Ona se i dalje produbljuje, što umanjuje prihode države i uspjehe na ratnim frontovima. Današnji visoki ajani, kako ovdje tako i u pokrajinama, samovoljni su, otuđeni, ne uvažavaju Visoku Portu, što uveliko slabi jedinstvo i snagu zemlje. Neke pokrajine se čak pokušavaju otcijepiti. On, kao vrhovni vladar, mora iskorijeniti haos, bezvlašće i raspadanje carevine. A kako to postići? Jedan od načina, za koji smatra da je najbolji, je reorganizacija cijelog društvenog sistema. Stoga je spreman provesti više reformi, a ova s vojskom je jedna od njih. Provešće je prema uzoru koji se koristi u naprednim evropskim zemljama. Treba omogućiti ulazak Osmanskog Carstva u red naprednih zemalja i po ustrojstvu i po idejama. Takve zemlje imaju zakone zasnovane na građanskim pravima i slobodama. «Sve što sad imamo», govorio je na kraju, «staro je, prevaziđeno, i koči opći napredak. Osobito mu se protive kapi kulu janjičari i njihovi sljedbenici. A zašto? Zato što brane tradiciju. Šta je njihova tradicija? Samovlašće, lopovluk, pljačka, ubijanja… «…I u dosadašnjim ratnim pohodima», nastavio je, «nekoliko puta se pokazalo sasvim jasno, a što se i iskusilo, da je neprijatelj lahko izvojevao pobjedu, a to je proizašlo iz toga što je imao obučenu vojsku. Stoga, nakon što su okončana dvije stotine i dva ratna pohoda, a naročito ova posljednja dva, ispostavilo se da je nužno odmah pristupiti uvođenju uvježbane vojske. Međutim, pripadnici janjičara sami su nesposobni za to, a to i neće. Zbog njihovog osionog držanja, uvođenje te vojske je obustavljeno. Osim toga, otkako je naređeno da se ukidaju, oni su se nekoliko puta bunili. Zbog njihovih sramnih postupaka, oni su u prošlosti prouzrokovali stradanja nekoliko časnih sultana». Dodao je kako je sreća što su u Bosni jerli kulu janjičari. Tamo su časni ajani i baše, kojima se Carstvo ponosi. Prošlost kazuje da su se Bošnjaci vazda odazivali na svaki poziv u rat, pronosili su slavu osmanskog oružja a zauzvrat Visoka Porta je poštovala njihove privilegije, pravo na ličnu imovinu, pravo na nasljeđivanje vlasti, samozaštitu, mijenjala im valije kad god su to tražili… i mnogo toga drugog.

Očekuje se i sada, u ovom kritičnom dobu, da Bošnjaci ostanu dosljedni u čuvanju Carstva i islama, odani Visokoj Porti i sultanu te da prihvate nizami džedid. Nikada se Bošnjaci nisu orezilili o Carstvo pa se očekuje da tako bude i sada. Time će posvjedočiti koliko su iskreni, jaki i ponosni. «Bosna je naša uzdanica», zaključio je sultan.

Vijećnicima je dao da sažeto kažu svoje mišljenje. Ako ne prihvataju njegovo i odbacuju nizam, neka odbijanje obrazlože opravdanim činjenicama. Vijećanje i jeste sazvano za to da se, oči u oči, izjasne i pobornici i protivnici promjena. Ako protivnici nemaju jasne i čvrste dokaze da je nizam neprihvatljiv, on će dokazati kako su u krivu, a ako ni to ne bude dovoljno, on će neprihvatanje kazniti silom. Ponudio je svima priliku da otvoreno i slobodno kažu na kojoj su strani.

Vijećnici se nisu kolebali, još manje su se ustručavali kazati kako su opredijeljeni.  

– Vaše veličanstvo – kazao je prvi – ne smatram da treba ukinuti sve janjičare u Carstvu, pogotovo ne na isti način. Među nama je očigledna razlika. Jedna je već spomenuta. Značajna je razlika između kapi kulu i jerli kulu janjičara.

Drugi vijećnik je rekao:

– Treba sagledati društveni sistem u cjelini. On kod nas u Bosni ima veoma izražene posebnosti, koje su uslovljene različitim okolnostima i odnosima. Vaše Veličanstvo, molim da saslušate šta će o ovome reći moji drugovi.

– Veoma je važan strateški položaj naše pokrajine u okviru Carstva – govorio je sljedeći vijećnik. – Odatle potiču i posebni interesi bošnjačkog naroda. On je vazda na meti osvajača. Stoga vjeruje samo u se, u vlastite snage, svoje janjičare ovakve kakvi jesu, budući da su sami branili svoje tlo kako od vanjskog tako i od unutrašnjeg dušmanina. Nizam, kakav se želi imati po ugledu na moderne evropske zemlje, u Bosni nije na osobitoj cijeni. Pa Bošnjaci su se već sukobljavali s takvim vojskama, veoma uspješno, hvala Bogu. U Bosnu su pokušavali ući Austrijanci, Francuzi, Rusi, Srbi, Crnogorci… svi su zaustavljeni. Kako se onda njihovoj vojsci, za koju se veli da je moderna, daje prednost nad našom. Zašto mijenjati sistem odbrane zemlje ili joj ukidati vojsku ako ta vojska valja?

U nastavku su vijećnici nabrajali čitav niz razloga zbog kojih uvođenje nizama u Bosni nije pametno rješenje. Spominjan je osoben mentalitet bošnjačkog naroda, čak i drukčije shvatanje islamskih propisa, naveden je specifičan oblik timarskog sistema u njoj; podsjećalo se na krupne zasluge za Carstvo, na opasnost od napada okolnih zemalja…

Najzad, videći da tok skreće u krivi smjer, sultan se smrknuo i odustao od daljeg slušanja. Nije imao ni jedan glas za se, čak ni jedan nepristran. Pomislio je ljutito da se «ovo se sabljom rješava!» a kazao blago da je «za ovaj put dosta. Još ćemo eglenisati o ovome. Razmišljajte dva dana, preispitajte se, presaberite, pa ćemo nastaviti».