U trenutku atentata, predsjednik Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO) Mehmed Spaho boravio je u Beogradu. Iako su političke stranke formalno bile zabranjene od 1929, Spaho je ostao moralni autoritet muslimana i važan posrednik između vjerskih i državnih institucija

Kada je devetog oktobra 1934. stigla vijest da je u Marseilleu ubijen kralj Aleksandar Karađorđević, Bosna je, kako su tada pisale sarajevske novine, „zanijemila u strahu“. Taj strah nije bio samo politički, bio je i egzistencijalan. Diktatura kralja Aleksandra, iako nepopularna, za mnoge Bošnjake je značila ipak nekakvu sigurnost i poredak. U trenutku kada je ubijen, kralj je već petu godinu vladao apsolutno, oslanjajući se na vojsku i administraciju kojom su dominirali Srbi.

Sarajevske i banjalučke novine objavile su crne naslovnice i kratka saopštenja. U Banja Luci je Glas Vrbaske banovine pisao da je „smrt Njegovog Veličanstva pogodila srca svih lojalnih građana, osobito muslimanskih podanika koji su kralju dugovali red i sigurnost“ . U prvim satima nakon atentata širile su se glasine da su „ubice stigle iz Bosne“ i da „ustaški agenti prelaze granicu kod Bihaća“. Sve su to bile dezinformacije, ali dovoljne da izazovu paniku.

Trgovine su bile zatvorene, a ulema je sazivala zajedničke molitve „za smiraj duše kralja i mir u zemlji“. U Sarajevu je, prema izvještajima, „vladao muk ne samo zbog tragedije, nego i zbog slutnje da bi se smrt kralja mogla preliti u nove progone“.

U trenutku atentata, predsjednik Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO) Mehmed Spaho boravio je u Beogradu. Iako su političke stranke formalno bile zabranjene od 1929, Spaho je ostao moralni autoritet muslimana i važan posrednik između vjerskih i državnih institucija.

Čim je stigla vijest iz Francuske, Spaho je posjetio dvor i u ime „vjernih muslimana Bosne i Hercegovine“ potpisao telegram saučešća. U jednom pismu bratu Fehimu Spahi, tadašnjem reisu-l-ulemi, napisao je: “Ovo je težak udarac za državu. Ali valja nam ostati mirni dok se ne uspostavi red.”

Za Spahu, atentat je bio dvosjekli mač: s jedne strane gubitak monarha koji je držao zemlju u ravnoteži, a s druge, nova sumnja iz Beograda da bi se bosanski muslimani mogli prikloniti hrvatskom separatizmu. Samo dva dana nakon atentata, beogradski list Vreme objavio je članak pod naslovom „Zločin u Marseilleu i njegova sjena u našoj zemlji“, gdje se upozorava da „ima elemenata u Bosni koji sa simpatijama gledaju na neprijatelje Jugoslavije“. Spaho je morao urgirati kod Ministarstva unutrašnjih poslova da se tekst povuče, kako bi spriječio nove policijske pretrese u Sarajevu i Mostaru.

Smrt kralja Aleksandra izazvala je i reakciju Islamske vjerske zajednice, koja je tih godina bila pod direktnom kontrolom dvora. Reisul-ulema Fehim Spaho, imenovan 1930. na kraljev zahtjev, 11. oktobra 1934. izdao je Proglas muslimanima Bosne i Hercegovine: “U ovoj tužnoj prilici muslimani naše domovine izražavaju odanost presto-nasljedniku, vjernost državi i zahvalnost pok. kralju Aleksandru za godine reda, mira i poštovanja naših svetih ustanova.”

U rukopisnoj kopiji koja se čuva u Arhivu Bosne i Hercegovine nalazi se i dopisana rečenica vlastitom Spahinom rukom: “Neka ova nesreća bude opomena svima nama da je mir dragocjeniji od svake politike.” Kasniji režimski listovi poput Narodne uzdanice (1938) prenosili su taj proglas u slobodnijem obliku, dodajući izraze poput „neka mu je vječni rahmet“ i „bio je prijatelj islama“. Međutim, autentični dokument iz oktobra 1934. bio je suzdržan, gotovo diplomatski, izraz tuge, ali i podsjetnik na potrebu reda i sabura.

Nakon atentata, vlasti Kraljevine Jugoslavije pojačale su nadzor nad granicama, naročito na liniji Bihać–Bosanski Novi–Cazin, sumnjajući da ustaške ćelije imaju pristalice u zapadnoj Bosni. U policijskim izvještajima Vrbaske banovine iz novembra 1934. godine stoji: “Muslimanski živalj u većini je pokazao lojalnost, ali zadržava unutrašnju rezervu prema organima vlasti.”

U Bihaću i Cazinu zabilježeno je nekoliko slučajeva u kojima su imami pozvani na saslušanje zbog „nedomoljubnog tona u hutbama“, dok su u Tuzli i Sarajevu organizovane masovne komemoracije.

Sarajevska štampa tih dana odražavala je sve: tugu, strah i disciplinu. Novine su istovremeno prenosile državne proglase i izvještaje o dženazama i misama. U jednoj rečenici Jugoslovenskih novina (17. X 1934) stoji: „Grad je tih, ozbiljan i sabran, kao da svi razumiju da nema mjesta politici.“

Kraljevski konvoj s tijelom Aleksandra Karađorđevića putovao je brodom „Dubrovnik“ iz Francuske do Splita, a zatim željeznicom kroz Bosnu do Beograda. Duz pruge, hiljade ljudi su stajale u tišini. U Doboju su, prema Jugoslovenskom listu (16. X 1934), žene bacale bijele marame, u Zenici su rudari obustavili smjenu (Pravda, 15. X 1934), a u Sarajevu su, prema Novostima (15. X 1934), „zvonila sva zvona i oglasili se ezani s minareta džamija“, prvi put zajedno u znak žalosti.

Bila je to rijetka slika bosanskog zajedništva, ne iz entuzijazma nego iz straha da bi svaka ishitrena riječ mogla izazvati represiju. Banovinske vlasti kasnije su u izvještaju konstatovale: „Bosna je u cjelini pokazala državnu zrelost i smirenost.“

U mjesecima nakon atentata, muslimanska politička elita povukla se u potpunu pasivnost. JMO je, pod Spahinim vodstvom, održavala minimalne kontakte s beogradskom vladom, svjesna da je svaka opozicija u tom trenutku ravna samoubistvu. U svojim pismima iz 1935, Spaho je pisao da je „bolje šutjeti dok prođe oluja“.

Vjerski krugovi u Sarajevu i Travniku održavali su komemoracije i dženaze za „kralja mučenika“, dok su istovremeno u neformalnim razgovorima mnogi priznali da je atentat bio znak da se Jugoslavija ne može održati silom. Atentat u Marseilleu postao je u bosanskoj javnosti opomena, ali i tiha potvrda nemoći: mali narodi u toj državi mogli su samo reagovati, ali nikada oblikovati budućnost.

Metak ispaljen u Marseilleu devetog oktobra 1934. odjeknuo je duboko i u Bosni. Za Bošnjake, to nije bio samo atentat na kralja, bio je to kraj jedne iluzije o stabilnoj državi koja će ih štititi od novih podjela.

Atentat je ujedno potvrdio i granice politike kakvu su vodili lideri poput Mehmeda i Fehima Spahe: umjerenost, odanost, izbjegavanje konfrontacije. Njihov oprez bio je znak historijskog instinkta, jer su naslućivali da se iza ustaškog metka krije ono što će Bosnu 1941. godine potpuno razbiti. U izvještajima tadašnjih banovina i vjerskih vlasti iz oktobra 1934. stalno se ponavlja ista riječ: „mir“.

To je bila i poruka Fehima Spahe: „Neka ova nesreća bude opomena svima nama da je mir dragocjeniji od svake politike.“

Ta rečenica, napisana tintom na požutjelom papiru u Sarajevu 1934, ostala je simbol najvažnije lekcije bosanske historije: da u vremenima kada drugi pucaju, Bosna šuti, preživljava i pamti.