Budući da je stanovnik srednjovjekovne Bosne sebe nazivao “bosanskim krstjaninom”, te da nije pripadao ni Pravoslavnoj ni Katoličkoj crkvi niti ih je priznavao, utemeljio je vlastitu vjersku instituciju pod imenom Crkva bosanska i na njezino čelo postavio dida.

Na prvo spominjanje imena Bosna nailazimo u djelu De administrando imperio bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta (10. stoljeće), na ime Bošnjanin nailazimo u vladarskoj tituli ugarskog vladara Emanuela Komnena (12. stoljeće), a na ime bosanski jezik u djelu Skazanie o pismeneh Konstantina Filozofa (15. stoljeće). Ova tri pojma čine okosnicu kulturne historije Bošnjaka, a samim tim i temelj nacionalnog identiteta. Evropski srednji vijek obojen je hiperkristijanizacijom svih sfera ljudskog života, a svako odstupanje od propisanih principa mišljenja bivalo je kažnjeno inkvizicijom. U takvim se okolnostima književnost razvija isključivo kao crkvena i prepisivačka, te joj samim tim manjka inividualizma i lišena je kreativnosti, što u Bosni nije bio slučaj. Posmatrajući ukupni kontekst šireg i bližeg okruženja, Mustafa Imamović će konstatirati: “Bosna je, kako je to u najnovijoj historijskoj literaturi dokazano, bez sumnje najstarija južnoslavenska ranofeudalna država”, čime ukazuje na neosnovane naučne interpretacije nastale iz političkih i teritorijalnih pretenzija prema ovom prostoru. Na visok nivo državne razvijenosti ukazuje “staleška skupština vlastele, koja se u izvorima najčešće spominje pod imenom ‘stanak sve zemlje Bosne’ (ali, također, i ‘zbor’, ‘sva Bosna’, ‘sav rusag bosanski’, (koja je) davala izričitu saglasnost na sve važnije odluke vladara, kojima se u svakom trenutku mogla suprotstaviti i zaustaviti njihovo izvršenje.”

Osobine i osobenosti kulture pismenosti u srednjovjekovnoj Bosni, kao općenito u svim drugim zemljama Evrope toga doba, odredit će prije svega vjera. Budući da je stanovnik srednjovjekovne Bosne sebe nazivao “bosanskim krstjaninom”, te da nije pripadao ni Pravoslavnoj ni Katoličkoj crkvi niti ih je priznavao, utemeljio je vlastitu vjersku instituciju pod imenom Crkva bosanska i na njezino čelo postavio dida. Iako su u posljednjih stoljeće i po nastajale brojne teorije o prirodi ove crkve, od stavova da je riječ o političkom a ne dogmatskom razilaženju sa zvaničnim crkva ma, preko ideje o dualističkoj sekti, do mišljenja da je riječ o bogumilima, najpreciznije definiranje sljedbenika ovog vjerovanja dato je u Općem religijskom leksikonu Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža”:

Krstjani (lat. christiani), pripadnici Crkve bosanske, sljedbenici heterodoksnih evangelističkih zajednica u sr. vijeku (katara, valdenza). Da bi netko postao “krstjanin prave vjere apostolske” trebao je među članstvom Crkve bosanske naći zastupnika koji će ga predstaviti krstjanskoj zajednici (hiži), čiji je zadatak istražiti motive kandidata, pratiti njegovo vladanje i poučiti ga u osnovama vjerskog nauka bosansko-humskih krstjana. Prema oporuci “gosta” Radina Butkovića postojale su tri kategorije vjernika te crkve – “mrsni ljudi”, “krstjani i krstjanice koi grjeha ne ljube” i “pravi krstjani i prave krstjanice koi su svete vjere apostolske”, a to u katekumenskoj praksi Pracrkve odgovara “slušačima” (audito res), “izabranima” (electi, competentes, illuminati) i “krštenima”. Evangelističke i katarske zajednice u sr. vijeku dijele svoje članstvo na “slušače”, “izabrane” i “savršene” (perfecti).

Stalni pritisci dviju susjednih Crkava primoravali su dida, njegove podređene strojnike i goste, obične mrsne ljude, pa i samu vlastelu, da neprestano razvijaju strategiju opstanka. U ovim i ovakvim će religijskim i društveno-političkim uvjetima i okvirima nastajati i razvijati se bosanska srednjovjekovna književnost. Bosanski krstjanin poznaje simbol krsta, ali ga ne uzima za sakrament; svjestan je Isusa, ali ga ne zove Božijim sinom; ne pravi razliku između onoga što je zvanična crkva proglasila kanonom i onoga što nije; ne poznaje celibat, a molitvu obavlja i izvan sakralnog prostora, svoje vjerovanje zove “vjerom apostolskom”.

Ukupno nasljeđe srednjovjekovne Bosne povremeno prožimaju manji pravoslavni ili katolički utjecaji, koje razaznajemo u imenima na spomenicima ili u dokumentima, dok će u znatnoj mjeri dominirati narodna imena. Ovo je nasljeđe u načelu baština svih bosanskohercegovačkih žitelja, ali će romantičarska zalaganja za srbizacijom, odnosno hrvatizacijom bosanskog srednjovjekovlja ostati aktuelna do danas. Među bošnjačkim istraživačima srednjovjekovlja ističu se Mak Dizdar, Šefik Bešlagić, Muhamed Hadžijahić, Nusret Idrizović, dok će od “drugih” tek rijetki naučnici neostrašćeno posmatrati ovaj dio bosanske prošlosti (Franjo Rački, Ćiro Truhelka, Aleksandar Solovjev, Marko Vego, Herta Kuna).

Tokom historije na prostoru Bosne u upotrebi su bile glagoljica, ćirilica, bosančica, arebica, latinica i jevrejsko raši pismo. Svako od ovih pisama upotrebljavano je za pisanje tekstova na bosanskom jeziku. Važno je kazati da su ova pisma u Bosni uvijek dobijala neki specifičan oblik. Tako glagoljski grafemi neće biti ni uglasti ni obli nego poluobli, a pismo ćirilica uz crkveni dobit će i sasvim autohton bosanski oblik te će dobiti i zasebno ime – bosančica, a koja će se, opet, razviti u dvije forme: ustavnu i kurzivnu bosančicu. Ustavnom su pisani crkveni tekstovi i natpisi na kamenim pločama i stećcima, dok će kurzivna ili brzopisna bosančica biti poglavito namijenjena privatnoj korespondenciji.

Naziv “bosansko pismo” ili bosančica nije novijeg datuma. Prema dosadašnjim saznanjima ovaj je pojam prvi put upotrijebljen 1530. godine kada se za jednu ćirilsku ispravu Petra Kružića kaže da je bila pisana bosnensibus literis – bosanskim pismom. Potom će isti naziv upotrijebiti 1538. godine Francuz Guillaume Postel (1510–1581), zatim godine 1672. fra Marijan Lišnjić donosi “bosanski alfabet”, štaviše, tvrdi da pismo potječe od sv. Jeronima kao i Ćirila i Metodija, onda 1730. godine ovo imenovanje koristi i Lovro Bračuljević (rođen po prilici 1685. godine u Budimu). Do danas su se pojavila brojna oprečna mišljenja o samoj prirodi ovoga pisma, od teze da bosančica nije ni u kakvoj vezi s ćirilicom, već da nastaje iz grčkoga pisma (Ćiro Truhelka, Mate Tentor) do teza da bosančica kao pismo ne postoji te da je ta ideja kreirana tek u doba austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, a da je samo pismo ustvari srpska minuskula (Petar Kolendić, Branislav M. Nedeljković, Aleksandar Mladenović, Vid Vuletić-Vukasović, Petar Ðorđić). Najpodrobnije paleografijske analize, koje su uključile morfološko, grafijsko i jezično ispitivanje izvorne građe, do danas je dao Tomislav Raukar i pokazao kontinuitet razvoja ovog pisma od prvih pisanih spomenika pa sve do 18. i 19. stoljeća.

Kada govorimo o jeziku, najpreciznije bi bilo kazati, iako sve ulazi u korpus bosanskog jezičkog izraza, da je jezik povelja, natpisa na kamenim pločama i stećcima uglavnom narodni bosanski jezik, dok je jezik crkvenih tekstova bosanska redakcija staroslavenskog jezika, čime se precizno vrši distinkcija između narodnog i književnog jezika tog doba. Pritom, kao jedna od specifičnosti jezika bosanske crkvene književnosti jeste primjetan nanos narodnog jezika. Sve ovo zajedno svjedoči sublimaciji karakteristika narodnog govora s utjecajem ćirilometodske škole, što će neke istraživače dovesti do krivih zaključaka kako  bosanska srednjovjekovna književnost pripada cjelini neke druge tradicije – srpske ili hrvatske. Znajući da sve južnoslavenske i istočnoslavenske kulturne baštine dijele istu ćirilometodsku osnovu, uvidom u njihovo nasljeđe lahko možemo primijetiti da se srpska, bugarska i ruska crkvena pismenost srednjega vijeka međusobno razlikuju na isti način kako se razlikuju i bosanska, hrvatska i srpska pisana tradicija toga doba. Upravo će se stoga i javiti ideja dvojnih ili trojnih redakcija kako bi se sličnosti redakcija objedinile u jednu veću cjelinu i kako bi se lakše mogle uspostaviti uporedne analize. Zapravo, brojne specifičnosti crkvenih tekstova upućuju na “jake veze bosanske ćirilice sa Ohridskom školom, što samo po sebi govori protiv mogućnosti da je ćirilska pismenost preuzeta iz Srbije”.

 Kao posebnost bosansko-humske pismenosti ili bosančice najčešće se navodi arhaičnost slovnih oblika, odsustvo ligaturnih grafema, pisanje skupine ja starim grafemom jat, četverougaono P, grafem đerv, upotreba istog grafema za L i LJ, odnosno za N i NJ, te dominantna ikavština. Određene promjene u Tvrtkovoj kancelarijskoj praksi imat će svoj uzrok: Ta promjena nije rezultat vlastitog paleografijskog razvitka, jer Dražeslav i Brajanov ustav imaju izrazit, tradicionalni bosanski oblik, bez ikakvih minuskulnih elemenata, nego odraz Tvrtkovih političkih planova i pretenzija na prijesto Nemanjića. Ban Tvrtko uvodi u bosansku kancelariju diplomatsku minuskulu; njegovo pismo Dubrovniku iz veljače 1376. piše jedan anonimni pisar, za kojeg Čremošnik drži da ga je Tvrtko “pozvao iz Srbije”.

(Sead Šemsović, Historija bošnjačke književnosti, Bošnjaci zajedno – Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Hrvatskoj, Zagreb, 2025)