Jedan od najznačajnijih reprezenata kazandžijske umjetnosti bili su ibrici. Oni su imali svoj razvojni put što se tiče oblika i ukrašavanja. U ibriku se čuvala i iz njega točila voda i on je uvijek imao prepoznatljiv elegantan oblik, a imao je i svoje inačice, poput manjih ibrika i šerbetnjaka koji su služili za posluživanje. Centar izrade bilo je Sarajevo i izgleda da je ovaj grad opskrbljivao ibricima veći dio Balkana.

Dinamika razvoja metalnog zanatstva bila je konstantno velika. Iz ranog perioda grada Sarajeva sačuvana su dva interesantna popisa zanatlija, prvi iz 1489. godine u kojem se spominju tri sabljara i jedan kovač koji se bavio izradom metala i jedan kazandžija, dok na popisu iz 1530. već imamo 13 kazandžija, pet kalajdžija i trojicu kujundžija, a taj broj je vremenom samo rastao.  Da je majstorstvo i u 16. stoljeću bilo na visokom nivou pokazuje sačuvana signirana srebrena bočica za miris izrađena u stilu paunovog repa.

Ovaj prelijepi predmet svjedočanstvo je velike vještine ranih sarajevskih majstora, ali i pokazatelj težnje prema zahtjevnom dizajnu. Međutim, osim kvaliteta bila je primjetna i širina proizvodnog asortimana. Samo unutar kazandžijskog zanata, koji je bio i najveći reprezent umjetničke obrade metala, izdvajalo se, kako navodi Hamdija Kreševljaković, više vrsta proizvoda: kazani i haranije, kuhinjsko suđe, suđe za donošenje i držanje vode, suđe za kahvu, sakralni predmeti, znaci časti, pešnjak i susak, posude za pranje rublja, proizvodi za brijačnice, predmeti za banju itd.  Od nabrojanih, najveći umjetnički potencijal imali su kućni metalni inventar, kuhinjsko posuđe te sakralni predmeti. Ukrašavanja su ponekad rađena i po narudžbi, a nerijetko su bila ugravirana i imena vlasnika, pogotovo kod starijih primjeraka.

Jedan od najznačajnijih reprezenata kazandžijske umjetnosti bili su ibrici. Oni su imali svoj razvojni put što se tiče oblika i ukrašavanja. U ibriku se čuvala i iz njega točila voda i on je uvijek imao prepoznatljiv elegantan oblik, a imao je i svoje inačice, poput manjih ibrika i šerbetnjaka koji su služili za posluživanje. Centar izrade bilo je Sarajevo i izgleda da je ovaj grad opskrbljivao ibricima veći dio Balkana. Pojedini raniji sačuvani primjerci iz 18. stoljeća (od kada možemo pratiti razvoj ibrika) imali su nešto zdepastiji izgled i širi dib pri dnu, dok elegantnije forme susrećemo u 19. stoljeću, kada se formira standardizirani tip ibrika kakav poznajemo danas. Iako su bili izrađivani za masovnu upotrebu, pojedini su ibrici ipak bili bogato dekorirani. To je bio sličan stilizirani biljni repertoar koji smo mogli vidjeti i na drugim predmetima, prije svega na sahanima i demirlijama.

Pristup izradi kazandžijskih proizvoda imao je tri faze. Prvo, izrezivanje i oblikovanje bakarnog lima u željenu formu, zatim nanošenje kalaja na površinu (kalajisanje) i na kraju ukrašavanje, obično iskucavanjem (kalemljenje) i graviranjem (savat). Izgleda da je svaki majstor imao svoju prepoznatljivu ornamentiku na osnovu koje se mogao prepoznati njegov rad. Najstariji sačuvani primjerci ibrika u našim zbirkama potiču s početka 18. st. Na jednom takvom iz Zemaljskog muzeja ugravirano je: Izrađen u pokrajini Bosni, u Sarajevu, 1124. tj. 1714., s imenom vlasnika. Natpis je ispisan u kružnici i ukrašen stiliziranim listovima. Potpise i datiranja susrećemo često kod tadašnjih ibrika, što samo govori da su ti predmeti bili cijenjeni i skupi, pa čak i nasljeđivani. U to vrijeme preferirana je robusnija izrada i veoma upečatljiv dekorativizam, a ono što se može smatrati arhaičnošću bio je izraz slobode oblikovanja. Pogotovo nije postojao uniformiran dizajn masovne proizvodnje koji uočavamo kasnije.

Svaki sačuvani ibrik iz 18. st. različit je od drugog i kao da je rađen po specifičnom ukusu majstora, što samo govori da je postojalo više nezavisnih radionica sa svojim kalupima. Prema tome, kreiranje vlastitog proizvoda bio je odraz ne samo ondašnjeg ukusa već i konkurentnosti. Ovdje svakako možemo govoriti i o utjecaju predmeta s Istoka, ali i istovremenom traženju čisto bosanskog proizvoda. Mnoštvo ibrika koji su uvoženi iz Turske, Irana i arapskih zemalja vjerovatno je ostavljalo dojam na domaće majstore, pa je eksperimentiranje s oblicima bilo naširoko prisutno. Ibrik koji možemo istaći kao reprezent iz tog stoljeća (foto….) čuva se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu i predstavlja svojevrstan presjek tadašnjih kreativnih stremljenja. Široki vrat, spušteni tib, neobično veliki poklopac u obliku turbana te stilizirana floralna ornamentika zajedno daju orijentalizirani štih.

U 19. stoljeću dominirao je ibrik s okruglim, loptastim tibom, elegantnom izvijenom drškom i istaknutim postoljem, a kako se ulazilo u stoljeće ovaj se oblik sve više usavršavao i ukrašavao, obično s vegetabilnim uzorcima prepoznatljivim za sarajevske majstore. Jedan tako prefinjen primjer, vjerovatno s polovine 19. st., vidimo na fotografiji… Na njemu je, pored ukupno složenog dizajna, uočljiva i veoma inventivna stilizacija čempresa formirana iz više shematskih slojeva i kombinacija oblika. Ovalna forma diba bila je idealna u smislu postizanja što veće elegancije predmeta, ali je bilo i određenih eksperimentiranja (spljošteni i valjkasti dib, naprimjer). Površina diba, kakva god bila, mogla se prilagoditi onome što je krajem stoljeća imalo pomalo napadan orijentalizirajući karakter i što je s dolaskom Austro-Ugarske potencirano u državnim umjetničkim školama.

U to vrijeme, odnosno krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a usljed promjene umjetničkog ukusa, mode i trendovskih kretanja, ali i posljedicom kulturnih politika, izrada ibrika i generalno ukrašenih predmeta od metala dobija snažan stilizirani kompozitni odraz ispunjen šarolikošću motiva i tehnika izrade koji su dolazili i s Istoka i sa Zapada. Ta nova estetika velikim je dijelom odstupala od ranijih rješenja. Uobičajena tehnika iskucavanja i nanošenja crnog savata sada je bila najvećim dijelom zamijenjena cizeliranjem, što je ukrasnim predmetima davalo sasvim nov izgled prilagođen evropskom ukusu koji je cijenio reljefne površine i skulptorski kvalitet izrade. Dobar primjer takvog trenda je ibrik na fotografiji…, izrađen već spomenutom tehnikom cizeliranja, s krupnom i apstrahiranom floralnom ornamentikom u prepletu i gotovo baroknog osjećaja za formu. To je bio stil koji više nije imao dodirne tačke s ranijom tipiziranom bosanskom izradom, ali koji je, ako ništa, i dalje bio reprezent visokog tehničkog umijeća ovdašnjih majstora. Međutim, i ovakav okvir izrade, koji možemo proglasiti novim pravcem, vremenom je postao prepoznatljiv (i izvan granica Bosne) kao produkt ovdašnjih škola.

Kenan Šurković, Islamska umjetnost u BiH, Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Hrvatskoj “Bošnjaci zajedno”, Zagreb, 2024)