Na današnji dan, kada se navršava godišnjica rođenja Ive Andrića (1892.), jedinog književnog nobelovca s ovih prostora, javnost po pravilu se prisjeća njegovog neupitnog estetskog genija i majstorstva pripovijedanja. Međutim, za historiju bosanskohercegovačke misli, ovaj datum nosi i teret dubokih kontroverzi koje decenijama prate njegov opus. Dok svijet slavi pisca koji je „izveo Bosnu na mapu svjetske književnosti“, u bošnjačkoj intelektualnoj zajednici, kroz kapitalnu studiju Muhsina Rizvića, otvareno je jedno od najtežih poglavlja: analiza sistemske stigmatizacije i literarne dehumanizacije bosanskih muslimana u Andrićevom univerzumu

Djelo Ive Andrića, iako krunisano Nobelovom nagradom i slavljeno kao vrhunac jugoslovenske književnosti, decenijama je u bošnjačkoj intelektualnoj sredini izazivalo nelagodu, a potom i sistematičan naučni otpor. Muhsin Rizvić, kao vjerovatno najvažniji historičar bošnjačke književnosti, u svojoj kapitalnoj studiji „Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu“ nudi hirurški preciznu analizu onoga što on prepoznaje kao Andrićevu suštinsku antipatiju, pa i mržnju spram muslimanskog svijeta Bosne. Rizvić ne spori Andrićev talenat, ali razotkriva kako je taj talenat upregnut u službu jedne specifične ideološke vizije koja Bošnjake prikazuje kao „strano tijelo“, „azijatski nanos“ i moralno izobličenu skupinu unutar bosanskog tkiva.

Rizvić analizu započinje uviđanjem ključne prekretnice u Andrićevom životu, njegovog prelaska iz Zagreba u Beograd 1919. godine. Prema Rizviću, Andrićev boravak u Zagrebu i učešće u redakciji Književnog juga označavaju transformaciju iz opšteg jugoslovenstva ka isključivo srpskom nacionalnom i kulturnom usmjerenju. U pismima svom zaštitniku Tugomiru Alaupoviću, Andrić izražava žarku želju da ode u Beograd, navodeći da tamo „mora, pa kako je da je“.

Upravo u tom periodu nastaje njegovo prvo značajno prozno djelo, „Put Alije Đerzeleza“. Rizvić ističe da ova knjiga nije bila samo estetski čin, već ključ za ulazak u književni i politički život Beograda, jer se savršeno uklapala u „horizont očekivanja“ srpske čitalačke publike, hraneći njene epske i romantičarske antipatije prema muslimanima. Andrić u pismima Alaupoviću piše o „našoj staroj, čudnoj Bosni“ i njenoj „mrkoj ljepoti“, ali Rizvić primjećuje da je ta ljepota u Andrićevim pričama uvijek prožeta nečim odbojnim, nastranim i psihički uvrnutim.

Prvi i najočitiji primjer Andrićeve literarne agresije, prema Rizviću, jeste njegova dekonstrukcija lika Alije Đerzeleza. Đerzelez je u bošnjačkoj narodnoj predaji najplemenitiji epski junak, simbol snage i etičkih vrijednosti. Andrić, međutim, vrši potpunu inverziju ovog lika. On Đerzeleza ne prikazuje u trenucima junaštva, već u trenucima slabosti, seksualne hlepnje i poniženja.

Rizvić detaljno poredi narodnu predaju o Đerzelezu (koju je zabilježio Kosta Hörmann) s Andrićevom interpretacijom. Dok narodna pjesma prati put od slabog i ismijavanog dječaka do heroja kojim se narod ponosi, Andrićev put je obrnut: od slavnog imena do jadnika koji pada u blato, postajući predmet poruge i sprdnje u hanovima. Rizvić tvrdi da je Andrić želio pogoditi u sam nerv stvaralačkog bića Bošnjaka i u svom umjetničkom izrazu izopačiti njihove najsvetije simbole. Đerzelez kod Andrića postaje „psihopata-seksoman“, biće razapeto nagonima koje ne može kontrolisati, čime se cijela tradicija junaštva svodi na nivo patologije.

Poseban segment Rizvićeve analize zauzima Andrićeva doktorska disertacija, branjena u Grazu 1924. godine. Rizvić smatra da se u ovom radu nalazi ideološka matrica cjelokupnog Andrićevog kasnijeg pripovjedačkog rada. U disertaciji Andrić islam u Bosni posmatra isključivo kao nasilan, negativan uticaj koji je prekinuo „prirodni“ razvoj bosanske (hrišćanske) kulture.

Andrić u tezi tvrdi da je širenje islama donijelo duhovnu stagnaciju i da su bosanski muslimani postali nosioci jednog „azijatskog“ duha koji je nespojiv s evropskom civilizacijom. Rizvić uočava da Andrić muslimane redovno naziva „Turcima“, čime im simbolički oduzima autohtonost i pravo na bosansku zemlju. Ova terminološka odrednica nije samo historijska nepreciznost, već svjestan postupak „drugotnosti“, gdje se komšije muslimani pretvaraju u okupatorski element koji treba biti ili asimiliran ili eliminisan.

U svom najpoznatijem romanu, „Na Drini ćuprija“, Andrić razvija ono što Rizvić naziva „karakterologijom nasilja“. Opis nabijanja na kolac Radisava sa Uništa predstavlja vrhunac Andrićevog nastojanja da muslimane prikaže kao bića neslućene svireposti. Rizvić primjećuje da Andrić ovaj čin opisuje sa jezivom preciznošću, gotovo sa sado-mazohističkim uživljavanjem, dok se muslimanska masa koja to posmatra opisuje kao ravnodušna ili nijemo saglasna.

Lik Abidage, vezirovog povjerenika, u Rizvićevoj analizi postaje prototip muslimanskog krvoloka. On je personifikacija orijentalnog despotizma, mračan, hirovit i bez ikakvog osjećaja za ljudskost. Nasuprot njemu, hrišćanska raja je prikazana kao kolektivna žrtva čije stradanje poprima hristolike dimenzije. Rizvić argumentuje da Andrić kroz ovakve opise fiksira u svijesti čitaoca sliku muslimana kao onoga koji donosi smrt i mrak, čime retroaktivno opravdava sve kasnije genocide nad Bošnjacima kao „pravednu osvetu“ za vjekovna stradanja.

U „Travničkoj hronici“, Andrić muslimansku sredinu Travnika posmatra očima zapadnih konzula, Davila i Defosea. Rizvić ističe kako Andrić koristi ove likove da bi izrekao najteže sudove o Bošnjacima. Travnička čaršija je prikazana kao leglo fanatizma, prljavštine i neobjašnjive mržnje prema svemu što je strano i progresivno.

Rizvić navodi primjere gdje Andrić opisuje muslimanske žene koje „pljuju i vračaju“ dok prolaze konzuli, ili dječake koji prave „opscene pokrete“ i prijete klanjem. Pisac, krijući se iza svojih likova, sugeriše da je između islamskog istoka i hrišćanskog zapada nepremostiv jaz, te da u Bosni ne postoji mogućnost istinskog ljudskog susreta. Rizvić tvrdi da se ovdje Andrić razotkriva kao pisac koji stoji iza svojih likova sa sopstvenom „dubokom i integralnom, neobjašnjivom i bespovratnom mržnjom prema Bosni zbog Turaka“.

Jedna od najtežih Rizvićevih optužbi odnosi se na način na koji Andrić portretiše unutrašnji svijet svojih muslimanskih likova. U pripovijetkama poput „Mustafa Madžar“ ili „Mula Jusuf“, muslimanski junaci su redovno prikazani kao bića opterećena mračnim nagonima, seksualnim perverzijama i krvološtvom. Mustafa Madžar je „psihopata-seksoman“ kojeg progoni podsvijest, a jedini izlaz nalazi u nasilju i ubijanju.

Rizvić uočava da Andrićev „psihoanalitički“ postupak kod muslimana uvijek vodi ka otkrivanju neke bazične izopačenosti. Dok su hrišćanski likovi kod Andrića često nosioci duhovne patnje i metafizičkih dilema, muslimanski likovi su svedeni na nivo bioloških mehanizama gonjenih „izvitoperenim nagonima“. Ova dehumanizacija je, prema Rizviću, najopasniji segment Andrićevog djela jer muslimane ne prikazuje kao ljude sa vrlinama i manama, već kao patološke fenomene.

U „Prokletoj avliji“, lik upravnika zatvora Karađoza služi kao metafora za cjelokupni osmanski sistem vlasti. Rizvić ističe da Andrić Karađoza prikazuje kao biće koje je „dio njihovog prokletstva“, stapajući ga s ambijentom zatvora u neraskidivu cjelinu. Karađozova nepredvidivost, njegova igra sa zatvorenicima i odsustvo bilo kakvog zakona osim njegove volje, za Andrića su suština islamske vladavine.

Rizvić primjećuje da Andrić čak i u ovom djelu, koje se često tumači kao univerzalna parabola o neslobodi, ne propušta priliku da naglasi specifičnu mračnost i bezizlaznost orijentalnog svijeta. Za Bošnjake, ovakav prikaz znači da je njihova historija, kultura i identitet neraskidivo vezan za koncept „avlije“ – prostora kazne, sumnje i mraka iz kojeg nema izlaska.

Rizvić posebno apostrofira Andrićev esej „Njegoš kao tragični junak kosovske misli“ kao teorijsku osnovu za ono što autor naziva „pjesničkom presudom“ nad bosanskim muslimanima. U ovom tekstu, Andrić glorifikuje Njegoševu koncepciju „istrage poturica“, interpretirajući prelazak na islam ne kao čin slobodne volje ili historijskog procesa, već kao čin izdaje iskonske narodne biti. Rizvić tvrdi da Andrić kroz ovakvu glorifikaciju epske osvete, muslimanski identitet u Bosni svodi na nivo ontološkog grijeha koji se može „oprati“ samo krvlju ili nestankom.

Prema Rizviću, Andrićev Njegoš nije samo pjesnik, već ideolog koji opravdava fizičko uništenje „izdajnika“, što se u Andrićevoj prozi manifestuje kroz likove hrišćanskih ustanika koji u ubijanju muslimana vide ne samo oslobođenje, već i duhovno pročišćenje. Rizvić ovdje izvlači paralelu između Andrićevog eseja i njegovih opisa paljenja turskih čardaka i kuća, gdje se vatra ne tretira kao razaranje, već kao metafizička pravda koja briše tragove „azijatskog nanosa“ s lica zemlje.

Još jedan drastičan primjer koji Rizvić analizira jeste Andrićeva sklonost ka animalizaciji i biološkom srozavanju muslimanskih likova, što je najočitije u pripovijetkama „Anikina vremena“ i „Ispovijed“. Rizvić primjećuje da Andrić muslimanska tijela, pokrete i mirise redovno opisuje kroz vizuru nečeg životinjskog, teškog ili nečistog. On citira Andrićeve opise turskih vojnika koji „zaudaraju na loj i znoj“ ili begova čija su lica „otekla od poroka i lijenosti“.

Ova fizička degradacija, tvrdi Rizvić, služi da bi se čitatelju zgadila sama biološka pojava muslimana, čime se stvara psihološka distanca neophodna za njihovu dehumanizaciju. Posebno su upečatljivi primjeri gdje Andrić opisuje muslimansku molitvu, ezan ili vjerske obrede kao „nerazumljivo mukanje“ ili „tuđinsko zavijanje“ koje narušava prirodnu tišinu bosanskih brda. Rizvić zaključuje da Andrić ovim postupkom muslimane svodi na nivo podljudskih bića, čija je duhovnost lažna, a nagoni animalni, čime on svjesno i planski gradi zid prezira koji Bošnjake trajno isključuje iz kruga evropske humanosti.

Muhsin Rizvić u zaključnim poglavljima studije analizira i samu Andrićevu ličnost, njegovu poslovičnu šutnju i diplomatsku karijeru. Rizvić smatra da je Andrićeva „šutnja o sebi“ bila odbrambeni mehanizam čovjeka koji je svjesno napustio jedan kulturni krug (hrvatski i katolički) da bi se asimilirao u drugi (srpski), postajući pri tome veći Srbin od samih Srba u svojim literarnim obračunima s muslimanima.

Njegova djela su, prema Rizviću, bila svojevrsna „kompenzacija ličnih trauma“ i „renegatskog položaja“. Dodvoravajući se beogradskoj sredini, Andrić je u svojim pričama nudio upravo onu sliku Bosne koju je ta sredina željela vidjeti: Bosnu kao „tamni vilajet“, „tuhafli vilajet“ ili „žbudibogsnama zemlju“ kojom vladaju mračni nagoni i vjerska mržnja.

Studija Muhsina Rizvića „Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu“ nije samo književna kritika; to je optužnica protiv zloupotrebe umjetnosti u svrhu dehumanizacije jednog cijelog naroda. Rizvić argumentovano pokazuje da Andrićev opus, uprkos svojoj estetskoj vrijednosti, sadrži duboko ukorijenjenu ideološku pristrasnost koja je Bošnjake u svjetskoj književnosti markirala kao negativce, krvoloke i patološke tipove.

Andrićeva Bosna je Bosna bez nade za muslimane, osim kroz nestanak ili potpunu asimilaciju. Rizvićeva knjiga ostaje kao nezaobilazno svjedočanstvo o tome kako vrhunska literatura može postati najmoćnije oružje u konstrukciji predrasuda koje, u konačnici, pripremaju teren za realno historijsko nasilje. Za historijski magazin, ova analiza služi kao podsjetnik da se veliki pisci moraju čitati s punom sviješću o ideološkim okvirima u kojima su stvarali, posebno kada su u pitanju sudbine naroda koji su u njihovim svjetovima ostali bez glasa, prava na herojstvo i elementarne ljudskosti.