Krajem 1918. u Tuzli, oko muftije Ibrahim-efendije Maglajlića i lista Vrijeme, rađa se politička ideja koja će obilježiti cijelo međuratno doba: Jugoslavenska muslimanska organizacija. Od “turskog paragrafa” i borbe za teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine, preko unutrašnjih rascjepa i diktature, do misteriozne smrti Mehmeda Spahe i podjele zemlje 1939. godine, priča o JMO-u je priča o Bošnjacima koji su u novoj državi morali iznova izboriti pravo da budu politički subjekt, a ne sporedna fusnota

Kraj je decembra 1918. u Tuzli, na ruševinama Austro-Ugarske i u magli tek proglašene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bošnjački prvaci okupljaju se oko muftije Ibrahim-efendije Maglajlića, s jasnom namjerom: organizirati jedinstvenu bošnjačku političku organizaciju. Nekoliko sedmica kasnije, 16. februara 1919. godine, intelektualci vezani za Maglajlića i krug oko lista Vrijeme formaliziraju taj impuls osnivanjem Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO).

Za prvog predsjednika izabran je upravo tuzlanski muftija, simbolična je to i suštinska poruka da su vjersko i nacionalno pitanje među Bošnjacima tada bili nerazdvojni, a politički život uveliko građen na toj sponi.

Period između dva svjetska rata u Bosni i Hercegovini teško je zamisliti bez JMO-a. Atif Purivatra u knjizi Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine SHS insistira na jednoj ključnoj osobini: JMO je uspjela okupiti „ogroman broj muslimanskih birača“, preko klasnih, obrazovnih i kulturnih razlika. U tom smislu, JMO nije bila tek stranka, bila je politička artikulacija bosanskohercegovačkih Muslimana kao posebne društvene i nacionalne grupacije.

Govor o JMO-u zato je, htjeli mi to ili ne, ujedno govor o političkoj poziciji Bošnjaka u državi koja ih je, kako će se brzo pokazati, vidjela kao faktor druge kategorije.

Nakon Prvog svjetskog rata, potreba za političkim organiziranjem kulminira u trenutku kada se bošnjački slojevi, posebno zemljoposjednici, ali i urbani intelektualci, nalaze u sve nepovoljnijoj poziciji. Stavovi se oblikuju u javnosti kroz listove Vrijeme i Jednakost, a oko Vremena se ističu ličnosti koje će obilježiti bošnjačku političku modernu: dr. Mehmed Spaho, dr. Salih-beg Hrasnica i Sakib Korkut. U svojim tekstovima otvaraju pitanja jezika, države i političkog položaja, tražeći demokratsko rješenje krize koja se nadvija nad Bosnom i Hercegovinom. U tom vrtlogu nastaje i JMO, kao ujedinjenje lokalnih organizacija, proces koji će stranci dati početnu snagu i brzo je pretvoriti u najvažniji bošnjački politički instrument. Kao i druge velike partije tog vremena, imala je i političko-informativni list, Pravda, čime je nastavila tradiciju da se politička borba vodi i perom, ne samo mandatima.

Već u prvim godinama JMO poprima obilježja velikog narodnog pokreta. Historičar Admir Mulaosmanović naglašava da je izbor Maglajlića za predsjednika potvrdio neraskidivu vezu vjerskog i nacionalnog pitanja u bošnjačkom političkom iskustvu. U samo tri burne godine, od osnivanja do rascjepa 1922, JMO postaje jedinstvena politička partija Bošnjaka; 1920. godine osvaja 24 mandata, oko 110.000 glasova, i postaje najjača stranka u Bosni i Hercegovini. U njenom rukovodstvu sjede ljudi različitih društvenih slojeva: ulema, intelektualci, trgovci, zemljoposjednici.

Ta heterogenost bila je snaga, ali i klica kasnijih razdora. „Burne“ godine, međutim, nisu bile burne samo zbog politike: Mulaosmanović ukazuje na izuzetno lošu poziciju Bošnjaka u prvim poslijeratnim godinama, navodeći podatak da je od 1918. do 1921. ubijeno približno dvije hiljade Bošnjaka, dok počinioci, iako poznati, nisu odgovarali. U takvoj atmosferi JMO postaje i politički štit i kolektivni vapaj za elementarnom sigurnošću.

U prvim mjesecima zajedničke države Mehmed Spaho se pojavljuje kao jedan od rijetkih priznatih zastupnika JMO-a u Narodnom vijeću SHS za BiH. Mulaosmanović podsjeća da je Spaho bio prvi Bošnjak koji je u vladi Kraljevine SHS, formiranoj 20. decembra 1918. pod Stojanom Protićem, dobio ministarsku funkciju, ministra šumarstva i rudarstva. JMO je procjenjivala da joj pripada 15 zastupničkih mjesta, ali politička realnost bila je tvrđa: bošnjački živalj u novoj državi bio je predodređen da se tretira kao sporedan faktor.

Prijelom dolazi u martu 1921. godine, kada srpskom bloku trebaju glasovi za donošenje ustava. JMO formira pregovaračku delegaciju: dr. Mehmed Spaho, dr. Hamdija Karamehmedović i Osman Vilović. Sporazum s mandatarom Nikolom Pašićem 15. marta 1921. otvara put podršci ustavu, uz obavezu očuvanja teritorijalne kompaktnosti Bosne i Hercegovine i osiguranje vjersko-prosvjetne autonomije. Rezultat je ugradnja člana 135. u Ustav Kraljevine SHS, „turski paragraf“, kojim se određuje da Bosna i Hercegovina „ostaje u postojećim granicama“. To je bila jedna od ključnih političkih pobjeda JMO-a i jedna od rijetkih tačaka u kojoj je bošnjački politički faktor uspio institucionalno zaštititi bosanskohercegovačku samobitnost.

No, JMO nije bila monolit. Unutarstranačka dinamika ubrzava se: prije izbora 1923. dolazi do razlaza s Maglajlićem, koji osniva Jugoslavensku muslimansku narodnu organizaciju (JMNO). Purivatra bilježi da prvo rukovodstvo nije bilo jedinstveno, da je ugled Spahe rastao postepeno, čak i mimo početnog kruga osnivača, i da je tek u oktobru 1921. izabran za predsjednika JMO umjesto Maglajlića.

Raslojavanje se nazire već 1921: dio poslanika zagovara prekid saradnje s vladinom koalicijom zbog neispunjenih obećanja, dok Maglajlićeva grupa insistira na ostanku. Spaho, prema Mulaosmanoviću, 1. februara 1922. podnosi ostavku na ministarsku dužnost i prelazi u opoziciju, iako stranka, zbog odnosa snaga u klubu poslanika, formalno ostaje u vlasti. Kulminacija sukoba dolazi u aprilu 1922, a Zemaljska skupština 15. juna 1922. donosi konačnu pobjedu Spahinoj frakciji: Spaho se profilira kao nesporni lider, ne samo stranke nego i većine Bošnjaka.

Kraj dvadesetih donosi dramu koja potresa cijelu državu: atentat Puniše Račića u Skupštini 1928. godine i ubistva poslanika Hrvatske seljačke stranke, uključujući Stjepana Radića. Zlatko Hasanbegović, analizirajući rad JMO u periodu 1929–1933, objašnjava da kriza otvara prostor kralju za jaču intervenciju, ali i da političke napetosti rastu u Bosni i Hercegovini pred prve općinske izbore u septembru 1928.

U mnogim mjestima dolazi do saveza JMO-a s HSS-om i preuzimanja uprava u većim općinama, Sarajevo, Banja Luka, Mostar, Tuzla, što izaziva reakciju radikala i strah od „katoličko-muslimanskog bloka“. U povicima tokom obilježavanja desetogodišnjice ulaska srpske vojske u Sarajevo (peti novembar 1928) odzvanjaju parole „Živjela Velika Srbija“ i „Živio Puniša Račić“, a Spaho traži kaznu za veličanje zločina. Mulaosmanović u ovom vidi indikativan obrazac: ideju brisanja granice na Drini i projekt „Velike Srbije“ kao dugotrajan politički impuls koji se u kasnijim decenijama vraća u još brutalnijim oblicima.

Šestojanuarska diktatura 1929. godine prekida parlamentarizam i uvodi integralno jugoslavenstvo. Bosna i Hercegovina biva razbijena između banovina; JMO se suočava s zabranom rada političkih partija s vjerskim obilježjem, uz ambivalentnu primjenu zakona u kojoj srpske stranke uglavnom ostaju pošteđene, dok se JMO i HSS ciljano guše. Stranačka infrastruktura pokazuje slabosti: aktivnosti se vode po privatnim kancelarijama, bez arhiva, često i bez pečata. Ipak, JMO nastavlja oponirati režimu; policijski nadzor nad „spahinovcima“ traje godinama.

Preokret dolazi s punktacijama. Seljačko-demokratska koalicija objavljuje Zagrebačke punktacije 1932, a bošnjački prvaci u početku oklijevaju. Promjena nastupa krajem ramazana 1933. godine, kada u kući Vejsila Bičakčića nastaju Sarajevske (Bajramske) punktacije, dokument kojim JMO prvi put tokom diktature jasno izlaže svoj stav i postavlja zahtjeve o položaju Bosne i Hercegovine u budućem preuređenju države. Režim kažnjava potpisnike novčano i policijskim zatvorom, ali ne u mjeri kao druge opozicione lidere.

Atentat na kralja Aleksandra 1934. i formiranje Jugoslavenske radikalne zajednice (JRZ) otvara novo poglavlje. Spaho ulazi u vladu Milana Stojadinovića kao ministar saobraćaja, uz ključni uvjet jačanja islamske vjersko-prosvjetne i vakufske samouprave. Rezultat je „Spahin zakon“: Uredba o izmjenama i dopunama Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici, proglašena 28. februara 1936. godine.

Najznačajnija promjena bila je premještanje sjedišta reisul-uleme iz Beograda u Sarajevo, čime JMO učvršćuje dominaciju u strukturama Islamske vjerske zajednice. Taj proces, istovremeno, izaziva otpore i nove političke konfiguracije: Hakija Hadžić gradi Muslimansku organizaciju, okuplja dio starije uleme i mlađe uleme školovane na El-Azharu, uz društvo „El-Hidaje“, dok se unutar bošnjačke scene prepliću modernizam, konzervativizam i prohrvatske orijentacije.

Ipak, najveći prelom dolazi u ljeto 1939. Mehmed Spaho je 29. juna pronađen mrtav u apartmanu beogradskog hotela „Srpski kralj“. Smrt je udar i na Bošnjake i na bosanski politički kapacitet da se suprotstavi planovima podjele. Ubrzo, 29. augusta 1939. godine, nastaje Sporazum Cvetković–Maček i formira Banovina Hrvatska, koja duboko zadire u teritoriju Bosne i Hercegovine. Husnija Kamberović navodi sumnje o trovanju, uključujući i navod dopisnika istanbulskog lista Džumhurijet Mehmeda Sulejmanpašića iz petog jula 1939. Kamberović, međutim, u radu o smrti Spahe i Bijedića govori i o mitskim konstrukcijama: u kolektivnoj svijesti Bošnjaka smrt je upamćena kao ubistvo, dok on ukazuje na politički kontekst u kojem se takav mit gradio.

Poslije Spahine smrti, Džafer Kulenović insistira na autonomnoj i nedjeljivoj Bosni i Hercegovini, dobija podršku Bošnjaka, pa čak i prorežimskog Gajreta, koji traži autonomiju Bosne i priključenje Sandžaka. Adnan Jahić naglašava indikativnost reakcija srpskih elita i masa, koje odbijaju ideju Bosne kao administrativno odvojene od Srbije i ne prihvataju da se „muslimanski glas“ čuje kada se odlučuje o sudbini Bosne i Jugoslavije.

Purivatra, istovremeno, piše da JMO, uprkos pobjedama i manevrima, nije uspjela zaustaviti antibosanske politike prvih susjeda, najvidljivije na sporazumu o podjeli,  i da je u rukovodstvu djelovao „mentalitet sitne buržoazije“ sklon pogađanju za kratkoročnu korist. Mulaosmanović takvu ocjenu smatra suviše teškom i drži da vjerovatno traži reviziju, ali i sam priznaje da pokazuje trend vremena.

U konačnici, JMO je bila i više i manje od mita: bila je najmasovnija politička organizacija Bošnjaka u međuratnom periodu, stranka koja je u jednom trenutku dobila ustavnu potvrdu granica Bosne i Hercegovine, ali i struktura koja je ostala kadrovski vezana za jednog lidera do te mjere da je njegova smrt ostavila prazninu koju niko nije mogao popuniti. Zato priča o JMO-u nije samo priča o jednoj stranci, nego o pokušaju da se u nepovoljnim državnim okvirima sačuva politički subjektivitet Bošnjaka i kontinuitet Bosne i Hercegovine, pokušaju koji je imao svoje pobjede, svoje kompromise, i na kraju, svoj tragični historijski rasplet.