Njegova povezanost s navijačkim huliganima iz mladosti, kao i sumnje u vezu s organiziranjem prostitucije dok je radio kao zaštitar u hotelu, dodatno su raspirile strasti. Ništa od toga nije službeno potvrđeno, ali za njegove birače – to su samo “napadi globalističkih medija”

U Varšavi se noćas dešavala politička drama epskih razmjera. U tijesnom finišu predsjedničkih izbora, Poljaci su – na iznenađenje mnogih – za šefa države izabrali Karola Nawrockog, osobu koju pristaše slave kao patriotu i ratnika protiv ljevice, a kritičari opisuju kao populistu opasnih ambicija.

U zemlji podijeljenoj između modernih evropskih težnji i konzervativnog otpora, Nawrocki je pobijedio sa 50,89% glasova, ostavivši za sobom dotad omiljenog gradonačelnika Varšave, Rafała Trzaskowskog, koji je osvojio 49,11%. Razlika dovoljna da izazove politički zemljotres koji se već osjeti u Bruxellesu, Berlinu i Parizu.

Mnogi su ovu izbornu utrku vidjeli kao referendum o smjeru kojim će Poljska krenuti. Nakon što je vlada Donalda Tuska preuzela vlast 2023. i pokrenula ambiciozni plan “evropeizacije” zemlje – od reforme pravosuđa, preko zaštite prava manjina, do klimatskih ciljeva – činilo se da je populizam konačno poražen.

Ali desnica nije nestala – samo se povukla u sjenu, čekajući pravi trenutak za povratak. S Karolom Nawrockim, bivšim direktorom Instituta za nacionalno sjećanje i Muzeja Drugog svjetskog rata u Gdanjsku, desni spektar dobio je novo lice – mlado, karizmatično i neokaljano političkim skandalima vladajuće elite.

Iako formalno nestranački kandidat, Nawrocki je imao sve: podršku opozicione stranke Pravo i pravda (PiS), simpatije krajnje desnice, te neizgovorenu ali snažnu podršku ultrakonzervativnog civilnog društva, Katoličke crkve i desnih medija.

Nawrocki nije krio oduševljenje. “Ovo nije samo izborna pobjeda. Ovo je oslobođenje Poljske od liberalne kolonizacije,” rekao je nakon objave rezultata pred hiljadama pristalica koji su slavili do zore. Njegov ton bio je oštar, beskompromisan, gotovo revanšistički.

Već u prvim satima nakon izbora najavio je blokiranje ključnih zakona liberalne vlade, uključujući one koji se tiču LGBT prava, migracija i obnovljivih izvora energije. Njegova parola “Poljska – prostor normalnosti” jasno pokazuje smjer: povratak “tradiciji, Bogu i naciji”.

Rođen u Gdanjsku 1983. godine, Nawrocki je historičar po obrazovanju, bokser po strasti, a nacionalista po uvjerenju. Njegovi politički protivnici ističu da je njegov uspon obilježen revizionizmom, ideološkom rigidnošću i kulturološkom netolerancijom.

Bio je bokser i amaterski fudbaler, potekao iz siromašnog kvarta, otvoreni je protivnik Vladimira Putina i – kako ga PiS prikazuje – “čovjek naroda”.

Kao direktor Muzeja Drugog svjetskog rata, zaratio je s brojnim europskim institucijama zbog pokušaja reinterpretacije uloge Poljske u ratu – minimalizirajući antisemitizam i naglašavajući “poljsko mučeništvo”. Kao predsjednik Instituta za nacionalno sjećanje, pretvorio je ovu instituciju u oružje kulturnog rata, uklanjajući sovjetske spomenike, revidirajući školsku historiju i favorizirajući “kršćanske mučenike”.

Mediji su otkrili njegove mladenačke veze s navijačkim huliganskim grupama Lechie Gdanjsk, uključujući i one povezane s neonacizmom. U vrijeme kad je već radio za IPN, učestvovao je u tučnjavi navijača. Politički protivnici, uključujući Donalda Tuska, nazvali su ga “gangsterom”. Nadalje, otkriveno je da je posjedovao stan koji nije prijavio, a koji je navodno stekao manipulacijom nad starijom osobom.

Njegova povezanost s navijačkim huliganima iz mladosti, kao i sumnje u vezu s organiziranjem prostitucije dok je radio kao zaštitar u hotelu, dodatno su raspirile strasti. Ništa od toga nije službeno potvrđeno, ali za njegove birače – to su samo “napadi globalističkih medija”.

Nawrocki je bio predmet brojnih optužbi o političkom uplitanju u historijske narative, posebno u prikazivanje figura poput Witolda Pileckog i svećenika Maksymiliana Kolbea. Njegovo imenovanje na čelo IPN-a mnogi su vidjeli kao dio PiS-ove strategije ideološke kontrole nad historijom.

Nawrockijev program obiluje ultrakonzervativnim porukama: prioritetno pravo Poljaka na socijalna davanja, zdravstvo i obrazovanje; povlačenje iz Evropskog zelenog sporazuma; zabrana “promjene spola kod djece”; protivljenje usvajanju djece od strane istospolnih parova i “ideološkom utjecaju u školama”.

U pogledu sigurnosti, zalaže se za povlačenje iz evropskog migracijskog pakta, povećanje vojnog budžeta na 5% BDP-a i širenje vojske na 300.000 vojnika. Protivi se slanju poljskih vojnika u Ukrajinu.

Unatoč brojnim aferama, Nawrocki uživa podršku desničarskih krugova u SAD-u. Fotografirao se u Ovalnom uredu s predsjednikom SAD-a, Donaldom Trumpom, te učestvovao na prvoj poljskoj verziji CPAC-a (Conservative Political Action Conference), koju republikanci šire prema evropskoj krajnjoj desnici. Tokom tog događaja podržala ga je Kristi Noem, američka ministrica domovinske sigurnosti, uz rumunskog desničara Georga Simiona.

Znakovito, istog dana osam republikanskih kongresnika poslalo je pismo predsjednici Evropske komisije Ursuli von der Leyen, optužujući Obamu, Sorosa i “globalističku ljevicu” za pokušaj manipulacije izbora u korist Trzaskowskog.

S druge strane, Rafał Trzaskowski, gradski čelnik Varšave i liberalni simbol Poljske otvorene prema Evropi, kampanju je vodio pristojno, gotovo akademski. Ali upravo tu mnogi analitičari vide njegovu slabost – nije uspio mobilizirati birače van urbanih središta, niti emocionalno dotaknuti ljude iz provincije.

“Previše je ličio na Bruxelles, premalo na Poljsku,” reći će kasnije jedan komentator.

Iako je u prvom krugu bio vodeći, ključni glasovi birača ekstremno desne Konfederacije otišli su Nawrockom. Taj tihi savez nacionalista i libertarijanaca, kombiniran s apstinencijom liberalnih birača, presudio je.

Reakcije nakon objave rezultata izbora u Poljskoj iz evropskih institucija bile su suzdržane, ali tjeskoba se osjećala. Bruxelles je gajio nadu da će s Trzaskowskim imati saveznika za ključne inicijative: Zeleni plan, zajedničku obranu, migracijski sistem. S Nawrockim, sve to dolazi u pitanje. Njegova predsjednička moć nije simbolična – može staviti veto na zakone, imenovati sudije i blokirati vanjsku politiku. “Poljska neće napustiti EU,” kaže jedan diplomat, “ali bi mogla postati unutarnja opozicija svim važnim integracijskim procesima.”

Parlament ostaje u rukama liberalne koalicije. Ali s Nawrockim kao predsjednikom, njihova će se vladavina pretvoriti u stalni rovovski sukob. Za mnoge Poljake, izbori su bili protest protiv arogancije liberalne elite, ali i izraz nesigurnosti pred ekonomskim i kulturnim promjenama.