„Blue Monday“ je marketinška izmišljotina, ali osjećaj januarske težine nije. Od pustinjskih monaha i „demona podneva“, preko renesansne melanholije, do savremene tiranije obavezne sreće, zimska tuga ima dugu i ozbiljnu historiju. Možda problem nije u nama, nego u svijetu koji nam više ne dopušta pravo na pauzu, sporost i tišinu

To je taj datum. Pripremite se, jer ćete ga vidjeti u televizijskim dnevnicima, čitati o njemu u digitalnim novinama i osjetiti u marketinškim kampanjama širom svijeta. Reći će vam da je treći ponedjeljak u januaru „Blue Monday“, najtužniji dan u godini. Pokazat će vam navodno složenu matematičku formulu koja kombinuje loše vrijeme, božićne dugove, propast novogodišnjih odluka i pad radne motivacije. Prodat će vam ideju da naša melanholija ima tačan datum u kalendaru, izračunat naukom.

Sve je to, naravno, čista laž. Ta formula je pseudonaučna farsa, izmišljena 2005. godine u jednoj agenciji za odnose s javnošću za turističku kompaniju Sky Travel, s jedinim ciljem da nam proda avionske karte za Karibe pod izgovorom da moramo pobjeći od zimske bijede.

Pa ipak, iako je porijeklo čista marketinška prevara, „Blue Monday“ je uspio kao kulturni pojam jer dodiruje stvarnu, duboku žicu. Januar nam zaista teško pada. Osjećamo se tromo, usporeno i apatično. Zanimljivo nije to što nas marketing obmanjuje, nego duga historija te tuge koju danas pokušavamo patologizirati. Davno prije turističkih agencija i antidepresiva, ljudi su se već borili s tim nevidljivim teretom.

Još u IV stoljeću, prvi kršćanski monasi koji su se povukli u samoću egipatske pustinje prepoznali su strašno stanje koje ih je iznenađivalo, ne u tami noći, nego usred dana. Nazvali su ga „demon podneva“. Njegov tehnički naziv bio je acedija. Acedija nije bila ni depresija u savremenom smislu, ni puka lijenost. Bila je suptilnija, duhovnija i razornija. Evagrije Pontski, jedan od tih pustinjskih monaha, opisao ju je s gotovo zastrašujućom preciznošću. Govorio je da demon podneva čini da sunce izgleda kao da stoji nepomično na nebu, da se dan rasteže u beskonačnost i da monah osjeti duboku odbojnost prema svojoj ćeliji, prema fizičkom radu i prema vlastitom životu. To je bilo stanje nemira, „užasa mjesta“, neodoljiva želja da se bude bilo gdje osim ovdje i sada.

Ako danas čitamo opise tih anahoreta, lako ćemo se prepoznati u kancelarijskim boksovima ili na kauču tokom sivih januarskih nedjelja. Osjećaj praznine, ono tiho pitanje „šta ja uopće radim sa svojim životom“, samo je stara acedija presvučena u savremeno ruho.

Ipak, postojalo je vrijeme kada je ovaj osjećaj imao dostojanstveno mjesto u kulturi. Tokom renesanse i romantizma, zimska tuga prestala je biti monaški grijeh i postala znak uzvišenosti. Melanholija je bila u modi. Na gravurama Albrechta Dürera ili u Hamletovim solilokvijima, biti zamišljen i tužan nije značilo kvar u karakteru, nego znak inteligencije i duboke osjetljivosti. Podrazumijevalo se da je svijet složen i često bolan, te da je jedini pošten odgovor na stvarnost izvjesna misaona ozbiljnost.

Zima, s malo svjetla i mrtvim poljima, bila je prirodna pozornica za introspekciju. Priroda hibernira, pa i čovjek, kao njen dio, ima pravo da se povuče, uspori i okrene prema unutra. Tuga nije bila stanje koje treba brzo „popraviti“, nego iskustvo koje se mora proživjeti i iz kojeg se može izvući mudrost.

Problem je što smo u XXI stoljeću odlučili da je tuga nespojiva sa sistemom. Danas, ako u januaru osjetite težinu u grudima, društvo vam ne govori da ste osjetljiva duša ili da vas je posjetio demon podneva. Govori vam da imate medicinski problem. Nazvali smo ga sezonski afektivni poremećaj. Nude nam se lampe za fototerapiju kako bismo prevarili mozak da povjeruje da je august, uzimamo dodatke vitamina D i zasipaju nas knjigama samopomoći koje od nas traže da „mislimo pozitivno“. Živimo pod tiranijom obavezne sreće.

Savremeni kapitalizam ne trpi pauzu. Ekonomija zahtijeva da proizvodite, trošite i smiješite se istim intenzitetom 15. januara kao i 15. jula. Objavili smo rat prirodnim ciklusima. Ne dozvoljavamo sebi „mrtvo vrijeme“. Ako niste euforični, produktivni i motivirani dvadeset četiri sata dnevno, sistem vas čini krivima. Uvjerava vas da s vama nešto nije u redu. „Blue Monday“ je krajnji simptom te kolektivne neuroze. Time što tuzi dajemo datum i ime, pokušavamo je ograničiti, kontrolirati i, prije svega, istjerati kupovinom nečega. A možda bismo trebali učiniti suprotno. Možda bismo trebali braniti svoje pravo da u januaru budemo tužni.

Potrebno je vratiti legitimitet pauze. Potrebno je prihvatiti da smo biološka bića, a ne najnovije generacije mašina, te da je sasvim prirodno da tijelo i um traže povlačenje kada ima manje svjetla i više hladnoće. Januarska apatija nije nužno bolest. Ponekad je to tiha pobuna organizma protiv nehumanog ritma života. Znak da treba stati, dosađivati se, gledati u plafon i neko vrijeme ne raditi ništa produktivno.

Zato, ovog ponedjeljka ili bilo kojeg sivog dana u ovom mjesecu, kada osjetite da se vraća stari demon podneva ili romantična melanholija, nemojte trčati da kupite avionsku kartu niti se prisiljavati na osmijeh pred ogledalom. Ne vjerujte matematičkoj formuli. Skuhajte kafu, pogledajte kroz prozor blijedu zimsku svjetlost i priuštite sebi revolucionarni luksuz da budete tužni, spori i ljudski. Ponekad pravi luksuz nije bijeg od tuge, nego mogućnost da u njoj boravimo bez krivnje.

IZVOR: El Confidencial